hr

Odaberite svoj jezik...

Dianina lista

Priča o najvećoj operaciji spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu
Autor: Gordana Knežević
Nastavite

Prvo poglavlje

Logori smrti u Hrvatskoj

Za razumijevanje Dianine priče neophodno je da damo sliku logora koje je uspostavila Nezavisna Država Hrvatska 1941. godine

STARA GRADIŠKA

Stara Gradiška postoji kao zatvor od kraja 18. stoljeća, pod Austro-ugarskom i pod Kraljevinom Jugoslavijom, a u veljači 1942. postaje koncentracioni logor pod zapovjedništvom Ureda III Ustaške obrane. Tu je nakon kozaračke ofanzive dopremljen velik broj srpskih žena sa djecom - u staru zgradu kaznionice i na okolne ekonomije Mlaku, Ušticu i Jablanac. Kada Diana Budisavljević spominje kako ide u Jasenovac, ona odlazi u Staru Gradišku, Mlaku i Jablanac i otuda djecu dovodi u Zagreb, odnosno Sisak.

SISAK

U Sisku je još prije kozaračke operacije bio logor kamo se prisilno dovodilo stanovništvo sela na Kordunu i Baniji. Odrasli su transportirani na rad u Njemačku, a djeca su ostajala sama, bez skrbi, odjeće i obuće, osnovnih higijenskih uvjeta. Nakon kozaračke operacije kolovoza 1942. godine osniva se i Prihvatilište za djecu izbjeglice, odnosno dječji logor kamo se dovodi djecu ranije odvojenu od roditelja u Mlaki, Jablancu i Staroj Gradiški, i stanje postaje katastrofalno. Procjenjuje se da je do njegovog zatvaranja u siječnju 1943. tamo bilo 5.000 do 7.000 djece. Zbog neljudskih uvjeta života umire između 1.150 i 1.630 djece. Ne znajući situaciju, Diana Budisavljević je osobno u Sisak dovela jedan transport djece, jer su svi kapaciteti u Zagrebu bili puni, a onda ih je - kada je saznala u kakvom se stanju nalaze - povukla natrag iz Siska. Kada su čuli za katastrofalnu situaciju, Siščani i stanovnici okolnih sela odveli su dosta djece iz logora i usvojili ih, o čemu je jedan od suradnika Akcije DB vodio evidenciju.

LOBORGRAD

Loborgrad je od listopada 1941. do listopada 1942. godine bio koncentracioni logor pod njemačkom upravom smješten u dvorcu plemenitaške obitelji Keglević nedaleko Zlatara u Hrvatskom zagorju. Tamo su Židovke sa djecom i Srpkinje sa djecom dopremljene iz logora Kruščica nedaleko Viteza u Bosni i Hercegovini. Dok su sve Židovke sa djecom otpremljene u Auschwitz i tamo pogubljene, kada se u jesen 1942. godine mijenja politika NDH prema srpskom stanovništvu, Srpkinje sa djecom su po Pavelićevoj odluci oslobođene iz logora. Diana Budisavljević organizira im prijevoz do Zagreba, a otuda su u dva transporta krenule - što kućama u BiH (Mostar, Travnik i dr.), što u Beograd. One koje su stigle u Beograd dale su izjave Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike Nedićeve kvislinške vlade. U izjavama govore o podnošljivim uvjetima života u logoru - za razliku od krajnje neljudskih uvjeta u Kruščici, i o tome da se Diana Budisavljević skrbila za njih tijekom njihovog boravka u Loborgradu. U Loborgradu nije bilo egzekucija, ali je zabilježena smrt oko 200 logorašica i djece, najvećim dijelom u epidemiji tifusa koja je vladala u logoru od kraja 1941. do sredine 1942. godine.

GORNJA RIJEKA KRAJ LOBORGRADA

U Gornjoj Rijeci kraj Loborgrada najprije je bio ženski logor za Židovke i Srpkinje, a kada je ispražnjen, tu se osniva jedini logor za djecu pod upravom UNS-a (Ustaške nadzorne službe). Tamo su ustaške vlasti u 3 transporta dopremile 325 djece – 228 dječaka i 97 djevojčica u dobi između 5 i 7 godina, i želja šefa UNS-a Eugena-Dide Kvaternika bila je da se tu djecu „preodgoji“ u ustaškom duhu. U njemu rade studentice, pripadnice endehaške „Državne radne častne službe.“ Tu i u Sisku bili su najgori uvjeti i u Gornjoj Rijeci je do dolaska suradnika Akcije DB Kamila Bresslera i Dragice Habazin umrlo 59 djece (od toga troje u Varaždinu u bolnici). Bressler je preuzeo 249 djece i odveo ih u Zagreb. Sudbina ostalih je nepoznata.

JASTREBARSKO

U dvorcu grofova Erdödy u Jastrebarskom u još prije rata bio je dječji dom, a tamo je organizirano Prihvatilište za smještaj izbjeglica. Tu suradnik Diane Budisavljević Kamilo Bressler organizira smještaj za prvi transport od 850 djece, a ukupno ih je bilo smješteno oko 3.000. Umrlo ih je nešto preko 480, i to u prvim danima po dolasku iz logora Stara Gradiška, od posljedica katastrofalnih uvjeta koji su vladali u Gradiški. Iako se Jastrebarsko u literaturi do 1990. navodi kao logor, smrtnost djece na toj lokaciji kao i osoblje koje se o djeci brinulo (dr. Černozubov, Davila, Dragišić, Tatjana Marinić sa svojim učenicama) dovode tu ocjenu u pitanje. Vodile su ga časne sestre, koje su se služile za ono vrijeme uobičajenim odgojnim metodama - batinom i šibom. Međutim, iako su još potkraj rata u iskazu partizanskim vlastima optuživane za mučenje, ubijanje i izgladnjivanje djece, nijedna nije saslušavana niti suđena, niti se tražilo izručenje jedine među njima koja je 1945. pobjegla u Austriju, rođakinje ustaškog političara Mile Budaka, Pulherije Barte. Prema podacima JUSP Jasenovac, partizani su kolovoza 1942. oslobodili nekoliko stotina djece, petstotinjak ih je zbrinuo Caritas, a građani Zagreba, Jastrebarskog i okolnih mjesta zbrinuli su 1.637 djece.

DONJA REKA KRAJ JASTREBARSKOG

Donja Reka kraj Jastrebarskog bila je depadansa logora u Jastrebarskom. Nakon što su svi kapaciteti u Jastrebarskom popunjeni, barake talijanske vojske u nedalekoj Donjoj Reci na brzinu se preuređuju za prihvatilište. Hrana se dopremala iz Jastrebarskog. Postoje fotografije postupanja sa djecom -fotografija pet-šest dječačića mršavih kao kosturi snimljena je u Donjoj Reci - nakon što su gladna i iscrpljena djeca koja su stigla iz Gradiške okupana. Tamo su bili Tatjana Marinić, doktor Černozubov i drugi.

Drugo poglavlje

Dianin Dnevnik

1941-1945

Dnevnik Diane Budisavljević predstavlja svjedočenje o spašavanju djece u Drugom svjetskom ratu, zapravo otkriva glavnog aktera cijele akcije čije ime je bilo skriveno od javnosti nekoliko decenija.

Inserti iz Dnevnika

Zagreb, 1941.

Moja švelja je Slovenka. Od nje sam saznala za pomoć koju ovdašnji Slovenci pružaju izbjeglicama sa slovenskih područja koja su zauzeli Nijemci. Moja krojačica je Židovka. Nekoliko puta mi je pripovijedala o velikoj akciji pomoći koju je Židovska bogoštovna općina namijenila svojim članovima u koncentracijskim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes.

23. listopada 1941.

Moja šogorica, gđa Mira Kušević, saznala je prilikom posjete gđi Mariji Lađević da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. Židovska bogoštovna općina ima nalog uzdržavati taj logor i možda bi se mogli dati prilozi za pomoć ženama i djeci kršćanske vjere. Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini. Istog dana poslijepodne otišle smo u ured u Trenkovu 9, "Skrb za logore". Tamo prisutan gospodin nije bio informiran mogu li se primati prilozi za zatočenike koji nisu Židovi. Obećao je da će se raspitati u Židovskoj općini i molio nas da idući dan ponovo dođemo. Moja šogorica i ja smo u to vrijeme samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.

Objašnjenje

Židovska općina u Zagrebu osnovana je 1806. godine. Do njemačke okupacije Zagreba i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske djelovale su u Zagrebu tri židovske vjerske općine: najveća i najbrojnija općina Aškenaza (Palmotićeva 16), sefardska (Karadžićeva 3) i općina ortodoksnih Židova (Duga ul. 32). U vrijeme uspostave NDH u Zagrebu je živjelo više od 12.000 Židova. Neposredno nakon uspostave NDH zabranjen je rad Židovske općine u Palmotićevoj 16. Odlukom Židovskog odjela Ustaškog redarstvenog povjerenstva, židovskoj općini dozvoljena je 16. svibnja 1941. obnova rada. Općina pod nazivom Židovska bogoštovna općina ima sjedište na Trgu kralja Tomislava 4. Nadrabinat i pojedini odsjeci, pa tako i odsjek "Skrb za logore", smješteni su u Trenkovoj 9. Neke od zadaća Židovske bogoštovne općine bile su uzdržavanje pučke kuhinje i dijeljenje besplatne hrane, uzdržavanje doma nemoćnih starica i staraca, podupiranje siromašnih Židova te skrb za logore interniraca. Tako je 1941. u potpunosti morala uzdržavati logore u Lobor-gradu i Đakovu, te pomagati dopunskom hranom, lijekovima i odjećom zatočenike u logoru Jasenovac.

