Dostupni linkovi

logo-print
Dr. Miodrag Živanović, profesor Univerziteta u Banjaluci, ističe da je prosječno stanje građana Bosne i Hercegovine očajanje, između ostalog zbog ogromne distance između političara i naroda koji ih je birao.

RSE: Bh. političari su odvojeni od naroda, oni žive u nekom svom svijetu i kao da se nastoje što više udaljiti od onih koji su ih birali, odnosno, pokazuju kako nemaju skoro nikakvog interesovanja za druge. Kako profesore Živanoviću vi vidite i nazivate takvo ponašanje, tu odvojenost od svega što je praktični i svakodnevni život ljudi?

Živanović: To je po mom sudu jedan svojevrsni oblik autizma, mada autizam pripada oboljenjima pojedinaca, ali postoji teorija i da se autizam pojavljuje kao svojstvo institucija ili svojstvo vršenja vlasti. Mi upravo imamo takav primjer koji je, moram reći, po svemu sudeći, radikalan. Mislim da se ne radi samo o komunikaciji ili o tome da li neko iz vlasti razgovara s običnim ljudima i obratno, nego se radi i o cjelokupnom stanju života, počev od toga da centri političke moći ne samo da su izolovani od ljudi u komunikaciji, nego su sami sebi dovoljni i po tome što su postali centri ekonomske moći i centri u kojima se na jedan, moram reći komforan, lagan način realizuju i lični ekonomski, materijalni, ili bilo koji drugi interesi. To, naravno, proizvodi – ja ću reći možda i pregrubo, ali moram tako – jedno stanje društvene svijesti, bolje rečeno – prosječno stanje društvene svijesti, koje više nije, kao ranije, u apstinenciji prilikom izbora ili u nečem benignijem, nego je to stanje zaslužilo jedno ime koje se zove ’očajanje’. Dakle, prosječno stanje naše bh. svijesti je po mom sudu očajanje, upravo zbog te ogromne, gotovo beskrajne distance između vlasti i ljudi. Ako je to tako, onda je pitanje šta nam je raditi, a to je doista preteško pitanje.
RSE: Da li su ovaj bh. primjer, kao neki politički fenomen, zapazili analitičari izvan Bosne i Hercegovine, gdje se lideri ipak drugačije ponašaju?

Živanović: Koliko ja znam, postoji dosta komentara u zapadnoj štampi, dakle, prvo na nivou komentara, a kasnije su napravljene i neke ozbiljnije studije o takvim primjerima ili primjerima takvih društava. Među njima je i Bosna i Hercegovina, i to na zavidnom prvom mjestu. Tu je doista maestralno proveden taj projekt da se vlasti što više odvoje od naroda, da politika više ne bude briga za polis, kako bi trebalo biti, nego da pripada tom sebi samom dovoljnom krugu elite. To proizvodi brojne negativne posljedice i doista je široka tema da se o tome razgovara, ali bi trebalo ne znam koliko emisija, ne samo na radiju nego i na drugim medijima, da se ljudima predstavi to što se zapravo događa, dakle to očajanje. Na drugoj strani, čini mi se, političkim elitama to se i ne može predstaviti, jer oni to ne osjećaju. Da osjećaju, ne bi to radili. Ta duboka odvojenost vlasti od ljudi, od naroda, od građana, od svega što je život, može proizvesti, nažalost, čak i tragične posljedice, može pojačati društvene konflikte, može dovesti do usijanja ono što se zove sam konflikt, i čini mi se da u svakom slučaju ne može donijeti ništa dobroga.

RSE: Zbog čega su naši političari toliko neosjetljivi za probleme većine građana?

Živanović: Da vam pravo kažem, ja ne znam jednoznačan odgovor na to pitanje, ali znam onu narodnu poslovicu: ’Daj nekome vlast pa ćeš da vidiš kakav je’. Dakle, pojednostavljeno rečeno, doista se radi o tome i doista – ljudi izabrani da obnašaju ove ili one funkcije na različitim nivoima, ne samo kod nas, to je generalno pravilo, postaju neki sasvim drugi nego oni koje smo mi znali prije njihovog izbora. To može biti u jednom benignom, bezopasnom smislu, možda na psihološkoj ravni, ali je, nažalost, češći slučaj da to ima svoje doista teške posljedice na cjelokupan život, počev od ekonomije do ekologije.
RSE: Očigledno je zaostajanje u reformama u procesu evopskih integracija. Ima li neke nade da se sustigne sve ono što je propušteno?

Živanović: Moram reći da je ta slika zaista crna. Prognoze koje su objavljene u medijima i izjave koje su davali predstavnici Evropske unije da bi mi možda mogli oko 2020. godine ući u Uniju, jednostavno nisu realne. Jedan broj predstavnika Unije je čak rekao – barem na ovim razgovorima kojima sam ja prisustvovao – ’ako se to dogodi i 2030. ima da budete zadovoljni, s obzirom na sve šta vam se dešava’. Mislim da je ovo dovoljan pokazatelj gdje smo.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG