Dostupni linkovi

Počinje razotkrivanje pljački u privatizaciji: Prva sudska presuda u RS


Fruktona
Fruktona

Konačno jedan pozitivan primjer razotkrivanja kriminalne privatizacije u BiH. Naime u Republici Srpskoj po ocjenama analitike, zabilježena je prva sudska presuda kojom je naloženo vraćanje stanja imovine na situaciju prije privatizacije. Okružni sud u Banjaluci nedavno je donio takvu, prvostepenu, presudu u slučaju propale banjalučke fabrike Fruktona, te istovremeno osudio i nekoliko lica zbog malverazija sa imovinom te firme. Mali akcionari i obespravljeni radnici ovu presudu su nazvali mogućim početkom razotkrivanja brojnih prevara koje su se desile tokom privatizacija u tom bh. entitetu.

Na ukupno pet godina i tri mjeseca zatvora zajedno sa dvojicom saučesnika osuđen je Nedeljko Popović, koji je 2003. godine kupio 51 posto vlasništva nad Fruktonom za svega 12,5 hiljada evra.

Fruktona je potom uništena na sve moguće načine i bačena u stečaj. Prema navodima u presudi, osuđeni se terete da suzemljište i objekte u vlasništvu "Fruktone" prodali za iznos od 5,2 miliona evra plaćajući i sa istim novcem nepostojeća i nedospjela potraživanja na nekretninama na kojima je bila uspostavljena hipoteka radi naplate poreskog duga Fruktoni od strane Poreske uprave RS.

Predstavnici malih akcionara i radnika, sada traže od Vlade Republike Srpske da spriječi dalju rasprodaju Fruktone te da se pokrene proizvodnja.

“Sada bi mali akcionari, ako presuda postane pravosnažna, trebali da imaju 56% akcija, i biće većinski vlasnici. Zajedno sa Vladom bi trebali dogovoriti dalji rad Fruktone. Vlada RS bi trebala pretvoriti potraživanja u akcije, tražiti strateškog partnera i ići na dokapitalizaciju. Rezultat bi bio da Fruktona radi, 100 radnika radi”, rekao je predsjednik Saveza malih akcionara RS Nebojša Jugović.

Obrena Mušić svoj radni vijek provela je u Fruktoni, fabrici koja je bila najprepoznatljivija po licencnoj proizvodnji pepsija i drugih bezalkoholnih napitaka. U procesu privatizacije Obrena je završila na ulici, a nakon presude vidi šansu za povratak na posao, te zahtijeva i obeštećenje.

“Nama ne ide u prilog da oni samo budu zatvoreni. Nama treba da se riješe i naši problemi, da nam se uplate plate i staž, da se zaposle mladi ljudi. Jedna ovakva Fruktona se nije smjela zatvoriti sve dok Vrbas teče. Ona je zatvorena zahvaljući ljudima koji i dan danas rasprodaju to sve što je naše“, priča Mušićeva.

Najviše zakazala tužilaštva

U Transparency Internatonal BiH navode da bi u slučaju Fruktone istraga trebala otići i dalje, te ispitati kako je uopšte ona prodata u bescijenje, te kako se uopšte moglo dogoditi neispunjavanje obaveza predviđenih privatizacijskim ugovorom. To bi takođe trebao biti model za ispitivanje i drugih spornih slučajeva privatizacije, navodi portparolka Transparencya Ivana Korajlić.

“Ovaj slučaj je svakako presedan s obzirom da nismo imali sudskih procesa i adekvatnih istraga koje bi ispitale malverzacije u procesu privatizacije. Broj drugih slučajeva privatizacije koji bi takođe trebali završiti sudskom presudom je veliki i bojim se da u narednom nekom periodu nećemo moći očekivati slične, pogotovo u nekim, da tako kažem, kontroverznijim slučajevima privatizacije poput Boske, Rafinerije Brod, itd..Na te slučajeve smo i mi ukazivali odavno, da je sve bilo netransparentno, da su upitni vlasnici, da li će ikad biti ispunjene ugovorne obaveze i kome se, ustvari, omogućava korist od privatizacije”, smatra Korajlićeva.