Marija Lađević (1871-1961), rođakinja dr. Julija Budisavljevića.

Gospodin Stein me molio da s njim odem u glavni ured Židovske bogoštovne općine na Tomislavov trg 4. Tamo su mi objasnili da nije dovoljno samo davati pojedinačne priloge već je nužno u pravoslavnim krugovima organizirati jedan odbor koji će preuzeti brigu o pravoslavnim zatočenicama u logoru Lobor-grad.U logoru se nalaze žene s djecom, vrlo loše smještene, na golom podu, ispod krova koji nije stropom odvojen od tavana, bez pokrivača i tople odjeće, bez najpotrebnijeg. Bilo bi nužno da se nađu ljudi koji će preuzeti brigu za njih. Židovska općina ima od ustaške policije potrebne dozvole za provedbu takve pomoći. Ukoliko još nedostaju neke dozvole moguće ih je pribaviti.

Kako se pokazalo, te su tvrdnje bile potpuno pogrešne. Ne postoji nikakvo odobrenje za akciju pomoći izuzev za onu namijenjenu Židovskoj općini. Pitali su me namjeravam li organizirati takvu pomoć. Odlučno sam to zanijekala, rekavši da još nikad nisam surađivala u nekoj dobrotvornoj akciji, nikad nisam bila član neke udruge i da smatram da nikako nisam prikladna osoba za takav posao. Jedino sam spremna davati priloge za progonjene. Vidno potresena onime što sam čula o stanju interniranih, pristala sam učiniti ono što bude u mojoj moći da se akcija pomoći organizira. Međutim, moj razgovor s nekoliko poznanica nije doveo ni do kakvog rezultata.

26. listopada 1941.

Moj muž se onda sjetio jednog znanca i poslijepodne došao je k nama arhitekt g. dr. Marko Vidaković. Nakon što sam mu opisala situaciju, odmah je zdušno pristao prihvatiti se posla. Bio je spreman otići u Židovsku bogoštovnu općinu na potonje dogovore. Dr. Vidaković posvetio se akciji s neumornom marljivošću i ustrajnošću. Zajedno smo radili do travnja 1944. Tada je dr. Vidaković započeo samostalnu akciju i neumorno je dalje vodio. Budući da nisam željela upravljati tuđim novcem, preuzeo je blagajnu. Uredili smo to tako da je novac bio pohranjen kod mene u kasi za koju je dr. Vidaković imao ključ.

Početak Akcije

27. listopada 1941.s

Preuzela sam te liste u Trenkovoj. Budući da se nije nitko našao tko bi organizirao akciju pomoći, a da sam stalno razmišljala o tome kako je ona nesretnima nužna, nametnulo se samo od sebe da uz pomoć svoja dva požrtvovna suradnika, sama preuzmem taj zadatak. U međuvremenu se, među do tada vrlo zaplašenim pravoslavcima, vrlo brzo pročulo da je ipak moguće pružiti pomoć i nevjerojatnom brzinom je započelo prikupljanje odjeće. Narednih dana neprestano su dolazile i odlazile meni nepoznate gospođe. Neprekidno su stizali novi omoti. Budući da se smjelo raditi samo u tajnosti, a ja sam imala vrlo malo znanaca, savjetovala sam da se primjeni sistem "snježnih gruda". Svatko neka obavijesti svoje poznanike, ukoliko se u njih može imati potpuno povjerenje, a oni neka obavijeste svoje znance, itd. Na taj je način bilo za nekoliko dana moguće animirati velik broj ljudi i pribaviti znatan broj toplih odjevnih predmeta. Uz pomoć mojih dviju kćeri i nekoliko njihovih prijateljica započelo se u našem stanu sa šivanjem. Od vunenih i baršunastih zastora šivani su dječji kaputi, haljine i pokrivači. U mojoj velikoj garaži se razvrstavalo i pakiralo. Zatim se kupovalo. Budući da sam započela i prikupljanje novca, imali smo nešto sredstava za kupovinu.

Jedan od glavnih uvjeta koji su postavljali darovatelji bio je da se ne bilježe njihova imena. Razlog tome je bio strah od progona. Tih zahtjeva sam se do kraja pridržavala. Tek kasnije, možda prekasno, poučena iskustvom, počela sam, kad je to zatraženo, za darovane priloge izdavati potvrde, tako da su darovatelji mogli dokazati da su dali prilog. Međutim kod mnogih, često velikih priloga, potvrda je bila izričito odbijana. Budući da sam se strogo pridržavala zahtjeva darovatelja da nikakva imena ne bilježim, nisam kasnije mogla kazati tko je sve i koliko darovao. Kupovali smo u prvom redu vreće za slamu, budući da su nam u Židovskoj općini rekli da su potrebne velike količine slame, kako zatočenice ne bi morale spavati na hladnom podu. (Te vreće, kao i niz drugih stvari, u prvom redu deke, uprava logora nije kasnije podijelila zatočenicama.) Kupovali smo zatim deke koje se moglo dobiti samo pomoću "kartica". Kupovali smo, dakle, onoliko deka koliko nam je bilo dato kartica. Na sajmištu sam kupila papuče.

Prvi prijem kod nadbiskupa Stepinca

1. prosinca 1941.

Kod tajnika nadbiskupa Stepinca.

3. prosinca 1941.

Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. Nadbiskup mi je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, tamo ništa ne može ishoditi. Spreman je zauzeti se za stvar, ali unaprijed zna da ne može ništa postići. Krug mojih suradnika se u međuvremenu proširio. Pomagali su mi gđa Becić s kćerima, gđa dr. Divjak, gđica Stana Radosavljević, gđica Mirjana Lacković, ing. Vasilić. Od njega sam saznala za prisustvo i adresu poslanika iz Sarajeva, dr. Besarovića. (Sava Besarović (1889-1945), državni dužnosnik u NDH. Početkom 1942. pozvan kao predstavnik Srba u Hrvatski državni sabor, a 23. veljače izabran za saborskog bilježnika. Od 11. listopada 1943. Državni ministar u Vladi NDH.)

Artukovićeva usmena dozvola

16. prosinca 1941.

Audijencija kod Artukovića. Bio je vrlo ljubezan, ali je izjavio da nije kompetentan za ono što meni treba, jer takvu dozvolu može izdati samo ravnatelj za sigurnost Kvaternik. Kad sam rekla da mi se tamo neće dozvoliti prijem, obećao mi je da će ga ishoditi. Budući da je ravnatelj na putu, neka mu se javim. Na moje pitanje je li moj rad za internirane uopće dozvoljen, izjavio je da jest i da mi u tome ni jedna instanca neće praviti bilo kakve teškoće.

Na toj usmenoj dozvoli sam u budućnosti gradila svoju Akciju. Bila je to moja jedina “dozvola”. Bila sam svjesna, naravno, da je to vrlo iluzorna zaštita od ustaša. Od 19. prosinca 1941. cijeli tjedan sam dnevno telefonirala ministrovu tajniku. U početku mi je bilo dozvoljeno razgovarati i sa samim ministrom. Svaki put mi je rekao da ga zovem idući dan. Kasnije mi je bilo samo rečeno da ministra nema, ali mi poručuje da još ništa nije mogao učiniti. Odgovori su bivali sve kraći, sve neljubazniji. Na kraju sam zaključila da ministar Artuković ili neće ili ne može ishoditi prijem kod ravnatelja sigurnosti. Prekinula sam s telefoniranjem bojeći se neugodnih posljedica.

21. prosinca 1941.

U ovdašnjoj bolnici umrla je zatočenica iz Lobor-grada Biljana Radan.

23. prosinca 1941.

Sprovod Biljane Radan za koji je troškove snosila Akcija.

Pošiljke hrane u Lobor-grad

Zatočeni u Lobor-gradu bili su iz Bihaća, Sarajeva, Mostara i Stoca. Za potonje se naročito zauzimao g. M. (bankovni činovnik). Budući da odašiljanje namirnica još uvijek nije u većoj mjeri bilo organizirano pridružila sam se njegovoj privatnoj akciji, tako da je dvoje studenata iz Hercegovine odnosilo male pakete u logor.

Objašnjenje

Eugen Dido Kvaternik (1910-1962). U travnju 1941. imenovan ravnateljem za javni red i sigurnost u NDH. U kolovozu 1942. imenovan i zapovjednikom nadzorne službe u ustaškoj vojsci. Pavelić ga razriješio dužnosti u rujnu 1942.

Prvii susret s prof. Breslerom

20. veljače 1942.

Prijepodne sam odmah otišla dr. Kuhnelu. On mi je informaciju potvrdio i pitao me gdje će djeca biti smještena do vremena kada će im možda i majke biti oslobođene. U tom času nisam znala što bih mu odgovorila. Otišla sam direktoru Crvenog križa Hoferu. Treba naknadno kazati da sam kod njega već i prije bila, kad sam pokušavala dobiti dozvolu za razdiobu hrane. Smatrala sam da bi se prvenstveno Crveni križ trebao brinuti za internirane. Direktor mi je međutim tada kazao da im je od strane ustaša preporučeno da ne vode brigu o logorima. Budući da se sada radilo o oslobođenoj djeci, mislila sam da će se Crveni križ za njih pobrinuti. Direktor je to odlučno odbio, ali mi je preporučio da se obratim predstojniku Odjela za zaštitu djece u Ministarstvu Udružbe. Nazvao ih je i ishodio da tamo budem odmah primljena. Na taj sam se način upoznala s prof. Breslerom kojem ću se u daljnjem radu često obraćati s molbama za pomoć i kojem se ne može u dovoljnoj mjeri zahvaliti za sve što je uz opasnost za vlastiti život učinio za progonjenu pravoslavnu djecu i uopće za svu djecu koja su bila u nevolji. U najtežim okolnostima koje su nastupile ljeti 1942. uvijek je našao načina da pomogne, a ako se nije našlo nikakvo rješenje, tome su bile uzrok užasne okolnosti, a nikada nedostatak dobre volje i samoprijegora tog čovjeka.

Prof. Bresler mi je na pitanje što raditi s djecom odgovorio da ih djelomično može smjestiti u Zavod za odgoj gluhonijeme djece. Djelomično bi ih trebalo smjestiti i u porodice. Naručio me za idući dan, jer je o svemu morao najprije porazgovarati sa svojim ministrom i tek mi tada dati siguran odgovor. Već sam prethodnog dana molila svoje suradnike da poslijepodne dođu na dogovor o smještaju djece. Odlučili smo idući dan pozvati veći broj pravoslavaca, smatrajući da se za djecu koju Ministarstvo neće preuzeti moramo sami pobrinuti, naravno, tek nakon temeljitog raskuživanja.

Objašnjenje Kamilo Bressler (1901-1967), pedagog i socijalni radnik. Rođen u Vakufu, Učiteljsku školu završio u Petrinji, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Od 1928. vodio je Odjel za zdravstvenu propagande u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu, a od 1938. načelnik je Odsjeka za socijalnu zaštitu Odjela za socijalnu politiku Banovine Hrvatske. Pod utjecajem Štamparovih ideja o socijalnoj medicini, radi na zdravstvenom prosvjećivanju omladine i odraslih, te osniva Odsjek za socijalnu zaštitu djece i omladine. Do 1943. radi u Ravnateljstvu za socijalnu skrb, a posebno se angažirao u spašavanju kozaračke djece i smještaju ratne siročadi. Nakon završetka rata radi u Ministarstvu socijalne politike i predaje na Višoj školi za socijalne radnike do 1960. kad je umirovljen.

5.veljače 1942.

Razgovor u uredu dr. Kuhnela. Pokušavam dobiti pismeno odobrenje za vođenje svoje Akcije, jer se u međuvremenu ispostavilo da Židovska općina nema nikakva odobrenja koja bi moj rad bilo kako štitila od ustaša. U uredu su mi saopćili da se njihove kompetencije odnose samo na Židove. Budući da se moja Akcija odnosi na rad arijevaca za arijevce, moram tražiti odobrenje od Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Tamo neka se obratim ravnatelju Vutucu. U ured na Gornjem gradu, međutim, nisu mi dozvolili ulazak. Moram najprije telefonski tražiti odobrenje za prijem.

Pretres stana

25. veljače 1942.

Opet je poslijepodne bilo rezervirano za slaganje paketa. U trpezariji je već bio sanduk s limunima i sanduk s češnjakom. Pripremani su mali paketi sa šećerom i soli. Prisutni su bili gđa Bojanić, g. Vukosavljević, g. ing.Vasilić i moje kćeri Jelka i Ilse. Moj muž je bio u ordinaciji. Zazvonilo je. Došli su detektivi predvođeni Vrtljakom pretražiti stan. Odmah su kroz trpezariju otišli u ordinaciju. Svi prisutni su morali ostati. Započelo je pretraživanje čitavog stana i svih ormara. Trebalo je otvoriti jedan zidni ormar u kojem je moja kći Ilse imala svoje stvari, a ključ je bio u njenom stanu. Jedan ustaša ju je autom tamo odveo i na taj način je njezin muž saznao da nešto nije u redu. Pokušao je odmah stupiti u vezu s dr. Besarovićem koji je bio na nekoj sjednici u Saboru. Tamo je bio i ravnatelj Kvaternik. Njegov tajnik je nazvao naš stan. (To smo sve saznali kasnije.) Pozivala sam se na usmeno odobrenje ministra Artukovića i odobrenje dr. Kuhnela koja, međutim, nisu postojala u pismenom obliku. Stoga se pokušalo nazvati dr. Kuhnela, ali je nađen tek mnogo kasnije. Kao jedini službeni dokument imala sam putni nalog od Ministarstva udružbe za putovanje u Lobor-grad. To sam pokazala. Zbog tog naloga je prof. Bresler imao neugodnosti.

Izgleda da me je netko prijavio da sam prethodnog dana preko jedne ovdašnje špediterske firme poslala kamion pun robe partizanima. Osim toga se tražila i jedna tajna radio stanica. Bili su to ustaški detektivi koji su pripadali političkoj policiji. Kasnije je pozvana i gospodarska policija i na kraju neki službenik koji je trebao zapečatiti stan, budući da su nam rekli da ćemo svi biti zatvoreni. Nekoliko puta sam morala ići u svoju garažu, gdje su pregledane sve stvari. Na kraju, kad su mi već bili oduzeti ključevi od garaže i moje privatne smočnice, sve se sredilo prije spomenutom intetvencijom dr. Besarovića.

Bili smo, dakako, svi vrlo uznemireni proživljenim i moj muž je tražio od mene da Akciju obustavim, jer postoji opasnost da njega i svoje suradnike odvede u logor.

Dr. Kuhnel daje pismenu dozvolu za rad

26. veljače 1942.

Ujutro odlazim prof. Bresleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik. Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije i pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje. Kaže da je moj rad apsolutno dozvoljen, ali je zaboravio izvijestiti druge ustaške policijske stanice da ga je odobrio. Kaže da mogu mirno nastaviti s radom. Objasnila sam mu da se ne radi toliko o meni, već o mojim suradnicima, budući da sam svima rekla da je naš rad dozvoljen i sada snosim odgovornost ako budu zatvoreni. Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kuhnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.

Organizacija Akcije

27. veljače 1942.

Dobivam pismenu dozvolu za vođenje svoje Akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Polazeći od ove dozvole, za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti (svaka ustaška institucija se držala vlastitih pravila i nije uvažavala eventualne pogodnosti koje je odobrio neki drugi ustaški ured, na to me je i dr. Kuhnel upozorio. Odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući da su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada. Već sam prije u nekoliko navrata razgovarala sa svojim suradnicima, naročito s dr. Vidakovićem, o tome tko treba nastupati kao odgovorni rukovodilac Akcije. Ja svakako, ali da li i netko od mojih suradnika? Naročito sam željela da dr.Vidaković, koji je od početka preuzeo blagajnu, jer nisam željela raspolagati tuđim novcem, zajedno sa mnom zastupa Akciju. No i on i ostali suradnici uvijek su to odlučno odbijali, plašeći se da će biti proganjani ako službeno nastupaju.

Na taj sam način od početka bila sama odgovorna za čitavu Akciju, sve se radilo pod mojim imenom i mojim rizikom. Bilo je razumljivo da se moj muž bojao za mene i sebe i nije bio suglasan s mojim radom. No, željela sam pomoći koliko je to ikako bilo moguće. Budući da nitko drugi nije želio preuzeti rizik, nije mi preostalo drugo no da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti.

Djeca su još uvijek bila u Lobor-gradu, jer je dr. Besarović, usprkos mojem inzistiranju da odem po njih, tražio da ostanu u logoru, budući da je navodno radio na tome da se oslobode i majke i smatrao da će to postići u najskorije vrijeme.

30. srpnja 1942.

Iz Mlake sam povela veći broj dječaka koji su u logoru bili bez roditelja, nisu nikoga imali i bili su sretni da mogu biti izbavljeni. Zadnjim kolima sam se i ja odvezla. U kolima sam imala samo dojenčad. Usprkos nagovaranju da tako malu djecu ostave kod sebe, neke majke su tražile da ih povedemo. Bile su tako neizmjerno nesretne, jer su zbog uzrujavanja i gladi ostale bez mlijeka. U logoru nisu mogle dobiti mlijeka ili je ono što su dobile bilo premalo. Tako su svakog dana morale promatrati kako njihovo dijete sve više propada. U takvim slučajevima mi je bilo strašno teško odlučiti što učiniti. Iskustvo iz prijašnjih transporta me poučilo da tako mala djeca ne mogu izdržati napore. No, ovdje ih je također čekala sigurna smrt. Sestre su me u takvim slučajevima stalno pitale za savjet. Pokušavala sam majkama objasniti da transport po velikoj vrućini za njihovo maleno donosi mnoge opasnosti. No, ako su majke i dalje tražile da dijete povedemo, odlučila sam to učiniti kako bismo majke poštedjeli da moraju promatrati kako im dijete na presahlim grudima polagano umire. Bile su to neizmjerne boli s kojima smo se susretali i spoznaje o tolikim mukama mogle su se podnijeti samo zato, što je bilo toliko posla da o njima nismo mogli razmišljati. Sestra Habazin je već bila otišla.

G. Perše je bio jako bespomoćan. Komandant logora se ni o čemu nije brinuo. Tako je vođenje transporta bilo moja zadaća. Tijekom vožnje je dolazilo do kvarova. Kola su uslijed stajanja na suncu bila isušena, a nije bilo moguće obaviti manje popravke, tako da su oštećenja bivala sve veća. Putem su se lomile osovine i otpadali kotači. Tako smo nekoliko kola izgubili i morali smo djecu premještati na druga kola koja su već bila gotovo puna. Srećom su se neka kola koja su već stigla do kolodvora vraćala, pa smo ih mogli ponovo upotrijebiti. U Jasenovcu su gostione već bile zatvorene, tako da sestre nisu imale mogućnosti nešto pojesti. Za djecu smo imali samo ono što su nam dale žene u Jasenovcu. Činile su to u velikom strahu. Nalazili smo se u bastionu ustaša i nije se znalo hoće li takav postupak biti kažnjen. Istina, komanda Jasenovca je dala odobrenje za dijeljenje hrane, ali strah je ipak bio prisutan. S dvije sestre sam preuzela vagon s dojenčadi i kasno navečer smo krenuli s 850 djece. Ovaj transport je u cijelosti išao u Zagreb. Mala djeca su smještena na Josipovac i u Zavod za gluhonijeme, a nešto veća u Jasku.

Dianino ime izbrisano iz akcije koju je ona vodila….

Diana Budisavljević, rođena Obexer, porijeklom je Austrijanka, ali je svoj život vezala uz dr. Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Rođena 1891. u Innsbrucku (Austrija) od 1919. godine živi u Zagrebu. U vrtlogu rata nesebično je svoje vrijeme i život posvetila spašavanju i zbrinjavanju prvenstveno djece, ali i njihovih majki.

Kako je sama napisala u listopadu 1941. godine "saznala je za stradanje židovskih i pravoslavnih žena u logorima. Za razliku od židovskih žena pravoslavnim nitko ne pomaže". To saznanje je početak "Akcije Diane Budisavljević".

Koristi znanje njemačkog jezika, svoj društveni položaj i veze s vodećim ličnostima u Zagrebu za dobijanje dozvole da iz logora Stara Gradiška, te pomoćnih logora oko Jasenovca, izvlači djecu.

Nakon oslobođenja, jugoslavenska tajna služba OZNA preuzima njenu kartoteku, albume sa fotografijama djece i lični automobil. Akcija spašavanja djece bila je previše važna da bi bila izbrisana. Ali u zvaničnoj naraciji istorije nije bilo mjesta za Dianu Budisavljević. Ona je tokom rata vodila stenografske bilješke na njemačkom jeziku. 2003 godine je njena unuka Silvija Sabo zajendo sa Arhivom Hrvatske objavila Dianine ratne zapise.

Dnevnik u cjelini možete pročitati na portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske – Hrčak

Treće poglavlje

Balkanski Schindler

Nije se uklapala u zvaničnu naraciju istorije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.
“Polazila sam od toga da moj život nije vrijedniji od života svih nevino progonjenih i da mi je, ako mogu da pomognem, pri čemu sam mislila prije svega na djecu, život mi je već dovoljno bogat da moram da prihvatim sve što me snađe”, piše Diana u svom Dnevniku.

Uz prevod knjige “Dijanina lista“

Decenije kasnih priznanja

Jedan park u Beču nosi njeno ime. Prvu knjigu o Diani Budisavljević na njemačkom jeziku napisao je austrijski pisac Wilhelm Kuehs. Knjiga je objavljena u martu 2017. godine i samo šest mjeseci kasnije prevod na naš jezik predstavljen je na sajmu knijga u Beogradu. Kuehsovu knjigu Dijanina lista objavila je izdavačka kuća Samizdat B92.

Njemačko izanje je veoma brzo postalo bestseler, ali je istovremeno u javnosti postavljeno pitanje - kako je moguće da o tako važnoj akciji spašavanja djece od ustaškog režima u Hrvatskoj nismo ništa znali, ni u Austriji, ni u Jugoslaviji.

Autor u pogovoru objašnjava kako se dogodilo da zbog sukobljenih političkih i ideoloških interesa Dianina priča i njena humanitarna organizacija ostanu nepoznati duže od pola vijeka.

Knjiga je napisana kao roman, mada njen veći dio predstavlja dokumentovanu i dobro istraženu biografiju ove izuzetne žene. U predgovoru istoričar Milan Konjanin objašnjava Kuehsov naslov:

„Zahvaljujući filmu o spasavanju velike grupe poljskih Jevreja koju je organizovao Oskar Šindler, o čemu je 1993 Steven Spielberg snimio film, ova akcija je postala poznata najširem krugu publike. Stoga ne čudi da je Wilhelm Kuehs svoju knjigu naslovio „Dijanina lista“, jer to jasno asocira na temu knjige i njenu junakinju.“

Javnost u bivšoj Jugoslaviji znala je za akciju spašavanja kozaračke djece iz logora Jasenovac, ali o Diani i njenoj organizaciji nije se ništa znalo. Najpoznatija spašena djevojčica je glumica Božidarka Frajt. Ona do svoje 36 godine nije ništa znala o svom porijeklu. Njenu majku strijeljale su ustaše, a ona se kao dvogodišnja djevojčica našla u logoru. Spašena u jednoj od Dianinin akcija, ona se našla najprije u jednoj od ustanova Crvenog križa u Zagrebu, a potom je usvojila jedna zagrebačka porodica. Od 1959. godine Božidarka Frajt je snimila više od 50 filmova i TV serija.

Možda bi ova poznata glumica ranije saznala svoje porijeklo da je Diani bilo dopušteno da nakon kraja Drugog svjetskog rata nastavi s humanitarnim radom i da na osnovu svoje kartoteke pronalazi preživjele roditelje ili njihove bliske rođake. Najveću vrijednost u Dianinoj akciji predstavljala je njena kartoteka u koju je zapisivala sve poznate podatke. Tamo gdje nije bilo dovoljno podataka i gdje su djeca bila previše mala da bi rekli svoje ime, Diana je bilježila osobne znake, dodavala fotografije i kasnije dopunjavala podatke o tome gdje se svako pojedino dijete nalazi. U toj kartoteci bili su podaci za više od 12.000 djece, ali po nalogu osobe koja je neko vrijeme bila član Dianine organizacije, tajna služba poznata pod imenom OZNA oduzima Diani njenu kartoteku i ona bez tih podataka nije mogla više nikome pomoći.

„Iako je od oktobra 1941. bila inicijator i organizator akcije spasavanje srpske dece iz logora u koju su se kasnije uključile desetine drugih ljudi, Diana Budisavlejvić se nije uklapala u zvaničan istorijski narativ o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. U njemu su uvijek u prvom planu bili Komunistička partija Jugoslavije i njene organizacije, tako da je i akcija spasavanja djece iz logora predstavljena kao njihovo djelo. U stvarnosti, akcija je bila plod lične inicijative Diane Budisavljević“, piše Koljanin.

Samo neko sa Dianinom hrabrošću, upornošću i vezama u tadašnjem establišmentu mogao je od sigurne smrti spasiti hiljade djece iz logora.

Koljanin objašnjava da je ona bila Austrijanka i sa svojim mužem dr Julijem Budisavljevićem pripadala je zagrebačkoj društvenoj eliti i krugu malobrojnih Srba koji su bili pošteđeni progona u NDH.

„Za nosioce nove vlasti to se graničilo sa kolaboracijom“, piše Koljanin.

Dijanina unuka dr Silvija Sabo otkrila је sanduk na tavanu porodične kuće u Zagrebu. U sanduku su bila dokumenta Dobrotvorne organizacije Dijane Budisavljević, sveska s dnevničkim zapisima i spiskovi djece, računi i pisma.

“Ovo veliko otkriće s jedne strane predstavlja srećnu slučajnost, dok s druge strane i ono, kao i celokupno postupanje s ovim dokumentima, takođe predstavlja problem“, piše Kuehs u pogovoru knjige „Dijanina lista“.

Dianina dokumentacija i foto-albumi ipak su došli u prave ruke, ali je njihov put do javnosti bio previše dug i previše krivudav. Knjiga Wilhelma Kuehsa je važan korak u ispravljanju jedne velike nepravde.

Nakon objavljivanja njemačkog izdanja, ali prije promocije prevoda njegove knjige, RSE je objavio intervju sa Wilhelmom Kuehsom. Intervju možete pročitati ovdje.

Albumi Diane Budisavljević

Piše: Nataša Mataušić

Otkrivanje porijekla fotografskih albuma koji su se godinama čuvali u Muzeju revolucije naroda Hrvatske, danas integralnom dijelu Hrvatskoga povijesnog muzeja, nalik je na dobar detektivski roman. Slijedom okolnosti i događaja na koji nisam imala utjecaja, ali i osobnog angažmana na stručnoj obradi muzejske građe, razasuti dijelovi puzzla su se složili i dali konačan, potpuno neočekivan, ali tim interesantniji odgovor.

