Dostupni linkovi

Bajović: Crnogorce je najteže nasmijati


Peđa Bajović
Peđa Bajović

Uskoro će deset godina koliko Peđa Bajović nasmijava publiku u više od 15 zemalja svijeta. Pionir je regionalne stand-up komedije a ujedno i pokretač ovog humorističkog žanra u Bosni i Hercegovini. Učestvovao je na mnogim međunarodnim takmičenjima, a Adria Comedy Awards mu je u Skoplju počekom ove godine dodijelila nagradu za najboljeg veterana stand-up komedije.

O izazovima u ovom poslu, o tome zašto je Crnogorcima teško izmamiti osmijeh na lice, ali i o prvom cjelovečernjem nastupu na engleskom jeziku ikada u regionu - otkriva Peđa Bajović u intervjuu za RSE.

RSE: Šta ste naučili o stand-up komediji u skoro desetogodišnjoj praksi?


Bajović: Šta sam naučio - nedovoljno toga. Naučio sam da postoje gradovi za koje nikad nisam čuo u životu, bio sam u njima i naučio da su ljudi isti bez obzira da li je u pitanju veći grad ili manje selo, koja je etnička, vjerska ili nacionalna razlika u pitanju. Naučio sam da se ljudi žele smijati pogotovo onim stvarima koje su im bliske a da su otvoreni - i kroz tu neku komediju - malo naučiti o nečemu što im nije dio svakodnevice i onda se probati nasmijati i tome. Ne uspijeva to uvijek, ali ide.

RSE: Recite mi šta je najveći izazov za jednog stand-up komičara, odnosno kako izgleda priprema jednog vašeg nastupa u zemlji pred čijom publikom još niste nastupali?
Peđa Bajović
Peđa Bajović

Bajović: Najveći izazov je od ovoga napraviti posao, da ne kažem biznis, dakle utržiti svoj rad bilo da se to radi u gradu u kojem komičar živi ili ne. Da bi otišao negdje gdje do sada nisi bio, moraš malo istražiti koja je to publika, kakav je to prostor, ko će te tamo dočekati - u smislu kakvi ljudi se očekuju u publici, odnosno trebaš istražiti o onog koji te zove - kako je to iskomunicirao, jesi li ti iskomuniciran kao još jedan smiješni "glumac".

Poželjno je i znati da li organizator očekuje da ćeš biti bliži PINK-ovskim kursadžijama ili očekuju da ćeš biti bliži nekoj monokomediji kao što je to nedavno uradio moj drugar Đuro (Branko Đurić, op.a.) - pa da ćeš biti bliži Nadrealistima ili ćeš biti nešto treće. Uvijek je dobro znati šta se tamo očekuje, jer kada znaš šta se očekuje, onda iz svog opusa vadiš ono što bi trebalo da bude blizu tim očekivanjima.

RSE: Nastupali ste širom svijeta. Koja vam se publika činila najizazovnijom za najsmijati?


Bajović: Kratko i jasno - Crnogorci.

RSE: Zašto?


Bajović: Ja sam čak rođen tamo pa nalazim za shodno da imam i moralno pravo malo pokuditi te svoje zavičajce. Zašto ih je teško nasmijati? Ima niz faktora, ali sva iskustva mene i mojih kolega koja su, doduše, ograničena u Crnoj Gori. Nekako je crnogorska publika duži niz godina bila zapostavljena niti je bilo neke inicijative.

Međutim, danas se zove na tu stranu, to je počelo posljednjih godina. Rezultati su dobri. Proteklog ljeta bila su čak dva festivala. Ljudi se smiju, ali još uvijek to nije ona opuštenost koju imamo u bilo kojem dijelu regiona ili negdje na Zapadu gdje stand-up postoji već decenijama. Sa druge strane, šale na račun Crnogoraca i o Crnogorcima, kad ja pričam o nekoj svojoj rodbini prolaze ponajbolje u odnosu na šale o drugim ovim našim narodima i narodnostima.

RSE: Gdje biste tu smjestili Bosance i Hercegovce?


Bajović: Baš u zlatnu sredinu. I BiH je isto malo kasnila sa pokretanjem cijele priče i kao domaćina stand-up komedije i kao mjesta odakle dolaze stand-up komičari, ali to je sada rame uz rame sa kolegama iz okruženja. Publika je odlična.

Ne mogu reći da ima neke razlike Bosanaca, Hercegovaca, istočnih, zapadnih, gornjih, donjih... Ovo što ću reći važi ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za ostatak našeg regiona - ne postoji bitna razlika između manjih i većih sredina.

Sociološki posmatrano, da prizovem tu svoju diplomu, mislim da procenat ljudi koji su otvoreni za ovakav jedan izražaj - nazovimo ih urbanima, liberalnima ili obrazovanijima ako baš hoćete - isti je i za Sarajevo kao najveći grad i za, da se neko ne uvrijedi, Čajniče ili Grude ili neki treći grad u Bosni i Hercegovini.

Procenat takvih ljudi je uvijek isti jedino što ih u većim gradovima ima više. Ali, ako uspiješ takve okupiti na svom gostovanju u maloj sredini - to će uvijek biti dobro.

(Nastup Peđe Bajovića u Budimpešti, oktobar 2013.)


RSE: Interesantan je podatak da ste prvi stand-up komičar iz Istočne Evrope koji je pretprošle godine pozvan na međunarodno takmičenje komičara u američkom Seattleu. Opišite nam opisati to iskustvo.


