Autori: Gordana Knežević, Enis Zebić, Lucie Steinzova; fotografije Reutersa, Hrvatskog povijesnog muzeja, JUSP Jasenovac i osobnih arhiva preživjelih; Producent Jan Rádl

Dianina Lista


Priča o najvećoj operaciji spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu


Autor: Gordana Knežević

Nastavite

Prvo poglavlje

Dianina djeca

"Po Zagrebu se vrlo brzo pročulo o strašnim dječjim patnjama u jasenovačkom logorskom kompleksu. Tada je Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog profesora Medicinskog fakulteta i kirurga Julija, pokrenula veliku akciju izvlačenja djece. Ustaše su morali popustiti pritisku te su djecu nevoljko pustili. Ona su bila prebačena iz logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški u logore u Sisku i Jastrebarskom te u Zagreb."
- Ivo Goldstein, hrvatski povjesničar

Nastavite

Jasenovac, sjećanje s rizikom


Zagreb, 22.02, 2018. godine: Prvi put dvije sestre, Vera Becić Velebit i Seka Becić Levak govore javno o tome kako je Dianina akcija jednoj od njih promijenila, a drugoj spasila život.
Beograd, 05.06. 2018. godine: Sa izložbom “Dianina deca” u Beogradu je prekinuta šutnja o akciji koju je ova hrabra Austrijanka vodila i u kojoj je uspjela da spasi veliki broj djece.

Radio Slobodna Evropa traga za ljudima koji su bili dio Akcije Diane Budisavljević. Ako znate nekog ko je na bilo koji način doprinosio spašavanju djece iz Jasenovca i ko bi mogao da svjedoči o ovoj jedinstvenoj humanitarnoj akciji, javite nam se na e-mail

dianinadjeca@rferl.org

Preživjeli Jasenovca: humanost u vrijeme zločina

  • Seka Becić Levak

  • Mira Koša

  • Vukosava Miočinović

  • Brigita Knežević

  • Ljiljana Jakovljević

Drugo Poglavlje

Dianin Dnevnik

Diana je tokom Drugog svjetskog rata vodila dnevnik u formi stenografskih bilješki na njemačkom jeziku. Te bilješke je u potkrovlju obiteljske kuće Budisavljevića u Zagrebu pronašla Dianina unuka Silvija Szabo. Dianini ratni zapisi ugledali su svjetlo dana 2003. godine, u knjizi koju su zajedno objavili njena unuka i Arhiv Republike Hrvatske. Dnevnik u cjelini možete pročitati na potrtalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske - Hrčak

Nastavite

Treće poglavlje

Balkanski Schindler

Nije se uklapala u zvaničnu naraciju istorije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. “Polazila sam od toga da moj život nije vrijedniji od života svih nevino progonjenih i da mi je, ako mogu da pomognem, pri čemu sam mislila prije svega na djecu, život mi je već dovoljno bogat da moram da prihvatim sve što me snađe”, piše Diana u svom Dnevniku.

Nastavite

Četvrto Poglavlje


Logori smrti u Hrvatskoj

Za razumijevanje Dianine priče neophodno je da damo sliku logora koje je uspostavila Nezavisna Država Hrvatska 1941. i 1942. godine

Nastavite

Dianina djeca


Ti si moja i točka

Razgovor sa Sekom Becić Levak vodjen je u Zagrebu 20. februara 2018. godine
Razgovor sa Sekom Becić Levak vodjen je u Zagrebu 20. februara 2018. godine

Ja sam bila već odrasla, bila sam srednjoškolac. Majka je vrlo malo o tome periodu govorila. Ona je to u sebi nosila. Pogotovu u odnosu na mene. Možda je s drugima o tome razgovarala, sa mnom nije, Kada god bih ja nešto takvo pitala ona bi rekla ti si moja i točka.

Tako da sam ja od drugih ljudi saznala za njezin rad sa Caritasom i Crvenim križom.

I tako sam saznala i da je postojala ta gospodja koja bila pokretač svega. Ja sam bila mala, imala sam 11 mjeseci kada su me uzeli k sebi. Nisam znala ni o svom životu.

Seka je imala 11 mjeseci kada je usvojila obitelj Becić
Seka je imala 11 mjeseci kada je usvojila obitelj Becić

Rasla sam u predivnoj atmosferi, prepunoj ljubavi, veselja, sreće. Tata i mama su mi bili sve na svijetu. (Seku su usvojili Vladimir i Ljuba Becić.)

Dakle ja o Diani Budisavljević vrlo malo znam. Nije se spominjala, nije se o toj prošlosti govorilo, njenu ulogu sam shvatila kada sam već bila odrasla.

Diana Budisavlejvić
Diana Budisavlejvić

Djeca su u školi vikala ti nemaš mamu i tatu. Pa sam ja plačući dolazila kući u okrilje tate koji je za mene bio Kineski zid. I niko mi nije mogao ništa. On bi rekao - kako nemaš, tu smo majka i ja, kako ne bi imala. Znate, djeca su kao djeca i valjda su i kod kuće čuli o tome da sam usvojena ali ja to zaista nisma shvaćala, ja sam odrasla u paperju.

