Nedavno je Mujagić Eldar, po sopstvenom opisu “suprug, sin, brat, drug, jaran, ljevičar, predsjednik Foruma mladih @SDPLukavac, predsjednik #UdruženjeMladihMOST, inžinjer u pokušaju i još štošta”, na svom Twitter nalogu postavio sopstvenu prepisku sa OLX portala gdje je u rubrici “pitanja za artikal vrata” upitao sljedeće:
“Zanima me tehnička specifikacija ulaznih vrata sa slike broj 4, kao i cijena za dimenzije 110X210 + natprozornik 30X110 (ŠXV)”
Od potpisnika pod imenom “zavjesezebra” dobio je sljedeći odgovor:
„Prijatelju ne radim sa muslimanima“.
Ovakav odgovor na pitanje o tehničkoj spcifikaciji vrata sigurno je posljednje što biste očekivali da dobijete u XXI vijeku na prostoru gdje muslimani žive stoljećima, ali ga je Eldar dobio. Uzvratio je između ostalog ovako:
“Iskreno, Vaš odgovor me iznanadio. Samatrao sam da živimo u XXI vijeku u 2019. godini gdje je fašizam pobijeđen. Očito da ima još ovakvih izroda koji ljude dijele po koži, vjeri, naciji imenu i drugim izmišljenim grupacijama… Smrt fašizmu, sloboda narodu”.
Nažalost iako živimo u XXI vijeku, u vremenu najvećeg civilizacijskog, kulturnog, naučnog i tehnološkog razvoja, živimo i u vremenu najvećeg rasta ekstremizma u modernoj istoriji, ne samo na Balkanu već i sredinama koje i dalje retorički promovišu vrijednosti koje počivaju na temeljima čuvene parole Francuske revolucije (1789) “ Liberté, égalité, fraternité”(Sloboda, jednakost, bratstvo). Da se te vrijednosti lakše izgovaraju, a teže primjenjuju i u zapadnoj civilizaciji, o drugima da ne govorimo, postalo je naročito očigledno u posljednjih 20 godina, sa porastom ekstremizma u svijetu, u ovoj deceniji naročito.
Opis toga dao mi je dr. Todd Green (Tod Grin), profesor religije na Luther koledžu u Ajovi u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je radio kao savjetnik u State Departmentu u administraciji predsjednika Baracka Obame, a kratko i u aktuelnoj, sa kojim sam razgovarala islamofobiji.
Green: Nadmoć bijele rase, novo poglavlje islamofobije
Green: Sjećam se 2016. godine, kada se Hillary Clinton, bivša državna sekretarka SAD kao kandidatkinja Demokratske stranke za predsjednicu u jednoj debati sa Donaldom Trumpom, kada su je pitali o islamofobiji, veoma mučila sa odgovorom, mučila se da artikuliše jake razloge, zašto treba da se suprostavimo islamofobiji. Razlog koji je dala je bio da su američki muslimani važni, jer su oni zapravo oči i uši u ratu protiv terorizma, dakle rekla je da su primarano važni iz bezbjednosnih razloga, što je veoma različito od toga da je rekla oni su važni zato što smo mi nacija koja se zalaže za građanske slobode i ljudska prava, kao i ljudsko dostojanstvo i slobodu religije, one vrijednosti koje druge demokrate i drugi progresivni političari nemaju problem na drugim instancama da kažu.
Ali, kada je riječ o muslimanima oni se muče sa tim. I ja mislim da to vidite i u drugim zapadnim državama takođe, da ne pominjem ponovo njihove politike, naročito kada je riječ o antiterorističkoj politici njihovih sopstvenih država gdje često izdvajaju muslimane i vrlo često zapostavljajući druge prijetnje, uključujući, primjera radi ovdje u SAD-u, prijetnju od terorizma bijelih supremacista i bijelih nacionalista, što je veća domaća prijetnja u smislu nasilja od ljudi muslimanskog porijekla. Ali demokrate, i drugi liberalni političari su bili mnogo nevoljniji da prozivaju te zajednice, nego muslimansku zajednicu.
Na zastrašujući rast ekstremizma, kojim su gotovo svakodnevno targetirane pojedine zajednice, danas govorimo o muslimanskoj, koja broji 1.5 milijardu ljudi, ali koja je na zapadu manjinska, obično nam skrene pažnju neka katastrofa.