Bajović: To je, vjerovatno, najveće moje stand-up iskustvo. Došlo je do toga relativno slučajno. Upoznao sam jednog američkog komičara koji je dolazio tu i kome sam otvarao njegov nastup na engleskom jeziku i on je, bez lažne skromnosti, bio oduševljen. Jedne prilike mi je rekao: "Čovječe, pa ja sam baš pobijedio u Seattleu prije dvije godine. To je međunarodno takmičenje, pa ti moraš otići tamo". Naravno, ima ona izreka sa žabom i vodom.

Tako da sam odmah poslao aplikaciju i svoje snimke i ubrzo su me pozvali. Mislio sam da su ljudi iz ovog dijela svijeta, Istočne Evrope, bili ranije na tom takmičenju, međutim nisu. Kasnije sam čuo da nije bilo dovoljno dobrih kandidata, da nije bilo ni puno upita, tako da sam tamo bio prvi stand-up komičar sa ovih prostora.

Godinu dana poslije mene išao je kolega iz Slovenije Tin Vodopivec. Ove godine niko nije išao, ali ćemo pokušati naredne da poguramo kolege iz Srbije koji imaju odličan engleski i odlični su komičari. Na takmičenju nisam napravio neki ogroman uspjeh. Završio sam negdje na sredini. Ali, za mene je to iskustvo, odnosno za bilo koga ko bi se našao u takvoj situaciji, najveća nagrada.

Tu sam odbacio nekakve predrasude pozitivne o sebi u smislu "ja mogu neke stvari". Shvatio sam da neke stvari ne mogu, ali sam otkrio i druge potencijale za koje nisam bio svjestan. Sve u svemu, to takmičenje je bilo jako korisno.

RSE: Imajući u vidu da trenutno živite u Sarajevu, uskoro započinjete sa večerima stand-up komedije i na engleskom jeziku čemu se, pretpostavljam, posebnu raduju predstavnici međunarodnih organizacija, diplomatskog kora i slično. Zbog čega ovakav jedan poduhvat?


Bajović: U Bosni i Hercegovini ima puno stranaca pogotovo u posljednjih 20 godina. Vjerujem da su ti ljudi željni nekog sadržaja koji je malo drugačiji od standardne ponude. Naravno, u BiH dolaze i mnogi međunarodni umjetnici.

Peđa Bajović
Peđa Bajović

Međutim, mislim da bi stranci voljeli čuti, kao i naši ljudi koji znaju engleski jezik, jednu perspektivu ovdašnju ali na njima bliskom jeziku. Već godinama nastupam na engleskom i odlučio sam da napravim u ponedjeljak 15. decembra prvi ikad solo show nekog našeg komičara na engleskom jeziku, dakle ne samo u Sarajevu ili u Bosni i Hercegovini nego u cijeloj regiji.

Mnogo sam nastupao i imam mnogo materijala koje sam pripravljao na engleskom jeziku, ali to je uvijek bilo po 15 minuta, pa po 20, pa po 10 minuta. Sada ću sve to zaokružiti u jednosatni show koji se zove IN INGLIŠ. Ko preživi - will talk.

RSE: Možete li podijeliti sa nama neku zanimljivu opasku referišući se na društveno-političko sivilo u Bosni i Hercegovini?


Bajović: Baš nedavno kada sam bio u Švedskoj i nastupao pred publikom koja je rodom iz cijele bivše Juge, ispričao im jednu scenu koju sam razrađivao u ova tri mjeseca koliko živim u Sarajevu.

Zamislite čovjeka koji stoji na početku pješačkog prelaza, zbunjene face stoji i šuti, stoji i šuti, zbunjeno gleda u pravcu automobila, i stoji i zbunjen je, i vozač u autu jednako zbunjeno posmatra tog čovjeka na ulici; to je situacija kada je pješak u Sarajevu toliko zbunjen činjenicom da auto, koji stoji pokraj zebre, njega pušta da pređe preko zebre. To je neobična situacija u ovom gradu kada su jako zbunjeni svi učesnici u ovoj situaciji. U klubu mi je do sada rekord 1.12 minuta te scene gdje svi stojimo i jednako smo zbunjeni tom realnošću.

RSE: Vaše poznavanje prilika na Balkanu nije slučajno budući da ste živjeli u gotovo svakoj zemlji ovog susjedstva.


Bajović: Dakle, rođen sam u Bijelom Polju, u Crnoj Gori, odrastao u Požegi u Srbiji gdje moji roditelji i dan-danas žive, ali ja sam već 1987. otišao odande. Pa sam bio u Mostaru tada u Vazduhoplovnoj Gimnaziji, pa malo u Sarajevu na Vojnoj akademiji, pa kada se ovdje zapucalo istog trenutka sam se pozdravio sa uniformama i ostalim stvarima koje idu uz to.

Ratno vrijeme sam proveo na relaciji Francuska - Beograd radeći kao novinar i prevodilac. Odmah nakon rata došao sam u Banjaluku i radio sa strancima. Zatim sam uspio dobiti stipendiju na dvije godine u Americi i od tada, dakle 12 godina unazad, živio sam u Zagrebu, radio, oženio se i razmnožio, postao Hrvatom i posljednja tri i po mjeseca sam u Sarajevu profesionalno, ali i privatno.

Uvijek kada pitam publiku, kada joj na početku nastupa ispričam ovu svoju "biogeografiju", dolaze svakakvi odgovori, ali niko ne prati početak, onda fino kažem: "Dobro ljudi, hvala na svim tim pogađanjima od Jugosloven do Balkanac" a onda im kažem: "Ljudi! Ja sam Sandžaklija - 'whitefield boy'."

XS
SM
MD
LG