Kada sam kasnije saznala da mi to nisu pravi roditelji, ništa se u meni nije promienilo.

Majka je nastojala održavati vezu sa mojim sestrama. Neki su se vrtili u Slavoniju gdje smo rodjeni. Jedna sestra je studirala u Zagrebu, školovala se sama, završila ekonomiju i ona je mene posjećivala, jer je majka voljela da ona dodje. Vodila me u kazalište.

Kaže se krv nije voda, ja se slažem s tim - ja sam imala ove s kojima sam odrasla i oni su moja krv.

Seka Becić Levak je svoj radni vijek provela kao spikerica Radio Zagreba i njen glas je obilježio jednu epohu u hrvatskim medijima. Manje je poznato da je Zagorka Seka Levak jedno od nekoliko tisuća djece spašene u humanitarnoj akciji Diane Budisavbljević.

Ja sam krenula studirati povijest umjetnosti i engleski i majka mi je priuštila da sam boravila u Engleskoj.

Učila sam za prijemni na glumačkoj akedimiji, ali majka je rekla - neće proći. Ko tebi garantira da ćeš biti vrhunska glumica. Ako budeš prosjek, bićeš nesretna. Prvo moraš imati neki kruh. Tu je moja gluma završila.

Moja najbolja prijateljica pročitala je natječaj u Vijesniku za spikere na Radio Zagrebu. Ja sam rekla pa ja tamo nikog ne poznam, a za takav posao moraš imati veze. Tako se tada govorilo. Ona je rekla ništa ne košta, prijavi se. I tako sam ja na njezin nagovor poslala molbu. Prijavilo nas se oko 200. Audicije su bile strašno velike. Odvijale su se po grupama. U nekom užem krugu ostalo nas je deset.

I nas deset je išlo na šestomjesečnu obuku. Tu su nam predavali profesori sa Filozofsog fakulteta, nismo učili samo gramatiku i akcente vec i opću kulturu. Na kraju svega smo ostale dvije kolegice i ja. Mi smo primljene i ja sam cijeli život radila na radiju.

Seka Levak na ulazu bivšeg sjedišta Radio Zagreba u Jurišićevoj
Seka Levak na ulazu bivšeg sjedišta Radio Zagreba u Jurišićevoj

Moja prava majka je stradala u Jasenovcu. Kada sam već bila odrasla majka koja me posvojila govorila je da želi da nas dvije zajedno odemo tamo gdje sam se ja rodila (u selo Paoče kod Osijeka). Nismo stigle to da uradimo. Ja sam kasnije s mužem otišla, ali ona je to uvijek željela.

Mene su svi zvali Seka. Ja sam bila već odrasla, imala sam 15 ili 16 godina kada je majka rekla idemo u MUP, policiju kako se to već tada zvalo. Ja sam trebala potpisati da se zovem Zagorka. Ja sam se čudila otkud sada to. Poslije se ispostavilo da je ime moje prave majke bilo Zagorka i ova majka koja je bila ogroman čovjek imala je potrebu da meni da to ime.

Seka Becić Levak u razgovoru sa Gordanom Knežević, 20.februara, 2018 u Zagrebu
Seka Becić Levak u razgovoru sa Gordanom Knežević, 20.februara, 2018 u Zagrebu

Ja sam voljea raditi na Trećem programu, to su bile emisije iz kulture a inače sam radila standardni posao, najave, čitanje vijesti. Nekada je to bilo drugačije. Nije bilo računara. Vijesti smo čitali uživo, kako su dolazile iz teleprintera. Kako je to uglavnom bio Tanjug, jugosovenska agencija, mi smo čitajući mijenjali iz srpske u hrvatsku varijantu. To je bilo napaorno. Nismo svi simultani prevodioci. To se radilo ne duže od 5 ili deset minuta, pa smo se mijenjali, neko drugi bi uskočio. Ali bilo je i duhovitih stvari .. lijep je to period bio.

Ja ne znam mnogo o Diani Budisavljević, ali mogu reći o mojoj majki. Ona je bila ogroman čovjek. Ogromna žena. Velikog srca. Ne samo zato što je mene uzela već što je brinula o drugoj djeci, što je bila dio tog pokreta - spašavanja djece. Pomagao je i tata. Da su živjeli 200 godina ja im nikada ne bih mogla dovoljno zahvaliti.

Ljuba i Vladimir Becić sa Sekom
Ljuba i Vladimir Becić sa Sekom

Ovo je meni osobno strašno draga slika, to su tata i mama. On je na poleđini fotografije napisao: “Mala Seka raste, a Ljuba i ja po stare dane postali mama i tata.”


Dianina djeca


Mira Koša: U snu ja spašavam majku

Mira Koša, Zagreb, 22.02. 2018.
Mira Koša, Zagreb, 22.02. 2018.

Naoružana ustaška posada dolazi u Mlaku 26. decembra 1941. godine. Prema svjedočenju preživjelih, dva do tri dana prije kolektivnog hapšenja mještana, koje se dogodilo u noći između 13-14. aprila 1942. godine, u Mlaku je stigla nova posada sastavljena od ustaša koje seljani ranije nisu viđali. Mlačani su morali predati sve čamce kako bi se mještanima onemogućilo bjekstvo u Bosnu. Preživjeli Mlačani su bili uvjereni da se tako htjelo spriječiti kolektivni odlazak stanovništva u Bosnu kao što su to uradili stanovnici Jablanca koji su prije 5. aprila prešli rijeku Savu. Mira Koša je bila medju najmlađim stanovnicima Mlake. Nekim čudom je preživjela i malo zna o dogadjajima iz 1942. godine.

“Znam da je već u četvrtom mjescu 1942 bio je pokret.“ Mira Koša govori za RSE u Zagrebu, 22.2, 2018. U ruci ima knjižicu o ratnim događajima iz ovog srpskog sela u toku Drugog svjetskog rata. Na spisku ubijenih stanovnika Mlake su Mirin otac i djed. Žene sa djecom su otpremljene u logor, u Jasenovac.

Moja majka je živjela u Bosni i trebala se udati za nekog drugog ali su dečki iz Mlake prije rata, 1941. godine došli sa saonicama, prešli su preko zaleđene Save i ukrali mladu. Ona je imala svega 19 godina. Otac je rođen 1919 . godine. Imao je 23 godine kada je ubijen.

Nisam nikada čeznula za majkom, ali ona me u kolijevci bacila u Savu i ona se bacila. Uhvatili su i kolijevku i nju i odveli u Jasenovac. Ali to znam samo iz priča koje mi je baka pričala.

Oko tri mjeseca smo bile u logoru. Mene su različite majke hranile i onda je bio odlazak u Staru Gradišku. Preživjele muškarece poslali su u Zemun, a potom u Norvešku i Njemačku, u radne logre. Tu je pored ostalih otišao i stric, brat od oca, Stanivuković Bogdan koji je 1945 pred povratak kući umro od galopirajuće tuberkuloze.

Žene su iz Stare Gradiške otpremljene u Astriju i Njemačku. Tamo su otišle moja majka i baka. Ono što znam to je da je moja majka uspjela da se vrati u Bosnu, tražila je svoje roditelje, ali tu joj se gubi svaki trag. Neki su tvrdili da je otišla u partizane, a drugi, da su je ubili ustaše. Nikada nisam doznala.

Često sam sanjala da letim i svoju majku držim u naručju. U snu ja spašavam majku. Eto to je jedan način kako mi je majka nedostajala.

Miru je usvojila obitelj Ramljak
Miru je usvojila obitelj Ramljak
Ante Ramljak sa malom Mirom u Zagrebu 1944. godin
Ante Ramljak sa malom Mirom u Zagrebu 1944. godin

A baka se 1945. godine, po oslobodjenju vraća u Hrvatsku. Ona je doznala da su djeca iz Stare gradiške medju kojima je najviše bilo djece iz Podkozarja, smještena po domovima i ja sam dospjela u Dom za gluhonijemu djecu u Ilici. Tu me je u veljači 1943. godine usvojila obitelj Ramljak.

Kada se pojavila baka, ona me sudskim putem dobila i odvela u selo Rajiće kod Novske, jer je u Mlaki sve bilo srušeno. Međutim, kako sam navikla na nove roditelje, stalno sam plakala. Baka me vratila u obitelj Ramljak. Oni su našli zajednički jezik pa sam bila malo kod bake, a malo kod obitelji Ramljak. Moj otac u obitelji koja me usvojila je bio Bosanac a pomajka je bila Čehinja, Marija.

Uvijek sam roditelje zvala otac i majka.Prave roditelje ja ne pamtim.

Imala sam oko 8 godina kada sam doznala da sam usvojena. Mene to nije pogodilo jer su stvarno bili dobri. Do 16. godine sam čak bila pod prezimenom Ramljak. Kada sam bila mala mama me pitala koje ću ime. Ona je bila Marija i ja sam bila mala Marija.

Marija i Ante Ramljak sa Mirom
Marija i Ante Ramljak sa Mirom

Sa 16 godina sam trebala krenuti u zubotehničku školu. Trebala su mi prava dokumenta, onda su roditelji htjeli da imam njihovo prezime, a baka je htjela da nosim svoje prezime. Pa sam jedno vrijeme bila Stanivuković-Ramljak. Moje kršteno ime je bilo Mira, kako se i sada zovem. Kada sam se udala, 1965. godine uzela sma prezime Koša.

Mira sa bakom Julijanom Stanivuković
Mira sa bakom Julijanom Stanivuković

Obitelj Ramljak nije imala svoje djece. Imala sam sretno djetinjstvo. Kako je bilo ratno stanje, pomajka je stalno sanjala neku ženu u crnini koja joj govori “Spasi moje djete, spasi moje dijete“.

Ona je onda otišla u dom i tražila da usvoji jendo dijete. Kaže da je bilo mnogo djece. Bila su to veća djeca. Ona je tražila najmanje dijete. Rekli su joj u domu da imaju jednu malu curicu ali da je ona na umoru. Kada me ona vidjela, odmah je odlučila. Liječili su me. Kaže da sam bila u ranama i u ožiljcima.

