Dostupni linkovi

Srebreničani u Tuzli: Povratak je bolno pitanje


Izbjeglički centar u Tuzli
Izbjeglički centar u Tuzli

U izbjegličkom naselju Solina u Tuzli živi još uvijek nekoliko desetina obitelji uglavnom prognanih iz Srebrenice. Vlada Nizozemske je prije 11 godina u Tuzli napravila kolektivni centar koji je dat na korištenje izbjeglicama. Nakon deset godina pravo nad tim naseljem preuzima općina Tuzla.

Deset godina je prošlo i raseljene obitelji smještene u izbjegličko naselje u Tuzli sada svaki dan žive u iščkivanju da će im netko pokucati na vrata i reći im da je došlo vrijeme da idu. Među njima je i Nura Suljić koja zbog pretrpljenog straha u Srebrenici 1995. godine se ne želi vratiti, a kako kaže - ni ne može:

„Ni u mjesto ne bih nikad pomislila da se vratim. Vjeruj, evo ovdje pod strehom bih voljela živjeti nego tamo u vili. Kad bi mi napravili trospratnicu i rekli evo tvoja je, nikad ne pomišljam tamo. Niti djecu pomišljam. Pa zbog onoga svega što smo preživljavali i one tragedije i katastrofe. Još nikad nije riješeno da nas opet neće to čekati. Onako, gdje ne bih voljela svoj kraj, svoju šumu, svoju vodu? Evo ovdje, ovdje ti nema vode, ako nećeš platiti ti je nemaš. A tamo na sve strane izvori teku. Evo, ovdje smeće moraš platiti kad ne bi jela. Kod nas tamo smeće zapali u svojoj šumi, u svojoj njivi. Drugačije je živjeti bilo tamo nego ovdje.“

Prognana Sanela Čikarić također živi u izbjegličkom naselju sa svojom obitelji, te nam je i pojasnila zašto očekuje da će uskoro morati napustiti naselje:

„E to pripada sada opštini Tuzla i mi kao izbjeglice nismo tu bili 1991. godine. Znači, samo domicilno stanovništvo može tu živjeti jer nismo mi bili tu na popisu 1991. godine i zbog toga moramo izaći. Živimo u neizvjesnosti, svaki dan čekaš tu deložaciju. Ne znam. Mene jedino djeca - borim se oko djece, pa toliko ne mislim o tome. Povremeno, normalno da me uhvati taj strah šta dalje i kako dalje. Jer ipak dvoje djece, a njih, i da imam gdje, ne bih vratila sigurno. Borila bih se do zadnjeg dana da ih ne vratim tamo odakle sam ja došla. I da imam gdje - nikad, a nemam. Ali ne bih nikad.“

Neke obitelji kažu da ne žele ići u Općinu i pitati spremaju li se deložacije, pa smo zato mi pokucali na vrata Službe za raseljene osobe Općine Tuzla i razgovarali pomoćnicom načelnika Esmom Ibrišimović:

„Ja moram reći da je tamo prilična fluktuacija stanovništva jer one porodice kojima se izgradi stambeni objekat u mjestu povratka dužne su da napuste taj prostor i da se vrate u obnovljenu stambenu jedinicu. Međutim, poneka od tih porodica ne želi da se vrati i mi u tom slučaju obavijestimo službu, ukidamo status takvoj porodici. Tada je naša služba za stambene poslove na potezu da izvrši deložaciju. Što se tiče brige raseljenih lica koja gore stanuju, ona se samo u tom slučaju mogu da brinu. Znači, ako im je napravljena stambena jedinica i ako je ona uslovna za stanovanje, oni mogu tada napustiti taj prostor.“

Većina njih pripadaju onoj osjetljivoj kategoriji koji se ne mogu vratiti. Među njima ima i haških svjedoka, ima osoba sa jako izraženim posljedicama i koje su izgubile čitave familije, ima majki sa malom djecom itd.

U Tuzli živi još preko 4. 000 izbjeglica iz Srebrenice, a ministar za obnovu razvoj i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona Sead Mujanović ističe da je i razumljiva želja onih koji se ne žele vratiti:

„Mi imamo informaciju da većina njih pripadaju onoj osjetljivoj kategoriji koji se ne mogu vratiti. Među njima ima i haških svjedoka, ima osoba sa jako izraženim posljedicama i koje su izgubile čitave familije, ima majki sa malom djecom itd. Znači, možda je pregruba konstatacija da se ne žele vratiti. Ja bih prije rekao da se oni ne mogu vratiti, odnosno nisu se još stekli uslovi jer se radi zaista o izuzetno osjetljivim kategorijama i moramo imati tu malo više osjećaja. To je ta najkompleksnija, treća faza povratka gdje ostaju one ranjivije kategorije - ljudi koji se nisu snašli ni u ovim trenutnim boravištima, a nisu ni sposobni da organziraju život u ovakvim uslovima i ovakvoj podršci lokalne zajednice kada je u pitanju povratak.“

Malo je onih koji žele stati pred mikrofon i govoriti o životu u ovom naselju, mada graje djece ne nedostaje. Ipak, Nura Suljić kaže da je lijepo, samo da se ne vraća tamo gdje su joj pobijeni najmiliji:

„Ja imam možda 40 i neki kvadrat. Imam kuhinju i sobu malu jednu, jednu veću., ali i to je meni komotno. Sa moje troje djece i ja četvrta - to je meni previše. Da sam samo rahat, a samoga hljeba danas kad jedem meni je i to dobro. Mogu da ti kažem da mi je lijepo. Najsretnija sam da imam krov, a koliko god i popijem, meni je alhamdullilah. Ja sam zadovoljna. Šta ja znam, opet valjda ne smiju tako izbaciti nas koji nemamo ono baš ništa zbrinuto. I neće. Ne vjerujem. A ako već bi moralo da se ide, pod uslovima kad bi bilo sigurno, i zasigurno život i posao djeci, opet bih sve to pregazilam pa bih išla - jer moraš.“

Život ide dalje, ali za ove obitelji vrijeme nije nikakav lijek. Ostali su bez najmilijih i bez svojih ognjišta. Ako se budu morali vratiti, svaki dan prisjećat će se strašnog srpnja 1995. godine. Ako pak ostanu, ostaje i život u iščekivanju onog dana kada će morati ipak otići.

XS
SM
MD
LG