Dostupni linkovi

Kako regionalne sile cepaju Siriju


Damask
Damask

Pre dve sedmice prvih 54 polaznika, koji su završili program u Vašingtonu za obuku sirijske opozicije, odmah po ulasku iz Turske u Siriju napali su pripadnici ekstremističke organizacije Džabat al-Nusra bliske al Kaidi.

Ubijeno je i uhapšeno više lica. Mediji i Kongres SAD s pravom su se fokusirali na neuspešan početak programa započetkog pre više od godinu dana, ali je u tom metežu prošla neopaženo činjenica da je komandant grupe koja je napala učesnike američkog programa sirijski Turkmen, odnosno etnički Turčin sa sirijskim državljanstvom.

Zanimljivo je da na delu teritorije u Siriji za koju Turska teži da se uvede zona bezbednosti, dominira upravo ova, turkmenska sekta, piše Endrju (Andrew) Tabler u “Foreign Affairs”.

Turska nije jedina koja nastoji da uspostavi svoju zonu bezbednosti u Siriji. Više od dve godine Kurdistanska radnička partija (PKK), koja je locirana u jugoistočnoj Turskoj i severnom Iraku, radi na jačanju svoje ispostave u cilju stvaranja Rojave, zapadne provincije Kurdistana.

Jordan, čije su službe bezbednosti godinama aktivne u južnoj Siriji, pokušava da uspostavi bliske kontakte sa lokalnim borcima i plemenima kako bi zadržala “Islamsku državu” (ISIS) na distanci.

Pojedini krugovi u Izraelu razmatraju saradnju sa zajednicom sirijskih Druza čiji deo živi sa obe strane granice na Golanskoj visoravni. Na regionalnom nivou, Saudijska Arabija i Katar podržavaju grupe u severnoj i južnoj Siriji, a Iran šalje sve veći broj pripadnika Hezbolaha i šiitske milicije kao i milijarde dolara godišnje u cilju podrške režimu Bašara al-Asada koji kontroliše zapadni deo Sirije.

Dok veći deo sveta pasivno posmatra raspad Sirije, regionalne sile su veoma aktivne polažući pravo na sfere uticaja u ovoj zemlji pod velom humanitarne kao i pomoći u bezbednosti. Malo po malo, susedi Sirije rasparčavaju njenu teritoriju, menjaju ravnotežu moći a što utiče i na promenu američke politike.

Turska zona na severu Sirije

Turska verovatno najviše radi na uspostavljanju sfere uticaja u Siriji. Nedavno je postigla privremeni sporazum sa SAD-om o stvaranju slobodne zone široke oko 100 kilometara kako bi napravilo tampon područje prema

Islamskoj državi i ojačala kontrola sirijsko-turske granice. Povod za ovu odluku je ekplozija bombe u turskom gradu Suruču krajem jula u kojoj je poginulo 32 lica. Odgovornost za napad je preuzeo ISIS.

Sirijski pobunjenici uz podršku turske artiljerije i avijacije zajedno sa američkim borbenim avionima, mogli bi da osiguraju ovu zonu. Ovaj sporazum je kulminacija višegodišnjih nastojanja Ankare da se uspostavi zona zabranjenog leta na severu Sirije, što bi omogućilo pobunjenicima u njihovom nastojanju da zbace Asada.

Turska zasada ne planira da pošalje svoju vojsku u ovu zonu. Međutim, na ovoj teritoriji živi najveći broj etničkih Turkmena, što znači da Ankara može da se osloni na njih kao na lokalnu bazu. U Siriji živi 300 hiljada Turkmena i razlikuju se od sunitskih Arapa, koji čine 65 odsto stanovništva Sirije i okosnica su opozicionih snaga protiv Asada.

Nadmetanje Turske i Kurda

Za uticaj na severu Sirije bori se i Kurdistanska radnička partija (PKK). Pre dve godine Sirijska demokratska unionistička partija (PYD), ogranak PKK u ovoj zemlji i Kurdski nacionalni kongres (KNC) formirali su Vrhovni kurdski komitet, koji je proglasio autonomnu regiju Rojava. Mada KNC tvrdi da nije produžena ruka Kurdistanske radničke partije, Turska je zatvorila svoju granicu prema oblasti Rojava. Ankari, kao i ostalim kurdskim frakcijama, ne sviđa se što Iran podržava Kurdski nacionalni kongres.

SAD su vazdušnim napadima na ISIS pomogli kurdskim snagama da osvoje pograničnu regiju Tal Abjad od islamista spajajući tako dugo razdvojene kantone Kobani i Hasakah, odnosno veliku teritoriju na severu Iraka. Reagujući na novonastalu situaciju, Ankara i Vašington su se dogovorili da drže Kurde izvan turske zone bezbednosti u Siriji.

Jordanska zona uticaja na jugu Sirije

Sa druge strane, Jordan nastoji da uspostavi svoju zonu uticaja na jugozapadu Sirije. Godinama je jordanska služba bezbednosti – blisko sarađujući sa SAD – nastojala da uspostavi bliske veze sa pobunjenicima u toj oblasti. Jordan je zapadao u sve delikatniju situaciju sa produbljivanjem krize u Siriji.

Ukoliko bi Damask pao u ruke pobunjenika, sasvim je izvesno da bi se haotična situacija proširila do svega 100 kilometara udaljene granice sa Jordanom. Ako bi Asad pobedio, svakako bi težio da povrati kontrolu nad jugom zemlje, što bi izazvalo izbeglički talas ka Jordanu.

Ukoliko se nastavi haotično cepanje Sirije, Asadov režim upotrebi hemijsko oružje i nastavi da se oslanja na podršku Irana – to bi dodatno guralo pobunjenike u ruke džihadista poput ISIS. Takvu haotičnu situaciju ne želi nijedna zemlja na svojim granicama.

Mediji pišu da Jordan planira da uspostavi tampon zonu na jugu Sirije zbog poraza Asadove armije i straha od ekspanzije ISIS u tom području.

Izrael zabrinut zbog vakuma u blizini Golana

Jordanska sfera uticaja se delimično preklapa sa izraelskom. Izraelske vlasti su sve zabrinutije zbog političkog i vojnog vakuma na istoku granice sa Golanom. Izrael je godinama održavao kontakte sa pobunjeničkim grupama na jugu Sirije, obezbeđujući medicinsku pomoć onima koji su odustajali da se bore i tolerišući oslabljene Asadove snage na severu Golana.

Izrael i Jordan imaju iste ciljeve u južnoj Siriji, pre svega da spreče širenje uticaja ISIS i Irana.

Međutim, izraelske spoljnopolitičke opcije su ograničene dvema realnostima na terenu: prvo, najefikasnije pobunjeničke snage na jugu Sirije su džihadisti koji se protive postojanju same države Izrael; drugo, jedini način da Asadov režim povrati kontrolu u ovom području je direktna pomoć Irana, koji je glavni strateški neprijatelj Izraela.

Pojedini krugovi u Izraelu smatraju da treba iskoristiti Druze kao srednji put. Reč je o etničkoj manjini koja živi u Siriji i Izrael i bliska je Asadovom režimu.

Nekoliko zvaničnika u Tel Avivu je istaklo prošle godine da treba odati priznanje Druzima za službu u izraelskoj armiji. Međutim, saradnju sa Druzima komplikuje činjenica da su neki od njih bili uključeni u napade Hezbolaha na ogradu na Golanu. No, nakon povlačenja Asadovih snaga sa juga Sirije Druzi razmatraju kako da se odbrane od džihadista.

Veliki uticaj Irana u Siriji

Iran ima više motiva za, po mnogim procenama, najveću stranu intervenciju u Siriji. Pre svega da osigura koridor za slanje oružja Hezbolahu u Libanu, zadrži prisustvo na Golanskoj visoravni u cilju napada na Izrael kao i obezbedi podršku onome što ostane od Asadovog režima.