Od majke sam saznala da su djeca dolazili sa vlakom na kolodvor u Zagreb, ljudi su dolazili tu i već su s kolodvora uzimali djecu i spašavali. Sve što znam o tome čula sam od majke. Zubotehničku školu sam završila u Beogradu.

Mira sa dokumentima koji svjedoče o njenom porijeklu, Zagreb, 22.02. 2018
Mira sa dokumentima koji svjedoče o njenom porijeklu, Zagreb, 22.02. 2018

Sve u svemu sretna sam kako se sve to završilo. U medjuvremenu sam se udala i dobila svoju djecu. Suprug je znao reći da sam previše djeci ugadjala, možda sam htjela da oni imaju sve što ja nisam imala. Isto tako ugadjam unucima.


Dianina djeca


“Nemojte nam uzeti našu Bibiku”

profesorke Vukosave Miočinović
Vukosava Miočinović

“Ne mogu vam reći točno niti godinu niti datum kada sam prvi put čula za Dianu Budisavljević ali znam od malena to prezime. Dok sam još išla u osnovnu školu, mama je spominjala dr. Budisavljevića (supruga Diane Budisavljević)”. To je bio početak razgovora s profesoricom engleskog i talijanskog jezika iz Petrinje, koja je sada u mirovini. Ona je jedna od hiljade beba koje je u vrtlogu Drugog svjetskog rata iz logora Jasenovac spasila Diana Budisavljević.

Znam da sam bila stara 15 mjeseci kada sam bila usvojena. Slavica Ondruš je već imala sina od 8 godina. Bila je mlada. Imala je tridesetak godina. Još je mogla imati djece. Ali je sa svojom prijateljicom svakodnevno išla u dom na Josipovcu gdje su tada djeca (oslobođena iz logora) bila smještena. (Danas je to ulica Vladimira Nazora i tu se i sada nalazi dom za nezbrinutu djecu.)

Majka je sa prijateljicom išla samo da odnese hranu. Kada je ona vidjela kakvo je tamo stanje, nije bilo dovoljno osoblja da brinu o djeci, a ni dovoljno hrane, odlučila je spasiti jedno dijete. To je bilo 1942. godine. Jesen. Ona je svaki dan donosila nešto djeci u domu.

Odlučila je da da uzme jednu curicu s kojom se već zbližila i suprug se s tim složio. Kada je htjela uzeti tu djevojčicu, ona je već bila otišla. Netko je drugi uzeo i onda je odlučila da uzme mene. Ja sam sjedila na nekim stepenicama i pružala ručice k njoj. Onda je moja majka rekla dežurnoj sestri da će uzeti mene. Sestra joj je rekla: “Hvala Bogu da netko uzme tu curicu ona je jako pametna, sama veže cipele i sama ide na kahlicu.”

Vukosava sa majkom Slavicom Ondruš i njenim sinom
Vukosava sa majkom Slavicom Ondruš i njenim sinom

Tako je mama mene uzela i svi su me prigrlili. Samo sam ja u početku bila jako nepovjerljiva. Tko god je došao od rođaka i prijatelja, nisam nikog htjela vidjeti, bježala sam u kut. Jedino sam pružala ruke njenom sinu. On je imao 8 godina. Ja sam imala brata koji je bio isto to godište i zbog njega sam sigurno prigrlila tog novog brata. Mogla bih napisati cijeli roman o tome.

Moj brat je bio u Zavodu za gluhonijemu djecu, tamo su bila malo veća djeca.

Moja majka je bila uporna i htjela je znati odakle smo stigli.

Ja nisam imala nikakve oznake ni narukvice, ništa, bila sam bezimena. Majka je pitala kuda su ti transporti išli, gdje su ti roditelji otišli. Rečeno joj je da su otišli u Jenu.

Onda je ona mene dala fotografirati i tu fotografiju je kao razglednicu poslala u logor u Jeni i pitala da li netko pozna tu djevojčicu. Moja majka Stana koja je ostala živa i vratila se u Bosnu, ona je pričala kako su sve žene grabile tu fotografiju i govorile: “To je moje dijete, to je moje dijete!” Onda je ta fotografija došla do mog oca Nede i on je rekao - “Ne, to nije niko drugi - to je naša Vukosava!” I tako su se moj pravi otac Nedo i moja pomajka Slavica počeli dopisivati. I ja još uvijek imama tu korsponedenciju kod sebe.

Jedno od pisama koje je Vukosavin otac Nedo pisao njenoj pomajci Slavici iz logora u Jeni 1943. godine
Jedno od pisama koje je Vukosavin otac Nedo pisao njenoj pomajci Slavici iz logora u Jeni 1943. godine

I tako smo saznali odakle sam i čak je on molio mamu Slavicu da pronađe i moju sestru. Opisao je sve biljege koje je ona imala. Mama je pitala za nju u domu. Oni su rekli, da, bila je tu, ali jako je bila bolesna i umrla je. Medjutim, hvala Bogu, ona je ostala živa. Ja sam je pronašla 1963. godine u Zagrebu.

