Razgovaramo sa Sinanom Alićem, tuzlanskim novinarom, koji je trenutačno lider fondacije Istina, pravda, pomirenje i koji je bio među pokretačima ovog procesa.
RSE: Pričao si mi, a bilo je to davno, kako si otvorio pitanje procesuiranja novinara zbog huškanja na zločine, na rat uopšte. Tada sam ti, i vjerovao i ne, da će se to desiti.
Alić: Ja sam vjerovao da će se to desiti, ali nisam vjerovao da će se tako brzo ti procesi otvoriti na prostorima ex Jugoslavije. Vjerovao sam jer pripadam toj profesiji, preciznije, 35 godina sam pripadao toj profesiji, ali trenutno primam platu za nešto drugo, a ne za novinarstvo. Smatram da su psi rata, koji su pripadali našoj branši, uradili jedan krvavi posao u ratu i pred rat, od 1991. do 1995. godine, i da nikome ni dlaka s glave nije falila. Ono što je najgore, neki su se privremeno primirili i ponovo pojavili u nekim redakcijama, u nekim javnim servisima, kao nove demokrate, ili su nastavljali da rade ono što su radili u toku rata.
Zbog toga sam insistirao, uvijek kada sam bio u prilici, da vidimo šta je sa procesuiranjem medija, ljudi u medijima, koji su dolijevali ulje na vatru. U Dubrovniku je 2007. godine bila sesija, gdje su se okupili novinari Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i predstavnici tužilaštava i govorilo se da je to toga bilo. Pravnici objašnjavaju da je vrlo teško to procesuirati i pozivaju se na član 10. Evropske konvencije - pravo na mišljenje. I tada se u Dubrovniku moglo ćuti da je bilo primjera novinarskih pisanija nakon kojih su padale žrtve i tekla krv. To je ipak u direktnoj funkciji rata.
RSE: Krenulo je iz Srbije. Vjerojatno je i trebalo odatle da krene, ali novinara huškača bilo je posvuda, pa i kod nas. Da li bi grudva iz Beograda mogla pokrenuti lavinu u čitavom regionu?
Alić: Mislim da će morati. Vodim fondaciju Istina, pravda, pomirenje, ali još uvijek sam novinar i teče mi neko olovo kroz krv. Mi ćemo insistirati na tome, uz saradnju sa Udruženjem bosansko-hercegovačkih novinara, da se pruži podrška i da se otvori ta Pandorina kutija, da analiziramo šta su uradili razni mediji, razni Zmajevi od Bosne i novinari koji su imali "višak patriotizma". Bolje je da se to dogodi što prije.
Uvjeren sam da će se to zakotrljati i na prostorima Bosne i Hercegovine, ali i na prostorima Hrvatske. U svakom slučaju bilo bi dobro da se to što prije dogodi, dok su ti psi rata još živi. Neki su već u funkciji i nekih predavača na nekim fakultetima i univerzitetima, a neki još uvijek pišu po WEB sajtovima, od SAD-a do ne znam gdje. Lustracija se sigurno neće dogoditi u toj oblasti, ali valja te egzemplarne primjerke, koji su instalirali rat i bili u funkciji rata, zvanično kazniti jer Hag očigledno nije imao, ni vremena, ni kapaciteta, da se bavi sitnom boranijom koja je ostavila krupne posljedice.
RSE: Čini mi se kako i ovom procesu prijeti stereotip -uvijek je kriv onaj drugi - naši novinari su patriote, ali oni tamo drugi su zločinci.
Alić: Naravno. Ako postoji ijedan novinar u Bosni i Hercegovini koji je to radio, treba ga pronaći i etiketirati, analizirati njegove tekstove, ali to ne znači da mi sada treba da čekamo da Srbija kazni svoje novinare jer su politika i televizija Srbije bile uporište i bastioni te mašinerije zla. Na Tužilaštvo za ratne zločine se može primijeniti, gotovo u svim slučajevima, ona narodna - besposlen pop i jarce krsti. Dobro je što su oni to pokrenuli i što su se zakačili politike i javnog servisa, oni kao Tužilaštvo zemlje koja "nije bila u ratu i nema ratnih zločina". Kod njih, Tijanić, perjanica Miloševićevih vremena, vodi Servis za evropsku Srbiju. Ne treba zbog toga mi da čekamo da oni prvi to završe, nego valja pomesti u svom dvorištu, a bogami i ono je bilo izuzetno prljavo.
RSE: Ali i iako ništa od ovog sudski ne bude, napravljen je jedan izvanredan iskorak ka onome što se krije iza imena tvoje Fondacije?
Alić: Fondacija i Udruženje bosansko-hercegovačkih novinara će ponuditi podršku Tužilaštvima, da razjasnimo da li to mišljenje proizvodi krv, rane i stradanja, ili je to neka ideologija. Ali ako ništa drugo, napravit ćemo neku knjigu profesionalnog beščašća, kojeg je bilo u mnogim medijima i u Bosni i Hercegovini. Neću da iznosim pojedinačna imena, znam ih napamet, kao i neke redakcije, što je u raznim izvještajima o stanju o ljudskim pravima u ratu zahvaćenoj Bosni i Hercegovini evidentirao u nekoliko navrata.
RSE: Ako ništa, bit će to svojevrsna satisfakcija u vezi sa nekim ljudima koji su se na ratnim talasima katapultirali u profesionalne političke, pa i naučne visine?
Alić: Nema gdje ih nema.
RSE: Juče huškači, danas lideri demokratskih procesa.
Alić: Čovjek koji savjetuje predsjednika Vlada Republike Srpske s automatima je osvajao slobodu medija u Bijeljini. Te ljude znamo, ja ih bar znam jer te informacije pratim i skupljam i priželjkujem vrijeme da se oni kazne. Naravno, i u drugim profesijama je toga bilo, i kod ljekara, i kod advokata, kod političara naravno, ali mediji su imali mašineriju da to svoje đubre razbacaju po čitavoj državi. Zbog toga mora da se zna - i za redakcije, i za pojedince. Ako ih zaobiđe kazna, ako ništa drugo, znat će se ko je šta radio.
RSE: Nema lustracije, ali da bar bude neke stigme na ljudima koji su ostavili sraman trag na našu profesiju.
RSE: Pričao si mi, a bilo je to davno, kako si otvorio pitanje procesuiranja novinara zbog huškanja na zločine, na rat uopšte. Tada sam ti, i vjerovao i ne, da će se to desiti.
Smatram da su psi rata, koji su pripadali našoj branši, uradili jedan krvavi posao u ratu i pred rat, od 1991. do 1995. godine, i da nikome ni dlaka s glave nije falila.
Zbog toga sam insistirao, uvijek kada sam bio u prilici, da vidimo šta je sa procesuiranjem medija, ljudi u medijima, koji su dolijevali ulje na vatru. U Dubrovniku je 2007. godine bila sesija, gdje su se okupili novinari Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i predstavnici tužilaštava i govorilo se da je to toga bilo. Pravnici objašnjavaju da je vrlo teško to procesuirati i pozivaju se na član 10. Evropske konvencije - pravo na mišljenje. I tada se u Dubrovniku moglo ćuti da je bilo primjera novinarskih pisanija nakon kojih su padale žrtve i tekla krv. To je ipak u direktnoj funkciji rata.
RSE: Krenulo je iz Srbije. Vjerojatno je i trebalo odatle da krene, ali novinara huškača bilo je posvuda, pa i kod nas. Da li bi grudva iz Beograda mogla pokrenuti lavinu u čitavom regionu?
Uvjeren sam da će se to zakotrljati i na prostorima Bosne i Hercegovine, ali i na prostorima Hrvatske. U svakom slučaju bilo bi dobro da se to što prije dogodi, dok su ti psi rata još živi. Neki su već u funkciji i nekih predavača na nekim fakultetima i univerzitetima, a neki još uvijek pišu po WEB sajtovima, od SAD-a do ne znam gdje. Lustracija se sigurno neće dogoditi u toj oblasti, ali valja te egzemplarne primjerke, koji su instalirali rat i bili u funkciji rata, zvanično kazniti jer Hag očigledno nije imao, ni vremena, ni kapaciteta, da se bavi sitnom boranijom koja je ostavila krupne posljedice.
RSE: Čini mi se kako i ovom procesu prijeti stereotip -uvijek je kriv onaj drugi - naši novinari su patriote, ali oni tamo drugi su zločinci.
Alić: Naravno. Ako postoji ijedan novinar u Bosni i Hercegovini koji je to radio, treba ga pronaći i etiketirati, analizirati njegove tekstove, ali to ne znači da mi sada treba da čekamo da Srbija kazni svoje novinare jer su politika i televizija Srbije bile uporište i bastioni te mašinerije zla. Na Tužilaštvo za ratne zločine se može primijeniti, gotovo u svim slučajevima, ona narodna - besposlen pop i jarce krsti. Dobro je što su oni to pokrenuli i što su se zakačili politike i javnog servisa, oni kao Tužilaštvo zemlje koja "nije bila u ratu i nema ratnih zločina". Kod njih, Tijanić, perjanica Miloševićevih vremena, vodi Servis za evropsku Srbiju. Ne treba zbog toga mi da čekamo da oni prvi to završe, nego valja pomesti u svom dvorištu, a bogami i ono je bilo izuzetno prljavo.
RSE: Ali i iako ništa od ovog sudski ne bude, napravljen je jedan izvanredan iskorak ka onome što se krije iza imena tvoje Fondacije?
RSE: Ako ništa, bit će to svojevrsna satisfakcija u vezi sa nekim ljudima koji su se na ratnim talasima katapultirali u profesionalne političke, pa i naučne visine?
Alić: Nema gdje ih nema.
RSE: Juče huškači, danas lideri demokratskih procesa.
Alić: Čovjek koji savjetuje predsjednika Vlada Republike Srpske s automatima je osvajao slobodu medija u Bijeljini. Te ljude znamo, ja ih bar znam jer te informacije pratim i skupljam i priželjkujem vrijeme da se oni kazne. Naravno, i u drugim profesijama je toga bilo, i kod ljekara, i kod advokata, kod političara naravno, ali mediji su imali mašineriju da to svoje đubre razbacaju po čitavoj državi. Zbog toga mora da se zna - i za redakcije, i za pojedince. Ako ih zaobiđe kazna, ako ništa drugo, znat će se ko je šta radio.
RSE: Nema lustracije, ali da bar bude neke stigme na ljudima koji su ostavili sraman trag na našu profesiju.