Presuda je ohrabrujuća, ako bi ona mogla da pokrene proces rašćišćavanja prljavštine u privatizaciji, mišljenja je ekonomista Damir Miljević. No do sada su po njemu u istragama najviše zakazala tužilaštva.

Neke efekte nije dao ni rad entitetske Komisije za reviziju privatizacije. Od 70 slučajeva privatizacije koji su kao sumnjivi i sporni upućeni na procesuiranje, niti jedan nije okončan presudom i raskidanjem ugovora.

“Mi smo dočekali da je ovo, realno gledano, nakon 10-15 godina, prvi slučaj koji se raščišćava. Nažalost i ova knjiga je spala na male akcionare koji jedini u suštini ganjaju nepravilnosti u procesu privatizacije”, kaže Miljević.

U Republici Srpskoj je privatizovano oko 700 preduzeća i banaka, od čega je 630 propalo. Izvršne vlasti su po Miljeviću, najviše krive za takvu situaciju.

“Svi su investitori imali određene obaveze, a ja mislim da ni 20 % njih nije ni izvršilo one obaveze koje su preuzeli u procesu privatizacije. To je mogao biti osnov za poništenje privatizacije, ali nažalost nije”, konstatuje Miljević.

Predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić navodi kako su sindikati i radnici bili ti koji su najviše tužbi podnosili zbog kriminalnih privatizacija. Najgora je činjenica da su uglavnom nailazili na zid, tražeći od nadležnih institucija provođenje istraga i poništavanje ugovora.

“Sam proces privatizacije u RS ali i cijeloj BiH je bio takav da je imao za cilj, ne otvaranje radnih mjesta što je bio mamac za podršku privatizacijskim zakonima, već naprotiv, bogaćenje pojedinaca koji su podešavali zakonska rješenja u pravcu koji će njima donijeti brzo i bez ulaganja ogromnu količinu novca”, smatra Mišićeva.

Mali akcionari najavljuju borbu i za druga preduzeća, i to tužbama i protestima. Nebojša Jugović ističe da će se zahtijevati i izmjena postojećih krivičnih zakona kako slučajevi ne bi završavali u ladicama.

“Sve dok se ne promijeni regulativa da bude kao u Hrvatskoj i Srbiji da djela ratnog profiterstva i pljačkaške privatizacije ne zastarijevaju, da bi se stvorili uslovi da se sankcionišu ovi koji već 25 godina pljačkaju privredu RS, do tad nema generalnog rješenja tog problema”, naglašava Jugović.

Ukupno je RS u procesu privatizacije inkasirala nešto više od 650 miliona evra. Ako izuzmemo Telekom, koji je prodat za 500 miliona evra i kupovinu uz pomoć stare devizne štednje, dođe se do podatka da je 706 preduzeća prodano za svega 35 miliona evra.

Dok su kupci tih preduzeća kasnije njihovim uništenjem zaradili po nekim procjenama i više od 500 miliona evra, najgore su prošli radnici.

Pitanje privatizacijom obespravljenih ljudi ni do danas nije riješeno, upozorava Ranka Mišić:

“Trebamo svi zajedno da se sjetimo jednog Čajaveca, jednog Incela, i drugih preduzeća koja su nekada zapošljavala deset do 15 hiljada radnika svako od njih, a danas ta preduzeća ne postoje. Dakle, radi se o destinama hiljada izgubljenih radnih mjesta, osiromašenih radnika. Za njih vole da kažu ovi što nam dođu iz Evropske Unije da su to radnici prošlosti. To su živi ljudi, čija su prava aktivna. Aktivan je i proces ostvarivanja njihovih prava i to će koštati budžet RS, to je potpuno jasno”, zaključuje Mišićeva.

XS
SM
MD
LG