Nju je usvojila poznata fotografkinja Tonka Kulčar-Vajda, također s Josipovca. Živi u Rogaškoj Slatini.

Ja sam imala jako lijep život. Sjećam se tog divnog djetinjstva. Ništa mi nije nedostajalo. Sve što je dobivao sin Ondruškovih to sam dobijala i ja, za Božić ili za Novu godinu. Oni su meni dali fakultet, a mogli su me upisati i u neku strukovnu školu. Moja mama Slavica je željela da i ja imam obrazovanje kao i njen sin. On je inženjer građevine. Išla sam u plesnu školu. Išla sam na tečaj engleskog prije nego što sam engleski učila u školi i to mi je kasnije postalo i zanimanje. Išla sam na more sa stricom. Moj otac je bio obrtnik i nije imao regres na putovanje pa sam išla sa tetom. Prošla sam cijelu Jadransku obalu sa njima. Divno je bilo djetinjstvo. Išla sam u kazalište. Upisali su me u Muzičku školu i poslije sam privatno učila klavir. Pružili su mi sve što roditelji mogu da pruže svojoj djeci.

Pred Filozofskim fakultetom u Zagrebu 1964. godine, kada je Vukica diplomirala
Pred Filozofskim fakultetom u Zagrebu 1964. godine, kada je Vukica diplomirala

Moj otac je 1944. stradao u Jeni. To je bio nesretan slučaj. Kopali su neke rovove i on je stao na električni kabl i nastradao. To je bio radni logor ali među zatočenicima je bila velika solidarnost. Oni su jedni drugima pomagali. Oni su skupili novac i njega su tamo sahranili. On ima grob u Jeni. Moj brat koji je nakjon rata radio u Njemačkoj, to je slikao. Majka je ostala trudna i tada su Njemci odlučili da one žene koje su noseće vrate u njihove zemlje, nisu htjeli da se djeca tamo rode. Tako je te 1944. godine moja majka došla k nama u Zagreb. Ona je bila nepismena žena sa sela i tko zna kako se snašla u Zagrebu i došla na našu adresu. Kada je stigla bila je noć. Ona je sjedila na stepenicama i čekala je jutro da nam pozvoni. Vrata je otvorila kućna pomoćnica koja je mene držala u rukama. Ona joj je rekla da je moja majka.

“Nemojte nam našu Bibiku uzeti. Mnogo je volimo.“
Moja mama Stana je rekla:
“Ne, ja nisam zato došla. Ja je nemam kamo odvesti. Nama je sve naše izgorilo, nemamo ni hrane, ni ništa. (U selu pokraj Dervente). Da je moj muž živ on bi to isto rekao.“

Tako sam saznala za moju pravu mamu. Ali moja mama Slavica je jako pametno reagirala. Majka Stana je bila u crnini, sjedila je kod nas i ja sam joj bila u krilu. Moja majka Slavica mi je govorila. “Poljubi tu tetu, to je tvoja mama”. Ja sam tada imala 3,5 godine. To su moja prva sjećanja. Ja kažem : ”Ma nije to moja mama, to je mljekarica”. A zašto sam to rekla - mi smo često išli jednoj ženi po mlijeko i ona je uvijek bila u crnini.

Tako sam prvi put vidjela svoju mamu. Ona je otišla u Bosnu. Majka Slavica je pripremila za nju posuđe, tanjure, odjeću i druge stvari. Ispratila je na željezničku stanicu. Dala joj je svijeće. Mama je otišla u Derventu. Mi smo bili iz sela blizu Dervente. I tu se u decembru 1944. rodio moj najmlađi brat. Ona je ostala tamo. Mi smo kasnije išli tamo, moja druga majka i ja. Održavali smo stalno kontakt. Stalno sam bila u kontaktu jer je moj najstariji brat koji je bio 1925. godište dolazio na Velesajam u Zagreb i posjećivao nas je. Uvijek mi je govorio, slušaj svoje druge roditelje i dobro uči.

Majka Stana sa djecom
Majka Stana sa djecom

Mogla bih pričati sate i sate…

Majka Stana je umrla 1980. godine. Imala je 80 godina, bila je jako jako bolesna.


Dianina djeca


Brigita Knežević: “Uvek sam se bojala vozova...“

“…Ja sam za Dianu kasno saznala. Jer u ono vreme kada sam ja bila u logoru i kada sam ja spašavana, bila sam mala, imala sam dve godine. Tako da nisam uopšte znala za nju, niti ko je bio taj ko nas je spašavao i doveo u Zagreb…. Tu su onda dolazile porodice i uzimale decu. Među njima je bila i moja pomajka, koja je došla i uzela mene,” kaže Brigita Knežević u razgovoru za RSE.