Iako je Diana Budisavljević kao nezavisna aktivistica svojim humanitarnom radom dovodila u opasnost i sebe i svoju obitelj, nije nikad odustala od namjere da spasi što veći broj srpske pravoslavne djece iz ustaških logora i sačuva njihov identitet kako bi im po završetku rata omogućila povratak roditeljima. Rad na kartoteci s preko 12.000 imena djece koju je vodila zajedno sa svojim najbližim suradnicima iziskivala je velike napore i opasnosti. Trebalo je, ponekad i u vrijeme policijskog sata kada je svako kretanje bilo najstrože zabranjeno, obići zagrebačke ustanove u kojima su bila smještena djeca, preuzeti popise, uredno ih i točno prepisati, nadopuniti već postojeće podatke… U posebnu bilježnicu – registar upisivala je svaku i najsitniju oznaku na djetetovom tijelu koja bi mogla pomoći pri njegovoj identifikaciji, a naročito ako je dijete bilo bezimeno. Izradila je i pet albuma s fotografijama djece, a u akciju fotografiranja uključili su se mnogi zagrebački fotografi: Foto Tonka, Studio Kovalsky, Foto Zaza…, sve dok fotografiranje nije bilo zabranjeno.

A što se događa po završetku rata? Događaji koje slijede Diana Budisavljević opisala je u svom Dnevniku kojeg su 2003. godine objavili Hrvatski državni arhiv i Javna ustanova Spomen područje Jasenovac:

„25. svibnja 1945.

Prijepodne kod mene dva čovjeka koji, navodno po nalogu Ministarstva socijalne politike (kako se kasnije ispostavilo bili su iz OZNE), zahtijevaju albume s fotografijama djece. Ti isti ljudi su kasnije bili kod gđe Džakula. Ona je imala kopije kartoteke koje smo pohranili kod nadbiskupa. Morala ih je sada predati. I ona i ja smo za predani materijal dobile potvrde.“ (str. 166).

„27. svibnja 1945.

...Poslijepodne mi je dr. Kesić kazao da je moje albume s fotografijama vidio u Ministarstvu (Ministarstvu socijalne politike, op.a.) kod gđe. Ogrizović…“, (str.168).

„28. svibnja

Oko 10,30 došla je gđica Kogoj. Odmah zatim i g. Madjer s nosačem i portirkom… Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka na djeci… osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisane djece, nije nikome zadavalo poteškoća. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Džakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. … Morala sam se čitavo vrijeme maksimalno kontrolirati da ne klonem. Bilo mi je strašno teško što se moj višegodišnji rad na ovakav način oduzima…“, (str. 168/169).

Kako je „oslobođena“ Dianina kartoteka

Datum 28. svibnja nosi i dokument koji je potpisala Tatjana Marinić, tadašnja Načelnica Odjela socijalne zaštite i skrbi u Ministarstvu socijalne zaštite. U dokumentu piše: „Budući da se kod Vas nalazi kartoteka i ostali spisi o kretanju partizanske djece, dopremljene iz raznih logora i razmještene po zavodima i privatnim porodicama, koja više nema svrhe da se čuva kod privatnika, moli se da je odmah predate izaslaniku ovoga Ministarstva, koje će Vam ujedno potvrditi što je sve preuzeto. (Dnevnik, str 257.). I doista, na istom komadu papira Drago Magjer je rukom nadopisao: „Na temelji gornjeg naloga potvrđujem da sam danas preuzeo od g. D. Budisavljević:

1. Ormarić sa 25 ladica sa kartotekom
2. 5 knjige za traženje nepoznate djece
3. 1 registar fotografija djece
4. 1 knjigu (teku) registar djece sa oznakama
5. potvrdu o predaji 5. sv. fotografija djece.

Shodno navedenom zaključak bi trebao biti da je sva preuzeta, izuzetno dragocjena dokumentacija, brižljivo i uredno pohranjena u Ministarstvu socijalne politike i da je poslužila namjeni zbog koje je i bila rađena. No, da li je doista bilo tako?

Sredinom svibnja 1998. Ministarstvo kulture RH imenovalo je Povjerenstvo za izradu privremenog muzejskog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. Osnovna zadaća Povjerenstva bila je da na temelju pristupačne muzejske, arhivske i druge dokumentacijske građe izradi prijedlog muzejskog postava. Zadatak u to vrijeme nimalo lak jer se u Muzeju više nije nalazio niti jedan muzejski predmet. Sva je građa bila otuđena i u to vrijeme nalazila se, kako smo kasnije saznali, u privatnom posjedu kod Sime Brdara, bivšeg kustosa Spomen područja Jasenovac u Bosanskoj Dubici. Stoga sam, kao jedna od članica Povjerenstva prvo pregledala svu građu koja se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju, a koja bi eventualno došla u obzir za izlaganje na privremenom postavu. Nakon pregleda sve stručno obrađene i u muzejske knjige inventara upisane predmete sjetila sam se velikog broja uvezenih kartona s nalijepljenim fotografijama djece, a koji su se čuvali u muzejskom depou zajedno s još neobrađenom, ali evidentiranom muzejskom građom. Na papiru kojima su bili zamotani pisao je broj knjige ulaska: 1731. U Knjizi ulaska je evidentiran njihov ulaz u Muzej: 1731/8.2.1966. uz opis: „Fotosi 5 albuma originalnih fotografija djece iz 1942., koja su iz pojedinih ustaških logora dovedena u Zagreb. Albumi sadrže 537 fotografija.“ U rubrici odakle predmet dolazi pisalo je: Ivan Pokos/Zagreb/, a način ulaska: poklon.

I tada sam se sjetila jednog neuglednog, već požutjelog papira kojeg sam sasvim slučajno pronašla i na svu sreću sačuvala, kad sam raspremala sobu bivšeg voditelja Zbirke fotografija, filmova i negativa, po njegovom odlasku u mirovinu. Na njemu je između ostalog pisalo:

…Na tavanu Više škole za soc. radnike Nazorova ul. br. 51 nalazi se hrpa fotografija i dokumenata iz vremena rata.

Pet-šest albuma djece palih boraca iz toga arhiva već je preuzeto po prvoborcu Pokos Ivanu iz Zgb-a, Mesićeva 36/I tj. djece koja su 1942. otjerana iz svojih domova po ustašama i Nijemcima u konc. Logore Stara Gradiška, Sisak i Jastrebarsko. Dokumente je pronašao student završne godine Više škole za socijalne radnike Treputec Jerko „Braco“ koji je spomenute albume predao Pokos Ivanu. …

Sada sam već raspolagala nekim informacijama i uputila se u stručnu obradu fotografija iz albuma. Pod stručnom obradom podrazumijeva se upis u Knjigu inventara svih relevantnih podataka o predmetu. Ti dani predstavljaju najmučnije i najteže razdoblje moga rada u Muzeju. Često sam prekidala rad, plakala, ljutila se na sebe, ljutila se na sve one koji su bili krivi za tako strašnu sudbinu te ničim i nikome krive djece. Knjige, novinski članci, feljtoni o akciji spašavanja djece gomilali su se u mojoj sobi, ali nikakvih podataka o tome tko je snimao tu djecu, tko je svojom rukom upisivao podatke na poleđini svake numerirane fotografije…

U stvari imala sam namjeru upisati jednu općenitu informaciju o albumima. Podatke koji su mi bili poznati: dakle, pet albuma koje je sačinjavalo više ili manje listova od ljepenke svjetlo plave boje, veličine 41x34 cm povezanih crnim vezicama ili špagicom, u lošem stanju, ljepenka izblijedjela, puca na dodir, fotografije zalijepljene i stavljene u prozirne uglovnice, na prvoj strani zalijepljen komad bijelog papira s natpisom crnim štampanim slovima: „FOTOGRAFIJE DJEČAKA I DJEVOJČICA IZ AUGUSTA I SEPTEMBRA 1942.“. A onda sam, iako to ne bi smjela biti praksa muzejskih djelatnika, odlijepila jednu fotografiju na kojoj se nalazila snimka malene djevojčice i na poleđini naišla na olovkom rukom pisani tekst: „Djevojčica stara oko 11-13 mj. Ime? Broj? Crne oči. Došla je transportom od 11/10. 42. Iz Grubišinog polja… nečitko… kod obitelji… (preskočiti ću iz razumljivih razloga ime i adresu obitelji udomitelja) znamenka: stara ranica od vatre na lijevoj podlaktici.“ Pa sam odlijepila, još jednu i još jednu i odlučila da ću upisati svaku pojedinu fotografiju i ime svakog djeteta koje je bilo poznato i njegovu sudbinu, najčešće obilježenu malim križićem i datumom smrti.

Dianin rukopis i izgubljeni dijelovi „puzzlea“

U kolovozu i rujnu u Zagreb je prema Popisu ratom postradale djece koja su došla, odnosno, proputovala kroz Zagreb i bila na brizi Prihvatne stanice Crvenog križa od 27. srpnja 1945. (HDA, fonf AFŽ, kut 23) stiglo 4.586 djeteta iz Mlake, logora Jasenovac i logora Stara Gradiška, od kojih je 2.650 upućeno u Sisak, a 1.936 smješteno u dječja prihvatilišta na Josipovcu u Nazorovoj ulici, odnosno Zavod za gluhonijemu djecu u Ilici. Velika većina ovih fotografija snimljena je upravo na tim mjestima..