Snage Hezbolaha su veoma aktivne u kampanjama Asadovih snaga na severu i jugu Sirije. Iračka i avganistanska šiitska milicija, koju je mobilisao Teheran, uključena je u iste akcije.

Najočitiji primer iranskog uticaja je angažman Iranske revolucionarne garde koja nastoji da ojača sirijske paravojne formacije koje, prema nekim procenama, imaju isti broj pripadnika kao i reguralna armija.

Istovremeno, Teheran podržava Asadov režim sa šest milijardi dolara pomoći godišnjeu energiji i drugim neophodnim potrepštinama. Uprkos nedavnim porazima Asadovih snaga, čak i umereniji krugovi u Iranu ističu da njihova podrška Damasku može nadmašiti pomoć koju dobijaju pobunjenici.

Svakodnevna promena mape Sirije

Iako nemaju uporište na terenu, zalivske arapske zemlje, koje pre svega nastoje da uspostave kontratežu Iranu, ostvaruju uticaj u Siriji preko podrške Turskoj i Jordanu u naoružavanju različitih pobunjeničkih grupa.

Kada je američki predsednik Barak Obama odlučio u leto 2012. da ne naoružava umerenu sirijsku opoziciju, arapske zemlje su stupile na scenu direktno finansirajući različite grupacije uključujući i islamističke. Deo tih sredstava dospeo je i ruke ekstremista čiji se uticaj rapidno širio u delovima Sirije pod kontrolom opozicije.

Zabrinute zbog uspona ekstremista, zalivske zemlje, poput Katara i Saudijske Arabije otvoreno su podržale 2014. godine napore SAD, Turske i Jordana da se prekine dotok pomoći džihadistima u Siriji. Međutim, Katar i Saudijska Arabija su od tada poslali povećanu količinu novca u Siriju.

Nije do kraja jasno ko su primaoci, ali stiče se utisak da zalivske zemlje uglavnom podržavaju umerene i islamističke frakcije istovremeno tolerišući njihovu saradnju sa džihadistima kao što su grupe Ahrar al-Šam i Nusra.

Mapa Sirije se svakodnevno menja. Njeni susedi su zakomplikovali situaciju pridodajući građanskom ratu u ovoj zemlji sopstvene političke, vojne i sektaške tenzije.

Uprkos poslednjih diplomatskih naporima – sporazum između Irana, Izraela, Jordana, Katara, Saudijske Arabije i Turske oko poteza u Siriji, nije verovatan u skorije vreme, kao što nije izgledno da će Asad omekšati svoju poziciju kao ni džihadisti, pre svega ISIS i Nusra.

Međutim, stvaranje regionalnih sfera uticaja otvara izvestan prostor za diplomatiju, na šta je ukazao Barak Obama nakon sporazuma sa Iranom o njegovom nuklearnom program kada je reč o razgovorima sa Teheranom o “političkoj tranziciji koja omogućava da zemlja ostane netaknuta i ne podstiče jačanje ISIS i drugih terorističkih organizacija”.

Kratkoročno, zemlje u susedstvu Sirije i regionalne sile mogu da iskoriste svoj uticaj da izoluju i kazne najekstremnije grupacije na njihovim područjima. To iziskuje angažman Bele kuće u postizanju političkih sporazuma o spornim pitanjima kao što su uloga Bašara el Asada, zatim šta bi podrazumevala tranzicija u Siriji. Ukoliko se takav sporazum postigne, svaka zemlja bi dobila ključnu ulogu u njegovoj realizaciji.

Da bi se to omogućilo, SAD treba da priznaju da je Sirija rasturena država koja ne može da povrati jedinstvo u dogledno vreme, što do sada nisu bili spremni da učine.

Međutim, uvažavanje regionalnih sfera uticaja u Siriji i saradnja sa njenim susedima – umesto angažmana sa Rusijom u još jednom pokušaju dogovora o miru na međunadonoj konferenciji i potom njegove primene na terenu – kako bi se stabilizovalo svaki deo ove složene slagalice može biti prvi ključni korak u rešavanju ovog problema.

XS
SM
MD
LG