Brigita Knežević, 78-ogodišnjakinja koja danas živi u Beogradu, kao dvogodišnje dete spasena je u akciji Diane Budisavljević iz logora Stara Gradiška. Autori: Ljudmila Cvetković i Dragan Kostić

Godina je 1942. Danica Fistrić odlazi u Zavod za gluhonijemu djecu gde se nalaze mališani koji su zahvaljujući akciji Diane Budisavljević izvučeni iz nekog od jasenovačkih logora. Ona želi da usvoji nekog dečka, takav je dogovor s njenim suprugom. Ali prema priči koju je Brigita Knežević mnogo godina kasnije čula u jednoj sudnici, pre nego što je Danica izabrala neko dete, nju je već bila izabala jedna dvogodišnja devojčica.

Knežević: U stvari, ja sam dopuzala do nje i uhvatila je za nogu i rekla joj “Majo”, tako se kod nas kaže majci. I ona me je podigla i tako sam ostala kod nje.

Poseta Dianinom grobu


RSE: Kada saznajete za Dianu i kako?

Knežević: Za Dianu sam doznala tek mnogo kasnije, od mojih drugarica u Udruženju logoraša, koje su bile starije i znale su za nju. Ja nisam znala.

RSE: Nedavno ste posetili grob Diane Budisavljević u Insbrucku?

Knežević: Da, pre par godina. Emocije su bile snažne. Malo je onih koji su se na taj način posvetili deci. Ja sam u Zagrebu znala profesora (Kamila) Breslera i on je bio moja veza sa mojom porodicom Fistrić. U Insbrucku, bilo nas je dosta, i na neki način bilo je i lepo i tužno. Ja bih radije da je Diana bila živa, pa da s njom popričam a ne ovako, samo da posetim njen grob. Ali da je uradila mnogo, jeste.

RSE: O Diani Budisavljević se počelo govoriti tek u poslednje vreme, ali se o njoj dugo ništa nije znalo. Kako to doživljavate?

Knežević: Ne znam, pravo da vam kažem. Ja mislim kao i u sve drugo, politika je umešana. To je žena koja je svoj život posvetila deci. To je velika stvar. Ja mislim da je zaslužila i spomenik. Jer malo je njih koji su se na taj način brinuli o deci. A bilo nas je mnogo.

RSE: Kada saznajete da ste dete sa Kozare?

Knežević: Nisam znala da sam sa Kozare, ali moja školska drugarica, pošto je moja pomajka bila jedna veoma lepa žena, rekla mi je ovako: "Šta se ti praviš važna sa tvojom mamom, to nije tvoja mama, ti si tamo iz nekog sela." I ja sam otišla kući plačući. I tako sam doznala da to nije moja majka. I to je bio jedan trenutak, kad se mnoge stvari ruše. I kad god bi se neko na mene naljutio, ja sam mislila da je to zato, što to nisu moji pravi roditelji. Ljudi u komšiluku su znali da je moja pomajka usvojila dete. Ali ja to nisam znala.

RSE: U sedmoj godini saznajete da ste usvojeno dete. Kada saznajete da ste dete sa Kozare?

Knežević: A to je mnogo kasnije. Kad sam došla (u Beograd) i udala se, tada je počela akcija “Tražim svoje najmilije”. I tada sam saznala da sam sa Kozare. Jer je u međuvremenu bilo još porodica koje su tvrdile da su moji. Bila je jedna porodica Jugović, koja je bila iz Slavonije. Ali nisam imala nikakve sličnosti sa njima, oni su bili izrazito crni. I ja se jednostavno nisam uklopila sa njima. Počela sam da bežim od toga, jer nisam osećala nikakvu vezu.

RSE: Vaš život je imao takav obrt da ste jedno vreme i živeli sa tom porodicom i zapravo ste tako i stigli u Beograd?

Knežević: Da, to je ta porodica Jugović. Oni su imali tri sina i svi su bili vrlo spremni da tvrde da sam ja njihova. Na suđenju sa porodicom Jugović prvi put sam čula od svoje pomajke detaljnu priču o tome kako me pronašla u Zavodu za gluhonijemu djecu u Zagrebu. Kasnije se mama razvela od tate i otišla za Nemačku, a ja sam ostala u internatu. Čim su saznali da sam u internatu, oni su došli da me traže. A internatu je valjda bilo draže da me daju nego da ostanem tamo. I posle sam s njima došla u Beograd. Ali ja sam osećala i znala da nisam njihova. Jer nikakve sličnosti nije bilo.

RSE: Kako je izgledao vaš život u porodici Fistrić?

Knežević: Bio je to lep život. Tata je imao svoju radnju. Jedan miran život, lep. Mama je dolazila i ovde kod mene u Beograd, sve do svoje smrti. Ja sam sa njom održavala vezu stalno.

Dete sa Kozare


RSE: Kada saznajete da ste kao dete boravili u logoru?

Knežević: To je bilo mnogo kasnije. Baš kada je bilo ovo sa Jugovićima i onda sam doznala da sam bila u logoru. Nisam imala ni predstavu šta je logor. Jedino znam da sam se uvek bojala vozova. Imala sam neke strahove i noćne more, ali nisam znala šta je razlog. A mama nije htela da mi priča o tome. (Mnogo kasnije Brigita je od članova Udruženja logoraša koji su bili stariji od nje saznala da je u Staru Gradišku stigla u stočnom vagonu.) Tek kad sam ja rodila svoga sina, onda sam imala potrebu da nađem svoju pravu porodicu.

