Tanja Matić je novinarka koja za novinsku agenciju Sense prati suđenja za ratne zločine u Hagu. Njezin prvi susret sa Tribunalom bio je 2003. godina na suđenju bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću. Iako su je pojedini sudski procesi, kako ističe, podsjećali na pozorišnu predstavu, Haški sud je ostao dosljedan svojoj misiji.
"Utisak koji stičem kada gledam suđenja je da meni ona izgledaju kao neki teatar. Tužitelji, branioci i advokati koji profesionalno surađuju, sudija koji izbacuje Mladića iz sudnice kada se ponaša nepristojno itd. Nekako mi sve to izgleda kao neki performans, a ustvari je mnogo ozbiljna stvar u pitanju jer se radi o međunarodnoj pravdi. Tribunal u Hagu je ustvari jedini sud koji je sve svoje osumnjičene uspio privesti pravdi", kaže Tanja Matić.
Pokajanja nekih optuženika pri Haškom tribunalu su čista advokatska kalkulacija, smatra Tanja Matić. Istovremeno, izvještavajući za agenciju Sense proteklih sedam godina susrela se i sa nekim iznenađujućim reakcijama optuženika.
Navela bih Vlastimira Đorđevića kao primjer. On je osuđen za zločin nad kosovskim Albancima. Tokom cijelog sudskog procesa kod njega se kmogla primijetiti promena stava. On je u početku u potpunosti negirao svoju ulogu u prikrivanju leševa kosovskih Albanaca koji su prebačeni u Srbiju. Nakon što je slušao svedočenja žrtava, počeo je da menja svoj stav, da bi se na kraju čak i izvinuo žrtvama što nije učinio ništa da to spreči i što je prosto učestvovao u toj akciji prikrivanja tela", kaže ova novinarka.
Neka svjedočenja su toliko potresna da i oni optuženici koji javno ne pokazuju pokajanje, ipak, budu dotaknuti svjedočenjima žrtava, a ponekad ostanu nijemi na njihova svjedočenja. Međutim, kako ističe novinarka Tanja Matić, ima i izuzetaka.
"Neka kajanja naprimer kao ona Biljane Plavšić su očigledno vrlo proračunata da bi se dobila manja kazna obzirom da čim je izašla iz zatvora, napisala je knjigu u kojoj kaže da to što se pokajala nije više istina. Jedan od najstrašnijih primera po meni je Milan Lukić koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Višegradu. Čak je i napisao knjigu “Ispovest haškog sužnja” u kojoj negira sve što se desilo. On mi je najupečatljiviji primer nekoga ko je direktni počinilac zločina, a koji ni u jednom trenutku nije izrazio nikakvu samilost prema žrtvama koje su svedočile", kaže ona.
O suđenjima na Haškom tribunalu pisala je i Rosa Groen, holandska novinarka, predavačica i istraživačica. Iako je pratila brojna suđenja, Groen navodi da će joj sudski proces u slučaju Radovan Karadžić ostati urezan u pamćenje.
"Kada sam posljednji put bila sa svojim studentima u posjeti Tribunalu, imali smo priliku prisustvovati suđenju Radovanu Karadžiću. Ono što je za mene bilo upečatljivo jeste onaj trenutak kada je Karadžić gledao ravno u studente, kroz staklo galerije. Bilo je to zastrašujuće iskustvo jer je imao agresivno prodoran pogled. Moji studenti su mi kasnije rekli da Karadžića, ustvari, i nije briga, te da uživa u tome da ga se ljudi boje. Bili su zapanjeni i preplašeni njegovom pojavom", prisjeća se Rose Groen.
Prateći suđenja Rosa Groen i sama je, kako kaže, došla do zaključka da svi osuđenici, pa i oni kojima se na teret stavljaju najteža djela, su zapravo obični ljudi.
"Mislim da je dobro što se sprovode ova suđenja. Mogu primijetiti da su svi ovdje u žurbi i da se suđenja pokušavaju što efikasnije privesti kraju. Imali smo predavanja na kojima smo saznali mnogo toga o životu osuđenika, o tome kako imaju organizirane zabave i kako bez obzira na status zločinaca i kriminalaca, oni imaju svoj privatni život, a neki od njih su ovdje skoro dvadeset godina", navodi ova istraživačica i novinarka.
Sličnog je stava i novinarka Tanja Matić. Još uvijek se pita šta se to promijenilo u svijesti i ponašanju pojedinih ljudi koji su u jednom trenutku počeli djelovati krajnje destruktivno.
"Opet navodim primer Milana Lukića zbog koje često razmišljam, šta se to desilo sa tim dvadesetogodišnjakom, koji je odlučio da od jednog možda normalnog dečka iz komšiluka, postane neki strašni zločinac i počini najstrašnije zločine koji se mogu zamisliti. Zadnjih sedam godina ja razmišljam o tome šta se to desi u čoveku, da li je to neka društvena euforija, da li je to nešto što u svakome od nas čuči i da li bi ljudi koje ja poznajem mogli takve strvari učiniti. Ne verujem da će mi ikada biti jasno ma koliko godina provela prateći suđenja za ratne zločine", zaključuje Tanja Matić.