Dostupni linkovi

logo-print

Svi objektivni pokazatelji govore da je ekonomska situacija u Hrvatskoj loša. Ni prognoze nisu dobre. Slijede nova otpuštanja, stečajevi, zaduživanje, osiromašenje. Unatoč tome, u zemlji vlada politički mir. Je li u pitanju razumijevanje situacije, odobravanje najavljenih rezova, zrelost građana, ili pomirenost i strah od gorega? Ili sve to zajedno?

Bilo je to prije mnogo, mnogo godina. Pratila sam grčku delegaciju u posjetu jednoj zagrebačkoj tvornici. Koje danas više nema. Vodio ju je Manolis Glezos, junak grčkog partizanskog pokreta, čovjek koji je skinuo nacističku zastavu s atenske Akropole 1941. godine. Dvostruki osuđenik na smrt, zatvorenik mnogih režima. Taj živahni – i tada mi se činilo – starčić, veselih pokreta, razbarušene sijede kose, znatiželjan i nemiran, uspio je u nekoliko minuta zapaliti atmosferu kod naših već dosta ravnodušnih samoupravljača i oduševiti ih svojim entuzijazmom za stvar radničkih prava i solidarnosti.

Čitam ovih dana da Manolis Glezos, na pragu 90-te godine života, zajedno s 87-godišnjim Mikisom Teodorakisom poziva svoje sugrađane na totalni otpor sustavu koji je po njihovom sudu upropastio Grčku i uveo je u dužničko ropstvo.
Grčki se kaos nastavlja, cijeli evropski jug je u problemima kojima se ne nazire ishod.

U Hrvatskoj mljekari izlaze na ulice, preostali radnici posustalih tvornica zauzimaju svoje nekadašnje pogone, štrajkaju piloti i stjuardese. Brodogradilišta su na izdisaju.
Sve to prolazi bez prevelikih uzbuđenja, pa i odjeka u javnosti. Tu i tamo neke grupacije prosvjednika uspiju posredstvom medija naići na empatiju građana, pa se ponešto za njih i učini.

I onda ispočetka.
Hrvatska se tranzicija odvijala u ratu, s poznatim katastrofalnim profitersko-pljačkaškim učinkom. I dok se privatizacija generalno osuđuje, sam sustav pretežno se nije propitivao. Ne radi se to ni sada, osim marginalno.

Možda među radnicima koji upravo prosvjeduju još ima poneki koji je jednom davno oduševljeno pljeskao Glezosu. Danas takvih vođa nema među hrvatskim radnicima.

A i da se pojavi djelovao bi poput čudaka.

Hrvatska se tranzicija odvijala u ratu, s poznatim katastrofalnim profitersko-pljačkaškim učinkom. I dok se privatizacija generalno osuđuje, sam sustav pretežno se nije propitivao. Ne radi se to ni sada, osim marginalno.

Sve glavne političke stranke i društvene elite kreću se u okvirima uspostavljenog modela tržišnog gospodarstva i parlamentarne demokracije, nastojeći ga popraviti.
Pitanje svih pitanja je – može li se sustav popraviti?

Ne znam odgovor na njega. Traži ga cijeli svijet. Onaj koji ga pronađe solidan je kandidat za Nobela.

Ono što onespokojava je da ozbiljna rasprava o široj slici, o svjetskom horizontu u kojemu se odvija globalna razmjena, u tranzicijskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, izostaje. Problemi se banaliziraju, svi se bave posljedicama i gašenjem niza malih požara.

Hrvatska je sastavni dio toga procesa. To je i dobra vijest. Nije ostala u zapećku povijesti. Priključenjem Europskoj uniji rješavat će probleme otprilike kao što se rješavaju u Uniji. A kako će ih Unija riješiti? Dogovorom o fiskalnoj konsolidaciji?

Bilo kako bilo, nova Milanovićeva Vlada, iako je nastupila u vrijeme posvemašnje krize, zapravo ima krizu i kao olakotnu okolnost.

Zatečeno stanje je toliko loše da nitko i ne očekuje čuda. Samo zaustavljanje sunovrata bio bi uspjeh.

Svakoga dana ispadaju HDZ-eovi kosturi iz ormara – jednom se otkrije da je država propustila naplatiti 50 milijardi kuna poreza, ili oko 6,5 milijardi eura, te da ga je otpisivala odabranima. Ustanovilo se da postoje tisuće poreznih neplatiša, da se nije primjenjivala zakonom regulirana obveza o provjeri nesrazmjera vrijednosti imovine od prijavljenog poreza. Potom da je evropski kredit od 50 milijuna eura za uvođenje osobnog identifikacijskog broja (OIB) koji bi naplatu poreza i sve administrativne poslove učinio jednostavnijim i transparentnijim, ostao neiskorišten. Polovica kredita je vraćena, a potrošeno je svega 15 posto sume i to za konzultante. OIB još nije u punoj funkciji, 6 godina od početka uvođenja. I tako su proćerdane milijarde.

Zemljišne knjige nisu sređene, a i za to je dobiven novac. Investitori muku muče s papirologijom, s lokalnom birokracijom, korupcijom. Za svaki kokošinjac trebaju se pomučiti kao da grade nuklearnu centralu. Mnogi, obeshrabreni, odustaju i upiru prstom u Hrvatsku kao „neprijateljski teritorij“ za ulagače.
I tako redom.

Sa prosvjeda hrvatskih mljekara, veljača 2012.

Sa prosvjeda hrvatskih mljekara, veljača 2012.

Prvu ozbiljniju krizu – izlazak mljekara na ulicu i traženje da se država uključi u dogovore o otkupnoj cijeni mlijeka – Vlada je glatko premostila. Prepustila je stvar tržištu i izravnim pregovorima zainteresiranih. Istodobno, reagirala je na blokadu računa petrokemijskog koncerna Dioki, u većinskom vlasništvu tajkuna Roberta Ježića, koji upravo svjedoči na suđenju bivšem premijeru Sanaderu, pa je državna Hrvatska elektroprivreda odblokirala račun dijela tvrtke (Dina Petrokemija Omišalj) koji ima tržišnu perspektivu. Zagrebački pogon kojega su radnici zauzeli zbog neprimanja plaća nema, po svemu sudeći, perspektivu da u cijelosti bude sačuvan.
Iz toga postupka iščitava se buduće usmjerenje Vlade – reagirati gdje ima smisla i ekonomskog opravdanja.

Vlada najavljuje paket od 30-tak reformskih zakona i mjera kojima je cilj zaustaviti najnegativnije trendove i otvoriti prostor za nove investicije i razvoj.

Dobro je što se previše ne izvlači na zatečeno stanje i što unaprijed preuzima odgovornost. To građani honoriraju za sada pristojnom podrškom.

Loše je što se ti programi još ne naziru kao zaokruženi projekti.

Prvi ispit pred međunarodnim kreditorima Vlada je za sada položila.

Pravi posao tek započinje.

Politička klima ide joj u prilog. Još neko vrijeme.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG