Ponedjeljak, 01. septembar/rujan 2014, 13:12 CET

Programi / Tema sedmice

Građani se stide zbog političara i poniženja

Mostar, 2012. foto: Adla Dizdar
Mostar, 2012. foto: Adla Dizdar
U državi u kojoj se jedva preživljava, a političari gomilaju nekretnine i novac na računima, građani uglavnom šute, masovnog bunta nema. Da li se stide, koliko i čega? 

„Marinko, dodaj čekić. Fali će nam još puno daske. Pravim baraku gdje će moja obitelj moći preživjeti ovu zimu“, priča nam dok radi Marko Adžović.

Od kada je početkom rata otišao iz Trebinja Marko sanja o domu, maloj toploj kući u koju će se smjestiti njegova peteročlana porodica. Zajedno sa 30 žitelja romskog naselja u Čapljini preživljava od prikupljanja sirovina na obližnjem odlagališitu otpada.

Na pitanje o pomći nadležnih, odmahuje glavom - za njih Cigani mogu spavati i na zemlji:

„Znamo da je romsko udruženje dobilo tri miliona maraka za zdravstveno osiguranje, za socijalno osiguranje, za zaposlenje, ali niko to od nas nije vidio. Niko nije ni znao, ni za nas, a kamoli za nešto drugo.“

Za razliku od porodice Adžović, Senad i Nadina Golić, kao žitelji kolektivnog centra u Živinicama, imaju krov nad glavom i dječji dodatak od osam eura Navodno imaju i veća prava kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Odrasli kao izbjeglice iz Srebrenice u kolektivnom centru, strahuju da će njihova djeca doživjeti sličnu sudbinu:

„Teško je živjeti. Suprug ne radi nigdje i obadvoje smo na birou. Primamo dječji doplatak koji je 18 KM. Nije redovan, nije svaki mjesec. Da je redovan svaki mjesec, pa da kupim vreću brašna.“

„U početku su Vlada i Predstavništvo za izbjeglice i raseljena lica pokušavali da pomognu koliko mogu, ali u zadnje vrijeme niko ne obraća pažnju. Devedeset posto omladine ne radi.“


Da je neko rekao Lazi Goluboviću da će pod stare dane biti podstanar i zarađivati za život, prevozeći za narod drva i krompir, nasmijao bi se na sav glas. Prijeratni poslovođa Šipada iz Mostara, i danas je bez povezanog staža i nade u penziju. Njegova porodična kuća još uvijek nije obnovljena, a od nečega se kirija i hrana moraju platiti.

„Kćerke nezaposlene, supruga – svi su na birou. Vozim stari kamion koji mi je ostao još od prije rata i nešto radim. To je slabo. Kada hodam kroz sela i vidim kako ljudi žive, sretan sam što imam šta jesti. I ovdje sam sretan kada vidim kako se pati ovaj narod i kako nema za golog života“, kaže Golubović.

Dosta je iživljavanja

Ni kolektivni centri, niti težak život Roma, pa ni izbjeglice u vlastitoj državi nisu najgore priče koje se u ovoj zemlji mogu ispričati. Penzioneri, koji su prinuđeni prositi i rovariti kante za smeće, mladi ljudi koji za radno mjesto moraju platiti, radnici koji provode zimske noći ispred kapija nekadašnjih industrijskih giganata, srednja klasa koje više nema.

Njihove priče jednake su, bez obzira na entitetske i ostale linije:

„Kada je počeo štrajk, dva dana smo bili na minus 12 stepeni i niko nam se nije obratio. Treći dan smo ušli u zgradu, iz koje su pokušali da nas izbace, kao da smo mi talibani pa ušli sa eksplozivom.“

„Na ulazu nas uvijek zaustave portiri.“

„Ušla sam u preduzeće posljednji put 1993. godine zbog neke potvrde. Od tada više nikada. Niko od ovih ljudi nema ni dinara.“

„Sami se mi pitamo kako živimo. Mi smo madžioničari.“

„Nikada teže nije bilo. Ljudi kupe otpatke pa jedu.“


Za razliku od surove realnosti, koju živi većina građana u BiH, njihovi politički predstavnici, sa godišnjom zaradom koja prelazi 50.000 eura, među najplaćenijim su u regiji. Slično je sa ministrima, zamjenicima, savjetnicima, koji mjesečno mogu zaraditi i do 25 najnižih penzija, ili čak do osam prosječnih plaća.

