Minobacačka granata ispaljena 28. avgusta 1995. godine na sarajevsku tržnicu Markale s područja Trebevića, sa položaja Vojske Republike Srpske, ubila je 43 građanina Sarajeva. Među ubijenima bilo je i žena i djece:
„Kćerka mi je poginula. Šta drugo da ti kažem? Kao i prvi dan... ne može se to zaboraviti, to su teški trenuci u životu. Izgubiš najmilijeg...“
„Ja sam izgubila najdražeg, ne mogu...“
„Majka mi je ovdje poginula. Ostala je na mjestu mrtva. Bila je u centru granate, tri dana su je tražili...“
„Ja sam izgubila u ovom masakru oca. On je imao 43 godine. Ja sam tada imala nešto manje od 18. Teško je bilo, to se ne može opisati kad izgubite roditelja.“
Sarajlije su se okupila da im odaju počast. Među njima i Muhamed Dizdar koji je tada radio, a i danas radi u blizini Tržnice. Sjećanja su bolna:
„Sjećam se samo tutnja i dima, i onda ljudi preko ograde, bez glava... I onda sam doživio... nisam ništa vidio, jer sam prethodno na Markalama i onu veliku doživio. To je stres, samo gledate koliko ćete mrtvih vidjeti. Od mog druga koji radi sa mnom četrnaestogodišnji sin je poginuo.“
U 11 sati i 10 minuta, prije 13 godina ranjen je i Aziz Hadžić. Jedan je od 84 povrijeđena od ove granate. Svake se godine iznova podsjeti na stravično stradanje:
„To je bio užas jedan. To je ležalo... pokrivena ulica totalno bila. Onda su naišli golfovi, i naišlo je dvoje djece, jedno je bilo ranjeno ovdje, jedno u stražnjicu. Ja sam pred one golfove izletio i molio da prime prvo djecu. I primio je djecu. Kad sam ja se vratio unutra, kaže mi gospođa: ’Pa vi ste, gospodine, ranjeni, spašavajte sebe.’ A ja nisam ni znao i kad sam pogledao, sva mi je glava bila krvava.“
Ispred sarajevske tržnice Markale otkrivena je i spomen-ploča s imenima poginulih. Događaju su prisustvovali čelnici gradskih vlasti, te član Predsjedništva BiH Željko Komšić:
„Trebamo ovo da radimo da bismo pokazali da nećemo zaboraviti ne samo naše borce koji su poginuli u ratu ili postali invalidi nego i civilne žrtve rata, a to su obične Sarajlije, obični ljudi koji su išli trbuhom za kruhom, pokušali da prežive još jedan dan i koji su nastradali od ovih zločinaca.“
No, dok je političara bilo u izobilju, građana je bilo znatno manje. Porodice žrtava i oni koji su im se došli pokloniti to smatraju sramotnim:
„Svaki dan tu sjede ljudi i prodaju robu okrenuti leđima. Znači, to je danas samo - i to su se samo neki sjetili, a inače oni koji trebaju da dođu baš nisu tu, i to je sramota.“
„Ma, to smo mi takvi ljudi, mi zaboravimo jako brzo sve. Čudna je psihologija Sarajlija - oni bježe i uvijek se povlače.“
„Ne mogu da shvatim da tako ljudi brzo zaboravljaju. Nažalost, izgleda i rodbine malo dođe.“
Dogradonačelnik Sarajeva Predrag Mitrović, obraćajući se malobrojnim okupljenim građanima, uputio je poruku da je zaborav veliki grijeh:
„A zaborav je i saučesnik u zločinu. Ali zato ne dozvolimo da nama prevlada mržnja jer bi nas izjednačila s onima od kojih se želimo razlikovati. Ne učimo mržnji ni našu djecu, učimo ih istini, vrijednosti slobode, jednakosti, čuvanju svoga i poštivanju tuđeg.“
Za masakr na sarajevskoj Tržnici 1995. godine general Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević osuđen je pred Haškim tribunalom na 33 godine zatvora. Za granatiranje civilnih ciljeva u Sarajevu, te snajpersko djelovanje njegov prethodnik Stanislav Galić osuđen je na doživotni zatvor. Masakr na sarajevskoj Tržnici dogodio se nekoliko desetina metara od istoimene pijace, na kojoj je 5. februara 1994. godine od granate ispaljene sa srpskih položaja iz Mrkovića ubijeno 67, a ranjeno 142 Sarajlija.
Masakr na Tržnici bio je i jedan od povoda za intervenciju NATO snaga.