Posljednja je bila na Novom Zelandu prošlog mjeseca kada je samoidentifikovani "bijeli supremacista" Brenton Tarrant u dvije džamije u Krajstčerču (Christchurchu) ubio 50 vjernika muslimana. Novozelandska premijerka Jacinde Ardern uradila je ono što je bilo najprirodnije u takvoj situaciji, čime je izazvala poštovanje svih. Stvari je prvo nazvala pravim imenom.
"Jasno je da se ovo sada jedino može opisati kao teroristički napad”
Brenton Tarrant 28-godišnjak rođen u Australiji je prije napada napisao manifesto na 74. stranice po ugledu na teoriju zavjere koja potiče iz Francuske sa tezom da imigrantske grupe, koje imaju veću stopu nataliteta, uzimaju prostor evropskom stanovništvu u njihovim domovima. U manifestu je iznio antiimigrantske poglede, te među ostalim imenima pozvao se na i na nekoliko srpskih ličnosti, kao što je Miloš Obilić, apokrifni vitez koji se u srpskoj tradiciji predstavlja kao junak koji je ubio turskog sultana Murata u boju na Kosovu 1389. godine i druge. Premijerka Ardern se u novozelandskom parlamentu obavezala da njegovo ime neće izgovarati.
"Htio je postići mnogo toga ovim činom terora, a jedan on njih je da postane poznat.I zato me nikada nećete čuti da spomenem njegovo ime. On je terorist. On je kriminalac. On je ekstremist. Ali on će, dok ja govorim, biti bezimen. Ostale preklinjem: govorite imena onih čiji su životi oduzeti, a ne ime čovjeka koji ih je uzeo. Možda je želio biti poznat po svom činu, ali mi na Novom Zelandu mu nećemo dati ništa. Čak ni ime“.
Green: Trebamo dati imena počiniocima nasilja
RSE: Šta Vi mislite, postoje različita mišljenja o tome da li ime počinioca Brentona Tarranta treba da se pamti i pominje ili ne, kao što premijerka Novog Zelanda želi?
Green: Ja veoma cijenim odgovor premijerke Novog Zelanda na mnogo načina, kao i drugih tamo, ali na ovo pitanje, ja spadam u one koji smatraju da se zapravo trebamo sjećati njegovog imena, djelimično i zbog toga što treba da damo ime ili imena počinocima nasilja u ime bijele supremacije, koji, da ih citiram, „brane Evropu od muslimanske invazije“, da bismo demonstrirali da su to stvarni ljudi koji stoje iza toga.
Dr. Green kaže da je jedna od glavnih pokretačkih snaga islamofobije danas desnica i desni populistički pokreti, naročito u Evropi i SAD-u. U uzletu su već neko vrijeme, ali sada vidimo da su postali prilično moćni i ostvaruju političke uspjehe. Mnogo toga su postigli podsticanjem strahova i anksioznosti, prema muslimanima, prema emigrantima i drugima, za koje ne smatraju da pripadaju onima koje oni smatraju Evropljanima ili Amerikancima.
"Mislim da prema gotovo svakom parametru islamofobija postaje sve snažnija u proteklih nekoliko godina, iako je, naravno sve počelo da bude gore u sedmicama i mjesecima nakon napada na SAD 11. septembra 2001., naročito kada je riječ o porastu zločina iz mržnje. Bez sumnje od tada se sve postepeno pogoršavalo, naročito nakon 2010. Ovdje u SAD-u konkretno oko kontroverze koju je izazvao prijedlog o Islamskom centru u Njujorku (u blizini Ground Zero). To izgleda da je bila prekretnica u SAD-u kada je riječ o produbljivanju islamofobije. I onda ponovo sa ciklusom predsjedničkih izbora 2015., 2016. i slučaja SAD sa predsjednikom Trumpom i drugima u njegovoj stranci koji su shvatili da je islamofobija zaista moćno oruđe za dobijanje i mobilisanje glasača i glasačkog tijela.