Koliko je njihova efikasnost, najbolje svjedoči stanje u državi, sa pola miliona nezaposlenih, ili, kako to u nevladinom sektoru primjećuju - ono što primjerice Hrvatski sabor uradi u jednom mandatu, parlamentarcima BiH trebalo bi više od četiri mandata, ili čak 17 godina.

„Fotelje se, kao što znamo, dogovaraju u hodu. Stabilnost reformskih procesa je najmanje bitna. Za to vrijeme svaki mjesec bilježimo sve više nezaposlenih. Stepen korupcije je u porastu. Zaduženja prema MMF-u su sve ozbiljnija. Niko nikome ne odgovara za propuste“, kaže Majda Behram iz nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa.

Čak ni osnovna ljudska prava, kao što je implementacija presude Sejdić i Finci, nije moguće dogovoriti, dok su povratnici i izbjeglice kategorija koja se tek pred izbore spominje. Građani komentiraju:

„Trebali bi smo se stidjeti političara i politike koju vodimo. Obišao sam dosta svijeta. Bosne nema u svijetu, takve prirode i ljepote, ali je ljudi slabo vode.“

„Mislim da su bosanskohercegovački parlamentarci zaista najnegativnije osobe u našim životima.“

„Možemo navesti sve naše političare.“


No na kraju, čega se zaista trebaju stidjeti građani u BIH? Diskriminacije, korupcije, siromaštva, kriminala, nacionalizma i primitivizma, političara koji svemu navedenom kumuju ili pak samih sebe?

Aleksandar Trifunović, urednik banjalučkog magazina Buka, na izmaku još jedne godine poručuje:

„Mislim da se građani BiH, onako svi, i pojedinačno i kao kolektiv, najviše trebaju stidjeti onog što u jutro vide u ogledalu - jedne osobe, individue, koja je spremna na takva poniženja koja svakodnevno trpi od ovdašnje vlasti, bilo na lokalnom, entitetskom ili državnom nivou. Građani BiH će hladno moći ući u neki sistem mjernih jedinica kao jedinica za eksploataciju nad ljudskim bićima. Mislim da je to ono što nas treba negdje voditi, ako ne želimo da i u idućoj godini budemo isto. Trebamo biti srećni zbog svakog dana i zbog onog što vidimo. A to nećemo moći postići bez neke aktivnosti i aktivizma. Moramo reći – Ljudi, dosta je tog ponižavanja, iživljavanja nad nama. I mi imamo pravo na neki normalan život.“

Tina Jelin - Dizdar

Novinarstvom se počela baviti 1996. godine. Od 1998. radi za Radio Slobodna Evropa. Bila je i stalni suradnik Studija 88,  Radija101, Reuters-a. Višestruko nagrađivana novinarka.

Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: Anton Grad: HRvataska
18.12.2012 05:42
surove realnosti, koju živi većina građana u BiH, njihovi politički predstavnici, sa godišnjom zaradom koja prelazi 50.000 eura, među najplaćenijim su u regiji. Slično je sa ministrima, zamjenicima, savjetnicima, koji mjesečno mogu zaraditi i do 25 najnižih penzija, ili čak do osam prosječnih plaća....ono što primjerice Hrvatski sabor uradi u jednom mandatu, parlamentarcima BiH trebalo bi više od četiri mandata, ili čak 17 godina.....i kako se to desi u BiH a ne u Hrvatskoj...pa zna se Dajton...Hrvatska je unitarna drzava i ima samo zupanije ....a BiH ima RS,FBiH,Brcko district, pa kantone ,pa opcine,,,,na stotine vlada...i to je to ...doslo je vrijeme da i BiH jedna drzva unitarna i bude samo podjeljena na zupanije...i onda ce i vama biti bolje