RSE: I kako je izgledalo to kad ste počeli da je tražite?

Knežević: Pa išlo je preko “Arene” i mnogi su mi pomogli. I hvala Bogu lepo je završilo. U traganju je mnogo pomogao novinar Marino Zurl.

RSE: U oglasu “Arene” pisalo je da se traži Milica?

Knežević: Neko je rekao da mi je ime Milica, Mika. Tako me i sad zovu.

RSE: I koga ste prvo sreli od svoje porodice?

Knežević: Prvo sam srela brata. Prvi susret je bio u (Kozarskoj) Dubici. Svi su došli. Došao je i brat i njegova kćerka. A da, i sestra je bila. Pa ja sam, da vam kažem, bila veoma skeptična. Ja nisam umela više da se radujem, jer sam se bojala. Uvek sam bila na oprezu. E tek posle, kada se sve to sleglo i kad smo mi počeli da se družimo i da dolazimo jedni kod drugih, oni kod mene i ja kod njih, to je već bilo nešto drugo. Ali ti prvi susreti i to sve, ta halabuka, ta snimanja, mediji, to je za mene bio veliki teret. Jer sam uvek bila u situaciji da mislim, da li je to zaista moja prava porodica.

RSE: I ako se ne varam u jednom trenutku ste bili sigurni da ste ih pronašli?

Knežević: Pa, to je išlo postepeno. Jer moj brat je bio jedno divno stvorenje, kao i moja sestra, sad smo baš nedavno razgovarale. Otac nam nije bio živ. On je na Sajmištu ubijen. On i još dva brata. Majka je umrla negde 60-ih godina, tako da ja nju nisam upoznala.

RSE: Saznajete da ste se prezivali Bundalo, da je vaše ime bilo Mika. Međutim vi ste odlučili da zadržite ime Brigita?

Knežević: Pa znate šta, ne bih mogla da se odreknem toga imena, jer ipak sam ja s tim imenom odrasla. I moja pomajka koja mi je dala to ime je sve do svoje smrti bila uz mene i dolazila je kod mene i u Beograd.


Dianina djeca


Moja majka je imala četiri prezimena

“Na žalost mama mi je preminula prije dva mjeseca (2017. godine), ostala su sjećanja na te teške priče i poneki dokumenat iz tog vremena... Tokom svog života moja majka je nosila četiri prezimena. Umrla je znajući da je samo vjenčano prezime pravo njeno… tri ostala, na žalost, nisu bila njena rođena ... Glaser Suzana…Čačković Žužika... Stojnić Nada... preminula je kao Jakovljević Nada.... teško može neko povjerovati da dijete rođeno 1940. godine može preživjeti sve strahote i nastaviti živjeti...” riječi su Nadine kćerke Ljiljane Jakovljević.

Mama je imala sreću da je posvoje i tako je ostala živa.

Prvi bračni par, ljudi koji su usvojili moju majku uvijek su joj govorili “ti si imala brata Vasu, koji je ostao plačući u logoru.” Ta gospođa joj je često govorila “ja ne znam zašto sam te ja uzela. Nisam dolazila u Zavod za gluhonijemu djecu da uzmem dijete.” (U Zavodu za gluhonijemu djecu bila su smješteni mališani koje je Diana Budisavljević uspjela izvući iz logora.) Nosila je hranu za djecu koja su izašla iz logora.

“Jednom kad sam ušla, jednostavno ti si išla za mnom i govorila - mama, mama, mama - i samo si za mnom puzala. Možda sam te ja podsjećala na mamu. Nisam mogla da odem, da te ostavim i da te više ne vidim.” To je govorila njena pomajka. Po njenom sjećanju mamino ime je bilo Mira ili Mirjana. Dok su bili živi ti prvi posvojitelji su htjeli pomoći da se nađu pravi roditelji, ali nisu nikada uspjeli. Mama nije imala sjećanje na Jasenovac.

Žužana Jakovljević
Žužana Jakovljević

Pojavljuje se treća porodica


Ta gospođa koja je usvojila bila je porijeklom Austrijanka. Njen muž je bio iz Hrvatske. Mama je od početka učila njemački i kasnije se sjećala riječi koje je upamtila u ranom djetinjstvu. Njeni prvi posvojitelji su je šest mjeseci liječili, bila je neuhranjena, imala je veliki trbuščić i bila je slaba, ne znam koje je sve bolesti imala. Bila je pod kontrolom liječnika dok se nije oporavila.

Susjedi su znali da je ona usvojena i neka žena u prolazu je rekla: „E da te tvoja majka može vidjeti.“ Tako je rekla. A onda je ona gledala u nju u čudu, kako majka, njena mama je u kući?

Tu je ona reagovala kao dijete i tu počinju njene traume, koje pamti. Ona ponavlja da neće više biti tu, da hoće svoju mamu. Nesretni ljudi, nakon nekog vremena vraćaju je u dom. Mama je opet imala sreću jer se ubrzo javljaju novi posvojitelji. Tako dio njenog života postaju Bruna i Franjo Glaser.

Oni su već imali sina Ivicu. On je bio predratni golman, poznat sportaš i veoma human čovjek. Oni su znali za slučaj, da je dijete vraćeno u dom i uzeli su je sebi. Godinu ili dvije poslije rata, pojavili su se treći roditelji.

Oni su tvrdili da je to njihovo dijete. Kao znak raspoznavanja rekli su da na stomaku ima mladež te da je to dokaz da je ona njihova. Mama je imala neki mladež. To je bio obični mladež, smeđi, nije bio ništa poseban.

Glaserovi je nisu dali jer su je zavoljeli i živjela je s njima kao član prave obitelji, međutim, ovi koji su se pojavili imali su pravo da je uzmu i oni su je uzeli.

To je bila nova trauma. Ona je kod Glaserovih živjela jedan normalan život, imala je ljubav i sve što sve treba djetetu.

Oni su je uzeli i odveli je na vlak, u selo Cerovljani kod hrvatske Dubice. E onda je došlo vrijeme siromaštva, život bez struje, navikavanje na nepoznate ljude.

Tada moja majka dobiva treće ime, Stojinić Nada. Tu je završila osnovnu školu i odrasla je u toj familiji. Onda je upoznala tatu i udala se.

Obje njene porodice s kojima je provela rano djetinjstvo su ostale vezane za nju i tražile su mogućnost da je pronađu.

Niko kao Žužika


Evo kako mi je mama opisivala ponovni susret sa svojom prvom porodicom:

”Ja sam bila na dvorištu, kad ide jedan gospodin i kaže - ja bih trebao Žužiku. Ja sam se ukočila. Jer tako me nije niko zvao već ti prvi posvojitelji.”

I onda su je oni posjetili i te posjete su kasnije učestale. I ja ih se dobro sjećam jer su dolazili i kada sam ja odrastala.

Ona je uvijek ostala njihova Žužika.

Mamina prva obitelj je bila bez djece. Onda kad je mama otišla od njih, oni su uzeli drugu djevojčicu koju je moja majka kasnije upoznala. Ali ta druga djevojčica koja se zvala Vesna uvijek joj je govorila: ”Ja sam tebe Žužika mrzila. Šta god sam uradila, oni su rekli: A to je Žužika puno bolje. Oni su mene stalno poredili s nekom Žužikom. A ja te nisam znala ali sam te mrzila.”

Vesna je kasnije pronašla moju mamu. Nisu sestre, ali povezalo ih je to što su imale sličnu sudbinu i što ih je odhranila ista porodica.

Vesna je odrasla kod njih i školovala se u Svetoj Nedelji kod Zagreba, radila je kao profesor. Na žalost, i ona je prije tri godine umrla.

I mamina druga obitelj nas je posjećivala.

Eh sada dolazi 1992. godina. Baka je jako oboljela, legla je u krevet i mama je ostala kod nje da joj pomogne. Inače to je bila divna baka. Ne mogu uopće opisati koliko je ona voljela nas djecu i mamu.

To je bila velika ljubav. Nikad me valjda niko nije voljeo toliko, pa ni majka, kao ta baka. Ali kako je bila bolesna, došlo je do toga da ona viče na mamu. I sada mama je gleda i sasvim smireno joj kaže: Pa što vičeš na mene, em sam tu s tobom, em te poslužujem, em radim sve šta mogu, zašto vičeš na mene? Ali tada je već malo počela da se gubi. A ona pogleda u nju i kaže: A zašto ne bih vikala, ti nisi moja. Kako je ona to rekla to je već bilo pred smrt, tako više nije ni riječ progovorila. Ni jednu riječ.

Bila je živa još par dana ali do smrti nije progovorila. I sad je mama tako ostala s novim pitanjima, sa sumnjama. Sahranila je i tu majku, znajući na kraju da možda nije njena majka. Bilo je teško i jednostavno smo izbjegavali svi da pričamo o tome.

Ona je bila hrabra žena. I ostala je uspravna bez obzira na sve što joj se događalo.

Priča o gospođi koja spašava djecu


Sjećala se bake iz te familije kod koje je najduže živjela u Zagrebu, i kolača koje joj je ona pekla. Sjećala se tog brata Ivice. Nije ništa znala o ožiljcima koje je imala na rukama i nogama, to su bili tragovi logora koje je odnijela sa sobom u grob. Baka koju je pamtila zvala se Katarina. Ona je bila Austrijanka kao i Diana Budisavljević. I od nje je mama prvi put čula za gospođu koja je mogla da uđe u logor i da djecu spašava od sigurne smrti. Znala sam da je mama iz Gradiške prebačena u Sisak, a potom u Zagreb. Ja sam kasnije shvatila da je to bila Diana.

Uvijek je kružila priča o toj gospođi koja je izvela djecu iz logora. Čačkovići su odlazili u Zavod za gluhonijemu djecu samo da odnesu hranu, ali eto dogodilo se da su usvojili moju majku.

Prvo joj je ime bilo Žužika Čačković, drugo Glaser Suzana, treće Stojinić Nada i četvrto Jakovljević Nada, udano.