Izbjeglička kriza i mobilisanje desničara na islamofobiji
Trenutak kada otvorenu i neupitnu islamofobiju na Zapadu nije bilo moguće sakriti nastao je sredinom 2015., kada su stotine hiljada izbjeglica, prevashodno iz Sirije ali i drugih država Bliskog istoka i sjevera Afrike, bježeći od rata, gladi i terorizma krenule ka Evropi. Najfrekvrentniji put se zvao “Balkanska ruta,” a kod Evropljana je probudio i najgore i najbolje. Nakon ludila 1990-tih, kada je nad muslimanima, Bošnjacima izvršen genocid, prvi na teritoriji Evrope nakon Drugog svjetskog rata, u iskazivanju islamofobije nijesu prednjačili balkanski populisti i desničari, ali zato jesu susjedi. Prevenstveno Mađari, koji su, kako su obrazložili, “radi odbrane hrišćanskih temelja Evrope”, zatvorili granicu, tukli i pritvarali izbjeglice i migrante, na kraju se ogradili bodljikovom žicom da bi ih zaustavili. Tako je počelo!
Prije nego što je na proljeće 2016. EU postigla dogovor sa Turskom koji je u najvećem zaustavio masovan ulazak migranata i izbjeglica, Njemačka je primila nešto više od milion ljudi, druge države znatno manje. Dok su jedni nosili plakate “dobro došli ”i davali i nudili pomoć, drugi su pak mobilisali biračko tijelo širenjem straha od muslimana i islama. Isplatilo se. Njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je na plakatima desničarskih grupa redovno prikazivana sa hidžabom na glavi, najuticajnija politička figura EU, počela je gubiti političko tlo pod nogama, a ekstremno desna Alternativa za Njemačaku (AfD) postala treća po snazi politička grupacija u Njemačkoj.
Uslijedio je munjeviti rast populista i desničara širom Evrope, od Austrije preko Holandije, Švedske, pa Francuske, gdje je protivkandidat u drugom krugu predsjedničkih izbora Emmanuelu Macronu bila liderka antiimigranstkog i islamofobnog Nacionalnog Fronta, Marine Le Pen, do Italije gdje je poručujući da će „očistiti ulice gradova Italije od migranata“ na vlast došao lider desničarske Lige za sjever (Lega Nord) vicepremijer i ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini, protiv kojeg su italijanski tužioci otvorili više istraga zbog zlouptreba ovlasti u targetiranju migranata.
Sa dr.Greenom sam razgovarala i tome kako su se ekstremno desni stavovi pomjerali ka mainstream politici.
"Mislim da je razlika, kada je riječ o islamofobiji i antimuslimanskoj mržnji između najvažnijih političkih kancelarija, kao što su predsjednici i premijeri, i ekstremno desnih stranaka, ranije bila mnogo veća nego sad. Ja bih rekao da prije deset godina, ovdje u SAD, da uzmemo jedan primjer, mnoge od tih desničarskih marginalnih grupa i njihove teorije zavjere koje su promovisali, nijesu uzimane za ozbiljno u mainstream političkom diskursu. A evo nas sada, deset godina kasnije, kada predsjednik Trump često ponavlja narative i retoriku tih desničarskih grupa. I mislim da to vidimo i na drugim mjestima takođe, gdje su antimuslimanski i antimigrantski desničari počeli da mijenjaju načine na koje i tradicionalni političari, predsjednici i premijeri govore o islamu ikako su oprezni kada podržavaju muslimane, ponekad čak i nevoljni da govore jasno i snažno protiv islamofobije.
Dolazimo i do pitanja povezivanja religije i politike, zloupotrebama te povezivanja religije sa ekstremizmom. Doktor Farid Hafez jedan od kourednika Evropskog izvještaja o islamofobiji kaže:
"Mislim da problem mobilizacije religije u političke svrhe ima manje veze s religijom a više s političkim odlukama koje se donose u ime različitih grupa. Mnogo je osuda zloupotrebe religije u nasilne svrhe. Ali ono što se meni čini da se najviše stavlja na kocku jeste pitanje vizije budućnosti koje ove grupe imaju za svoje političke projekte. Ovo je, po mom mišljenju zaista kritično pitanje jer se religija može koristiti kao i bilo koji drugi koncept koji je čovjek stvorio, Weltanschauung, svjetonazor ili pogled na svijet, koji omogućava da se grupa mobiliše u ime određenog projekta."
O tome sam razgovarala i sad dr. Toddom Greenom profesorom religije na Luther koledžu koji je pojašnjavao argumente da terorističke grupe koriste religiju ili religije za njihove lične nasilne ciljeve.
