My way or highway!
Ima u engleskom jedan izraz koji mi se dopada. On glasi ¨my way or highway¨. Na našem bi se otprilike reklo – ili će biti po mome ili nikako! Izraz je dobar ali je pravilo posve neprihvatljivo u ljudskoj komunikaciji jer promovira silu. Još je manje prihvatljiv u politici.
Ali to što je nešto neprihvatljivo ne znači da ne nepostoji.
Prije nekoliko je dana Predsjedništvo BiH izabralo Slavu Kukića, sveučilišnog profesora, za mandatara Vijeća ministara.
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je brzo otrčao u Banjaluku i izjavio da se sa prijedlogom Slave Kukića za predsjedavajućeg Savjeta ministara produbljuje kriza u BiH!?
A nije produbljivanje krize u tome što se vi gospodo u Predsjedništvu uopće ne možete dogovoriti ni o čemu pa ni predsjedavajućem Vijeću ministara?
“Prijedlog Kukića nije bio dobar, posebno nije dobro preglasavanje¨- kažu gospoda koja brane demokratiju. Pa molim vas lijepo. Da li je bilo po proceduri? Jeste. Da li je bilo po zakonu? Jeste. Pa glasanje i postoji da se nešto glasa. Neko nekad mora biti preglasan i to je posve legalno ako se sve dešava po zakonu. Logika da se nijedan član Predsjedništva ne može ni u čemu nadglasati je besmislena. Po toj logici nikad ništa ne može funkcionirati i nikad ništa izglasati.
Premijer RS Aleksandar Džombić kaže da Kukić ne dolazi iz ¨reprezentativne hrvatske stranke¨ pa dakle ne može biti premijer. Dakle, niko ko nije iz ¨reprezantativne stranke¨ne može biti premijer, predsjedavajući, parlamentarac, direktor, zamjenik direktora!? Mašala!
I onda gospoda iz HDZ-a kažu da je Kukić neprijatelj hrvatskog naroda i to samo zato što se prihvatio sizifovog posla da bude mandatar! A neprijatelji hrvatskog naroda nisu oni iz HDZ-a koji pokradoše sve živo ili koji ne prozivaju vlasti u Banjaluci što su protjerali desetine tisuća Hrvata!
Niko o Slavi Kukiću ne reče ni jednu osporavajuću riječ, niko ne osporava ni da je obrazovan, ni da nema oraha u džepu i tako dalje – osim da ga ne vole.
Slava Kukić, bi da cijeni ljude po tome koliko znaju, da li su upetljani u kradje, da li su radišni, da li su za timski rad i, naravno, kojoj naciji pripadaju. Ovo ¨koliko znaju¨ odredjuje stupanj obrazovanja, da li je neko upetljan u kradje odredjuje sud i policija, da li je neko radišan i da li je za timski rad najbolje znaju oni sa kojima je radio, a ko kojoj naciji pripada odredjuju oni koji su se bavili seksom.
Kod onih koji tvrde da se razni predstavnici mogu birati samo iz ¨reprezentativnih stranaka¨ dijele ljude ne samo po tome ko je Bošnjak, Hrvat ili Srbin nego prije svega po tome ko je podoban Bošnjak, Hrvat ili Srbin. A podoban je onaj ko ih sluša. Nije bitno koje škole imaš, da li te ganja sud, da li te cijene kolege sa posla. Jer diploma se lako odšampa, sud se lako dogovori, policija se lako kontroliše jer svugdje tamo rade isto tako ¨podobni¨.
Kriteriji kod Kukića imaju posve drugačije utemeljenje od onih kriterija koji vladaju kod nacionalnih stranaka i tu je suština sukoba.
I normalno da je tim ljudima Slava Kukić nepodoban. Nije njegov problem što pripada nekoj stranci nego što NE pripada. Zato je i normalno da ga proglašavaju izdajnikom hrvatskog naroda jer, bože moj, hrvatski narod ne može biti niko ko nije u HDZ-u. To je jednoumlje nekoliko puta gore od onog komunističkog. Sam Slava Kukić kaže neki dan na tu temu ovako:
“Nudim ideju integracije BiH kao države i društva koje ne pripada samo jednima, već svima. Ako ta ideja ne dobije podršku, onda možemo zaključiti da se nismo odmakli od devedesetih. Očekujem da pobedi razum i da me parlament u petak podrži.”
Sjednica parlamenta je odložena, u petak su poslanici 4 sata raspravljali samo - o dnevnom redu, razum još nije pobijedio.
A i ne zna se kad će. ¨My way or highway¨ je dominirajuće ponašanje medju političarima. Sve dok im svima, tu istu rečenicu, ne podvikne neko izvana.