Odlukom Vlade RH 2001. godine imenovan je Savjet JUSP Jasenovac. Jedan od njegovih članova bio je i Branko Petrina, logoraš koji je preživio logore u Lepoglavi, Jasenovcu i Staroj Gradiški. Volio je navratiti kod mene u Muzej i pričati mi o svojim danima provedenim u logorima i bijegu od sigurne smrti. Dotakli smo se i teme sudbina djece koja su iz ustaških logora dovedena u Zagreb, te 1942. godine i „mojih“ albuma. Znao je da Hrvatski državni arhiv priprema objavljivanje Dnevnika Diane Budisavljević i što više uputio me na njezinu unuku Silviju Szabo. U travnju 2003., neposredno pred izlazak Dnevnika stupila sam s njom u kontakt. Došla je u Muzej i donijela nekoliko stranica albuma od ljepenke iste boje i istih dimenzija. Usporedba rukopisa na poleđinama fotografija bila je neupitna. Radilo se o istom rukopisu. Rukopisu njezine bake Diane Budisavljević. Pitanje porijekla albuma time je bilo riješeno. No, pojavila su se još mnoga druga pitanja, na koja do danas nisam uspjela odgovoriti.

Zašto je Tatjana Marinić, koja je zasigurno znala pravu ulogu Diane Budisavljević u akciji spašavanja djece i koja se na poziv dr. Kamila Breslera zajedno s učenicama Škole za odgajateljice u Rudama uključila u akciju i pomagala djeci smještenoj u Jastrebarskom i Reci, odlučila na tako drastičan čin kao što je oduzimanje cjelokupne dokumentacije o djeci? Ili po čijem je nalogu donijela takvu odluku?

Kakva je uloga u tome bila tadašnjeg ministra socijalne politike Jurice Draušnika kome su upravo Diana Budisavljević i njezina Akcija spasila djecu iz logora Stara Gradiška? Zašto je dr. Kamilo Bresler, jedan od njenih najbližih suradnika i glavni organizator prihvata i smještaja djece u Zagrebu, Jastrebarskom i Reci, smijenjen sa svoga položaja načelnika odjela (svibanj 1945.), a zamjenjuje ga upravo Tatjana Marinić?

Zašto su neki učesnici te akcije uhapšeni („27. svibnja 1945. kod gđe Vidaković saznajem da je isti čovjek koji je bio kod mene i gđe Đakule, jedan mucavac, uhitio i njenog muža.“ (Dnevnik str.168) ili stavljeni „na led“ („29. svibnja 1945. … Poslijepodne istog dana kad sam se malo primirila otišla sam sestri Habazin i obavijestila je da sam spremna u ovo teško vrijeme pomoći i da može na mene računati ako joj moja pomoć bude potrebna. No, to se nije ostvarilo, jer je i ona bila stavljena „na led““, (Dnevnik str. 169).

Albumi s fotografijama djece koje je u izuzetno teškim ratnim uvjetima uspjela načiniti i kroz sve ratne godine sačuvati kako bi roditelji, rođaci ili znanci, mogli identificirati djecu i koja bi na taj način mogla biti vraćena roditeljima, oduzeti su Diani Budisavljević uz obrazloženje da nema svrhe da se čuvaju kod privatnika. Ali, nažalost nisu poslužila namjeni za koju su mukotrpno rađeni. Odloženi su zajedno s drugim dokumentima na tavanu Više škole za socijalne radnike u Nazorovoj ulici. Pukim slučajem pronašao ih je 1966. godine Jerko Treputec i predao ih Pokos Ivanu. Ne znajući o kakvom se „blagu“ radi ovaj ih je proslijedio Muzeju revolucije naroda Hrvatske. Trebalo je proći još 30 godina da shvatimo o kakvim se dragocjenim fotografijama tu radi.

Danas su albumi stručno obrađeni, restaurirani po svim pravilima struke i pohranjeni u depou Hrvatskoga povijesnog muzeja na Trgu žrtava fašizma. Nose inventarni broj A-11 734. Broj tek nešto manji od sveukupnog broja djece bez roditelja koja su tih okrutnih ratnih godina prošla kroz ili ostala u Zagrebu.

Neke napomene uz osobe koje se spominju u tekstu:

Ivanka Džakula, jedna od najbližih suradnica Diane Budisavljević, a naročito na prepisivanju kartoteke s podacima o djeci. Preuzimala je u Caritasu pisma u kojima su roditelji na prisilnom radu u Njemačkoj pitali za djecu i ukoliko se u kartoteci našlo takvo dijete odmah odgovarala roditeljima.

Dr. Branko Kesić, specijalist socijalne medicine. U travnju 1942. radio je kao vojni liječnik na Kordunu i obavještavao Dianu Budisavljević o katastrofalnoj situaciji i nevoljama djece bez roditelja na Kordunu. Od prosinca 1942. organizator zdravstvene zaštite u Zdravstvenoj središnjici državnih namještenika.

Slava Ogrizović, književnica, supruga profesora matematike Bogdana Ogrizovića, ilegalna aktivistica NOP-a. 1944. nakon što joj je muž obješen u zagrebačkoj Dubravi odlazi u partizane. Po završetku rata jedno vrijeme djelatnica u Ministarstvu socijalne politike.

Gđica Kogoj, nažalost nisam joj do sada uspjela utvrditi ime, možda kćerka ili rođaka dr. Franje Kogoja, predstojnika za kožne i spolne bolesti u Zagrebu. („Odlazim prof. Kogoju zbog jakogispadanja kose. Od odlaska ljeti u logore ispalo mi je više od polovice kose i ono još uvijek traje.“, str. 110)

Madjer ili Mahjer, djelatnik Ministrastva udružbe, a potom Ministarstva socijalne politike

Dragica Habazin, glavna sestra Crvenog križa, Dianina najbliža i najvjernija suradnica tijekom rata iako nije pripadala krugu ljudi povezanih u Akciju Diane Budisavlejvić.

„Naime, kad sam ja došao gore u školu (Viša škola za socijalne radnike na Josipovcu, op.a.), u toj našoj generaciji bilo nas je jako puno. Tako da u predavaoni morao si daleko prije stići ako si htio sjesti u klupe, inače si ili sjedio na stepinacama ili stajal, toliko nas je bilo u predavaoni. E, onda šta se dešavalo, da su se prozori išli otvoriti da dođeš do zraka a ovi leteči štakori ili golubovi njihovi izmeti su onda znali dolaziti u predavaonu. I ja sam jednog dana odlučio da ja posjetim, da vidim gdje to oni obitavaju. I tako sam došao na taj tavanski prostor gore gdje je bio živi krameraj, tu je bilo namještaja, slomljenih stolica i tako dalje, a bio je pun pod razbacanih fotografija. Slikica, bilo je i kartona na kojima su slike bile polijepljene. To je sve zagađeno bilo u najvećem dijelu. Sad mene je to strahovito iznenadilo te fotografije. To su uglavnom bile fotografije umrle djece, živih kosturčića. Bilo je i fotografija žive djece. Nikakvih popratnih tekstova tu nije bilo, bile su samo brojke gdegde upisane. Čak ni na tim fotografija,a nije bilo na velikom dijelu da se zna tko je fotografirao. Mene je na određen način to sve skupa iznenadilo i želio sam da se te stvari sačuvaju, te fotografije. Kako to odnijeti iz kuće, da se niko ne proziva zbog toga, čije je to ne zna se. Da se zna čije je onda vjerojatno u ovakovom stanju ne bi bile. I tako sam ja jedan odlučil da makar te koje su čiste poberem i pokušam da ih sačuvam i odlučil sam da ih odnesem kod obiteljskog prijatelja gore, zove se, pokojni je sad on, Pokos Ivan, nosilac partizanske spomenice, u Mesićevoj gore stanoval, prek puta škole u Mesićevoj… Onda je on meni dao, on je sve to pregledal, i dao mi je do znanja da će se on pobrinuti da na pravom mjestu te fotografije završe. Tak da sam još u dva ciklusa njemu to nosal, tih fotografija, a on ih je predal u muzej… I vi ste sad prvi koji je došel pitati mene što ja znam o tim fotografijama. Evo tolko kolko sam vam prenio tolko sam znal… Čitav niz tih fotografija… praktički je završilo u spalionici odnosno u onoj kotlovnici koja se, grijanje je bilo na ugljen gore, i onda u toj peći su te fotografije završile za stari papir. Tolko kolko ja znam. Čije je to, ja to ne znam… A ja sam mislio u sebi sljedeće: To su nečija djeca. Možda bu danas sutra netko išel i potražiti kakvu fotografiju, djecu. Možda neko,..“

Iz intervjua s Treputec Jeronimom iz Ivanić grada, polaznika Više škole za socijalne radnike (1964. upisao prvu godinu). Škola je osnovana 1952. godine. Na njoj je kao predavačica metodike socijalnog rada od samog osnutka škole do umirovljenja 1957. radila Tatjana Marinić.

Intervju sa Natašom Mataušić, savjetnicom u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu možete pročitati ovdje.