"Na jednostavniji način to bih ovako rekao: Abu Bakr al-Bagdadi vođa IDIL-a (Islamske države) i samoproglašeni kalif, čita Kuran, ali ga isto tako čitaju i Malala Jusufzai i Tavakel Karaman obje su muslimanske, dobitnice Nobelove nagrade za mir. One takođe čitaju Kuran i muslimanke su, obje gledaju muslimanske tekstove i tradiciju i ipak su vodile veoma različite živote. One vide svijet potpuno drugačije, i pitanje za mene,mkao nekoga ko izučava religije, je kako to objašnjavamo. I na kraju, ne možeš objasniti IDIL ili Al Kaidu ništa više nego što možeš objasniti Malalu Jusufzai bez razumijavanja socijalnih, političkih, kulturnih i istorijskih okolnosti, koji su oblikovali njihove živote, i načine kako su religiozne tradicije islama oblikovale i uticale na to kako treba da djeluju u svijetu.
To su nijanse razgovora koje bi trebalo da imamo kada je riječ o terorizmu, a što je politički postalo gotovo nemoguće zbog pojednostavljivanja stvari, porukom da je islam uzrok terorizma, što se politički isplati mnogim ljudima u zapadnim nacijama i za one koji pokušavaju da iskazuju moć ili održavaju moć, naročito globalnu, u slučaju SAD."
RSE: Naslov jedne od vaše dvije knjige je „Pretpostavljena krivica: Zašto ne treba da tražimo od muslimana da osuđuju terorizam” (Presumed Guilty: Why We Shouldn’t Ask Muslims to Condemn Terrorism“). Možete li nam odgovoriti na ovo pitanje ukratko?
Green: Kratko, tri su razloga zašto ne treba tražiti od muslimana da osude terorizam. Prvi je da traženje od muslimana da osude terorizam pretpostavlja da je islam uzrok terorizma, iako će vam, ustvari većina naučnika reći da su politički i socijalni faktori, uključujući i vojno angažovanje, ratovi, okupacija zemalja, primarni razlozi koji podstiču terorizam, a ne religija kao takva. Drugi razlog zbog kojeg ne treba da pitamo muslimane da osude terorizam je zato što muslimani osuđuju terorizam neprekidno. Ima toliko dokaza za to da muslimani govore protiv terorizma i zašto onda postavljati to pitanje kada je istina već tu pred nama.
Tu je i treći i najvažniji razlog zbog kojeg ne treba da tražimo od muslimana da osude terorizam - zato što je u srži samog pitanja naša zapadna opsesija sa islamom i teorizmom. Time zapravo odvraćamo pažnju od nas, većinske populacije zapadnih nacija, da se, pričajući o drugima, ne suočimo sa našom sopstvenom nasilnom prošlošću i našim aktuelnim saučesništvom u nasilnom svjetskom poretku. Sve dok govorimo o muslimanima i nasilju ne moramo da govorimo o nasilju koje su počinili bijeli Amerikanci, bijeli Evropljani, bijeli hrišćani, kako u prošlosti, tako i u mnogo slučajeva u sadašnjosti. I stoga nam treba okončanje odvraćanja pažnje sa ovoga i prestanak postavljanja tog pitanja.
Farid Hafez profesor Univerziteta u Salzburgu pojašnjava definiciju islamofobije (nekad i sad).
Predstaviću radnu verziju definicije islamofobije koja glasi: Kada se govori o islamofobiji misli se na antimuslimanski rasizam. Studije o antisemitizmu su pokazale da etimološke komponente riječi ne moraju nužno da ukazuju na sveobuhvatno značenje niti kako se ono koristi. To je slučaj i sa studijama islamofobije. Islamofobija je postala dobro poznati termin u akademskim krugovima kao i u javnoj sferi. Kritika muslimana ili religije islama nije nužno islamofobija. Islamofobija se tiče dominantne grupe ljudi koja cilja na dobijanje, učvršćivanje i širenje svoje moći tako što će definisati žrtveno jagnje – stvarno ili izmišljeno – i isključivanje tog žrtvenog jagnjeta iz resursa/prava/definicije onoga što je konstruisano "mi".
Islamofobija operiše tako što konstruiše statični "muslimanski" identitet kojem se pripisuje negativna terminologija i generalizacija na sve muslimane. Istovremeno, islamofobni prikazi su fluidni i variraju u različitim kontekstima zato što nam islamofobija govori više o islamofobu nego što govori o muslimanima/islamu.