Četvrto poglavlje

Tragamo za djecom sa Dianine liste

Podijeli svoju životnu priču

Diana je pedantno vodila kartoteku, kako bi svakom djetetu sačuvala identitet i kako bi, posle rata, roditelji mogli da pronađu mališane. Ali, svu dokumentaciju, i sve fotografije, morala je da preda novim vlastima 1947. godine, po naređenju Ozne, Obavještajne službe nove Jugoslavije. Ta konfiskacija predstavljala je za nju rušenje svega što je bio smisao njenog života. To je značilo da neće uspjeti da neku decu vrati svojim pravim roditeljima. Poslije rata Diana nikome, pa ni porodici, nije mnogo govorila o onome što se događalo tokom rata. I kasnije, kada se vratila u svoj rodni grad Insbruk, ostala je ćutljiva. Znala je da kaže: „Uradila sam šta sam mogla i šta je trebalo, i to je to.“

RSE traga za djecom koju je spasila Diana Budisavljević. Ako znate nekog ko je preživio Jasenovac, zatočeništvo u Staroj Gradiškoj, Loborgradu ili Jastrebarskom i ko bi mogao da svjedoči o tom vremenu i da s nama podijeli svoju životnu priču, javite nam se na e-mail.

Ljudmila Cvetković

Jasenovac: Priče preživelih
Brigita Knežević

“Uvek sam se bojala vozova...“

“…Ja sam za Dianu kasno saznala. Jer u ono vreme kada sam ja bila u logoru i kada sam ja spašavana, bila sam mala, imala sam dve godine. Tako da nisam uopšte znala za nju, niti ko je bio taj ko nas je spašavao i doveo u Zagreb…. Tu su onda dolazile porodice i uzimale decu. Među njima je bila i moja pomajka, koja je došla i uzela mene,” kaže Brigita Knežević u razgovoru za RSE.

Godina je 1942. Danica Fistrić odlazi u Zavod za gluhonijemu djecu gde se nalaze mališani koji su zahvaljujući akciji Diane Budisavljević izvučeni iz nekog od jasenovačkih logora. Ona želi da usvoji nekog dečka, takav je dogovor s njenim suprugom. Ali prema priči koju je Brigita Knežević mnogo godina kasnije čula u jednoj sudnici, pre nego što je Danica izabrala neko dete, nju je već bila izabala jedna dvogodišnja devojčica.

Knežević: U stvari, ja sam dopuzala do nje i uhvatila je za nogu i rekla joj “Majo”, tako se kod nas kaže majci. I ona me je podigla i tako sam ostala kod nje.

Poseta Dianinom grobu

RSE: Kada saznajete za Dianu i kako?

Knežević: Za Dianu sam doznala tek mnogo kasnije, od mojih drugarica u Udruženju logoraša, koje su bile starije i znale su za nju. Ja nisam znala.

RSE: Nedavno ste posetili grob Diane Budisavljević u Insbrucku?

Knežević: Da, pre par godina. Emocije su bile snažne. Malo je onih koji su se na taj način posvetili deci. Ja sam u Zagrebu znala profesora (Kamila) Breslera i on je bio moja veza sa mojom porodicom Fistrić. U Insbrucku, bilo nas je dosta, i na neki način bilo je i lepo i tužno. Ja bih radije da je Diana bila živa, pa da s njom popričam a ne ovako, samo da posetim njen grob. Ali da je uradila mnogo, jeste.

RSE: O Diani Budisavljević se počelo govoriti tek u poslednje vreme, ali se o njoj dugo ništa nije znalo. Kako to doživljavate?

Knežević: Ne znam, pravo da vam kažem. Ja mislim kao i u sve drugo, politika je umešana. To je žena koja je svoj život posvetila deci. To je velika stvar. Ja mislim da je zaslužila i spomenik. Jer malo je njih koji su se na taj način brinuli o deci. A bilo nas je mnogo.

RSE: Kada saznajete da ste dete sa Kozare?

Knežević: Nisam znala da sam sa Kozare, ali moja školska drugarica, pošto je moja pomajka bila jedna veoma lepa žena, rekla mi je ovako: "Šta se ti praviš važna sa tvojom mamom, to nije tvoja mama, ti si tamo iz nekog sela." I ja sam otišla kući plačući. I tako sam doznala da to nije moja majka. I to je bio jedan trenutak, kad se mnoge stvari ruše. I kad god bi se neko na mene naljutio, ja sam mislila da je to zato, što to nisu moji pravi roditelji. Ljudi u komšiluku su znali da je moja pomajka usvojila dete. Ali ja to nisam znala.

RSE: U sedmoj godini saznajete da ste usvojeno dete. Kada saznajete da ste dete sa Kozare?

Knežević: A to je mnogo kasnije. Kad sam došla (u Beograd) i udala se, tada je počela akcija “Tražim svoje najmilije”. I tada sam saznala da sam sa Kozare. Jer je u međuvremenu bilo još porodica koje su tvrdile da su moji. Bila je jedna porodica Jugović, koja je bila iz Slavonije. Ali nisam imala nikakve sličnosti sa njima, oni su bili izrazito crni. I ja se jednostavno nisam uklopila sa njima. Počela sam da bežim od toga, jer nisam osećala nikakvu vezu.

RSE: Vaš život je imao takav obrt da ste jedno vreme i živeli sa tom porodicom i zapravo ste tako i stigli u Beograd?

Knežević: Da, to je ta porodica Jugović. Oni su imali tri sina i svi su bili vrlo spremni da tvrde da sam ja njihova. Na suđenju sa porodicom Jugović prvi put sam čula od svoje pomajke detaljnu priču o tome kako me pronašla u Zavodu za gluhonijemu djecu u Zagrebu.
Kasnije se mama razvela od tate i otišla za Nemačku, a ja sam ostala u internatu. Čim su saznali da sam u internatu, oni su došli da me traže. A internatu je valjda bilo draže da me daju nego da ostanem tamo. I posle sam s njima došla u Beograd. Ali ja sam osećala i znala da nisam njihova. Jer nikakve sličnosti nije bilo.

RSE: Kako je izgledao vaš život u porodici Fistrić?

Knežević: Bio je to lep život. Tata je imao svoju radnju. Jedan miran život, lep. Mama je dolazila i ovde kod mene u Beograd, sve do svoje smrti. Ja sam sa njom održavala vezu stalno.

Dete sa Kozare

RSE: Kada saznajete da ste kao dete boravili u logoru?

Knežević: To je bilo mnogo kasnije. Baš kada je bilo ovo sa Jugovićima i onda sam doznala da sam bila u logoru. Nisam imala ni predstavu šta je logor. Jedino znam da sam se uvek bojala vozova. Imala sam neke strahove i noćne more, ali nisam znala šta je razlog. A mama nije htela da mi priča o tome. (Mnogo kasnije Brigita je od članova Udruženja logoraša koji su bili stariji od nje saznala da je u Staru Gradišku stigla u stočnom vagonu.)
Tek kad sam ja rodila svoga sina, onda sam imala potrebu da nađem svoju pravu porodicu.

RSE: I kako je izgledalo to kad ste počeli da je tražite?

Knežević: Pa išlo je preko “Arene” i mnogi su mi pomogli. I hvala Bogu lepo je završilo. U traganju je mnogo pomogao novinar Marino Zurl.

RSE: U oglasu “Arene” pisalo je da se traži Milica?

Knežević: Neko je rekao da mi je ime Milica, Mika. Tako me i sad zovu.

RSE: I koga ste prvo sreli od svoje porodice?

Knežević: Prvo sam srela brata. Prvi susret je bio u (Kozarskoj) Dubici. Svi su došli. Došao je i brat i njegova kćerka. A da, i sestra je bila. Pa ja sam, da vam kažem, bila veoma skeptična. Ja nisam umela više da se radujem, jer sam se bojala. Uvek sam bila na oprezu. E tek posle, kada se sve to sleglo i kad smo mi počeli da se družimo i da dolazimo jedni kod drugih, oni kod mene i ja kod njih, to je već bilo nešto drugo. Ali ti prvi susreti i to sve, ta halabuka, ta snimanja, mediji, to je za mene bio veliki teret. Jer sam uvek bila u situaciji da mislim, da li je to zaista moja prava porodica.

RSE: I ako se ne varam u jednom trenutku ste bili sigurni da ste ih pronašli?

Knežević: Pa, to je išlo postepeno. Jer moj brat je bio jedno divno stvorenje, kao i moja sestra, sad smo baš nedavno razgovarale. Otac nam nije bio živ. On je tu na Sajmištu ubijen. On i još dva brata. Majka je umrla negde 60-ih godina, tako da ja nju nisam upoznala.

RSE: Saznajete da ste se prezivali Bundalo, da je vaše ime bilo Mika. Međutim vi ste odlučili da zadržite ime Brigita?

Knežević: Pa znate šta, ne bih mogla da se odreknem toga imena, jer ipak sam ja s tim imenom odrasla. I moja pomajka koja mi je dala to ime je sve do svoje smrti bila uz mene i dolazila je kod mene i u Beograd.

Nepotrebne polemike oko Jasenovca

RSE: Kada biste danas opisivali svoj život, šta biste rekli?

Knežević: Pa, znate šta, s obzirom da sam ja član udruženja, (Udruženje logoraša i njihovih potomaka ) bila sam jedno vreme i predsednica, i imam prilike da čujem mnogo strašnih stvari. Ja nemam tih sećanja. Ja mogu da pričam o onome što znam.
Ima još živih svedoka zločina, mojih drugarica iz udruženja koje su starije od mene, imale su onda pet ili šest godina, one se sećaju mnogo više.

RSE:Odlazite u Jasenovac svake godine sada, na dan kada je izvršen proboj?

Knežević: Mislim da mi koji smo prošli to imamo druge emocije nego ljudi koji su tamo po dužnosti. Ne može to da shvati neko ko nije to prošao. Ja nisam doživela na taj način da se sećam nečega, ali znam da sam deo te priče i da u stvari i ja tu spadam u te ljude. Kada odlazim u Jasenovac uvek se osećam kao da odlazim na mesto gde počinje sve moje. I ne mogu da shvatim nikoga ko negira te dogdjaje. Ovo sada sa ovom izložbom u New Yorku je čista politika, samo nam ne treba to. (Protestna nota Hrvatske povodom izložbe o Jasenovcu koju je organizovala Srbija u sedištu Ujedinjenih Nacija.)
Ja znam da nekima nije prijatno da se o tome govori, jer se u vreme Jugoslavije nije to govorilo i sad je to jako neprijatno, ali ima ljudi koji su živi i koji znaju, i koji znaju i ko je bio Pavelić. To sad naravno nije prijatno, ali to bi bilo isto kao kad bi sad Nemci rekli da nisu radili ono što jesu. A to ne znači da mi ne cenimo Nemce kao ljude, ali svako mora svoj teret da nosi na svojim leđima.

Ljiljana Jakovljević

Moja majka je imala četiri prezimena

“Na žalost mama mi je preminula prije dva mjeseca, ostala su sjećanja na te teške priče i poneki dokumenat iz tog vremena...Tokom svog života moja majka nosila je četiri prezimena. Umrla je znajući da je samo vjenčano prezime pravo njeno… tri ostala nisu na žalost bila ni jedno rođeno njeno ime i prezime... Glaser Suzana…Čačković Žužika... Stojnić Nada... preminula je kao Jakovljević Nada.... teško može neko povjerovati da dijete rođeno 1940 godine može preživjeti sve strahote i nastaviti živjeti...” riječi su Nadine kćerke Ljiljane Jakovljević.

Mama je imala sreću da je posvoje i tako je ostala živa.

Prvi bračni par, ljudi koji su usvojili moju majku uvijek su joj govorili “ti si imala brata Vasu, koji je ostao plačući u logoru.” Ta gospođa joj je često govorila “ja ne znam zašto sam te ja uzela. Nisam dolazila u Zavod za gluhonijemu djecu da uzmem dijete.”
(U Zavodu za gluhonijemu djecu bila su smješteni oni koje je Diana Budisavljević uspjela izvući iz logora.) Nosila je hranu za djecu koja su izašla iz logora.
“Jednom kad sam ušla, jednostavno ti si išla za mnom i govorila - mama, mama, mama - i samo si za mnom puzala. Možda sam te ja podsjećala na mamu. Nisam mogla da odem, da te ostavim i da te više ne vidim.” To je govorila njena pomajka. Po njenom sjećanju mamino ime je bilo Mira ili Mirjana. Dok su bili živi ti prvi posvojitelji su htjeli pomoći da se nađu pravi roditelji, ali nisu nikada uspjeli.

Mama nije imala sjećanje na Jasenovac.

Pojavljuje se treća porodica

Ta gospođa koja je usvojila bila je porijeklom Austrijanka. Njen muž je bio iz Hrvatske. Mama je od početka učila njemački i kasnije se sjećala riječi koje je upamtila u ranom djetinjstvu. Njeni prvi posvojitelji su je šest mjeseci liječili, bila je neuhranjena, imala je veliki trbuščić i bila je slaba, ne znam koje je sve bolesti imala. Bila je pod kontrolom liječnika dok se nije oporavila.
Susjedi su znali da je ona usvojena i neka žena u prolazu je rekla: „E da te tvoja majka može vidjeti.“ Tako je rekla. A onda je ona gledala u nju u čudu, kako majka, njena mama je u kući.
Tu je ona reagovala kao dijete i tu počinju njene traume, koje pamti. Ona ponavlja da neće više biti tu, da hoće svoju mamu. Nesretni ljudi, nakon nekog vremena vraćaju je u dom. Mama je opet imala sreću jer se ubrzo javljaju novi posvojitelji. Tako dio njenog života postaju Bruna i Franjo Glaser. Oni su već imali sina Ivicu. On je bio predratni golman, poznat sportaš i veoma human čovjek. Oni su znali za slučaj, da je dijete vraćeno u dom i uzeli su je sebi.
Godinu ili dvije poslije rata, pojavili su se treći roditelji.

Oni su tvrdili da je to njihovo dijete. Kao znak raspoznavanja rekli su da na stomaku ima mladež te da je to dokaz da je ona njihova. Mama je imala neki mladež. To je bio obični mladež, smeđi, nije bio ništa poseban.

Glaserovi je nisu dali jer su je zavoljeli i živjela je s njima kao član prave obitelji, međutim, ovi koji su se pojavili imali su pravo da je uzmu i oni su je uzeli.
To je bila nova trauma. Ona je kod Glaserovih živjela jedan normalan život, imala je ljubav i sve što sve treba djetetu.
Oni su je uzeli i odveli je na vlak, u selo Cerovljani kod hrvatske Dubice. E onda je došla sirotinja, život bez struje, navikavanje na nepoznate ljude.
Tada moja majka dobiva treće ime, Stojinić Nada. Tu je završila osnovnu školu i odrasla je u toj familiji. Onda je upoznala tatu i udala se.
Obje njene porodice s kojima je provela rano djetinjstvo su ostale vezane za nju i tražile su mogućnost da je pronađu.

Niko kao Žužika

Evo kako mi je mama opisivala ponovni susret sa svojom prvom porodicom:
„Ja sam bila na dvorištu, kad ide jedan gospodin i kaže - ja bih trebao Žužiku. Ja sam se ukočila. Jer tako me nije niko zvao već ti prvi posvojitelji.”

I onda su je oni posjetili i te posjete su kasnije učestale. I ja ih se dobro sjećam jer su dolazili i kada sam ja odrastala.
Ona je uvijek ostala njihova Žužika.
Mamina prva obitelj je bila bez djece. Onda kad je mama otišla od njih, oni su uzeli drugu djevojčicu koju je moja majka kasnije upoznala. Ali ta druga djevojčica koja se zvala Vesna uvijek joj je govorila: „Ja sam tebe Žužika mrzila.“ Šta god sam uradila, oni su rekli: A to je Žužika puno bolje. Oni su mene stalno poredili s nekom Žužikom. A ja te nisam znala ali sam te mrzila.

Vesna je kasnije pronašla moju mamu. Nisu sestre, ali povezalo ih je to što su imale sličnu sudbinu i što ih je odhranila ista porodica.
Vesna je odrasla kod njih i školovala se u Svetoj Nedelji kod Zagreba, radila je kao profesor. Na žalost, i ona je prije tri godine umrla.
I mamina druga obitelj nas je posjećivala.

Eh sada dolazi 1992. godina. Baka je jako oboljela, legla je u krevet i mama je ostala kod nje da joj pomogne. Inače to je bila divna baka. Ne mogu uopće opisati koliko je ona voljela nas djecu i mamu.
To je bila velika ljubav. Nikad me valjda niko nije voljeo toliko, pa ni majka, kao ta baka. Ali kako je bila bolesna, došlo je do toga da ona viče na mamu. I sada mama je gleda i sasvim smireno joj kaže: Pa što vičeš na mene, em sam tu s tobom, em te poslužim, em radim sve šta mogu, zašto vičeš na mene? Ali tada je već malo počela da se gubi. A ona pogleda u nju i kaže: A zašto ne bih vikala, ti nisi moja. Kako je ona to rekla to je već bilo pred smrt, tako više nije ni riječ progovorila. Ni jednu riječ.
Bila je živa još par dana ali do smrti nije progovorila. I sad je mama tako ostala s novim pitanjima, sa sumnjama. Sahranila je i tu majku, znajući na kraju da možda nije njena majka. Bilo je teško i jednostavno smo izbjegavali svi da pričamo o tome.
Ona je bila hrabra žena. I ostala je uspravna bez obzira na sve što joj se događalo.

Priča o gospođi koja spašava djecu

Sjećala se bake iz te familije kod koje je najduže živjela u Zagrebu, i kolača koje joj je ona pekla. Sjećala se tog brata Ivice. Nije ništa znala o ožiljcima koje je imala na rukama i nogama, to su bili tragovi logora koje je odnijela sa sobom u grob. Baka koju je pamtila zvala se Katarina. Ona je bila Austrijanka kao i Diana Budisavljević. I od nje je mama prvi put čula za gospođu koja je mogla da uđe u logor i da djecu spašava od sigurne smrti. Znala sam da je mama iz Gradiške prebačena u Sisak, a potom u Zagreb. Ja sam kasnije shvatila da je to bila Diana.
Uvijek je kružila priča o toj gospođi koja je izvela djecu iz logora. Čačkovići su odlazili u Zavod za gluhonijemu djecu samo da odnesu hranu, ali eto dogodilo se da su usvojili moju majku.

Prvo joj je ime bilo Žužika Čačković, drugo Glaser Suzana, treće Stojinić Nada i četvrto Jakovljević Nada, udano.