Dostupni linkovi

logo-print

Zbog čega nema empatije za žrtve drugih naroda


Memorijalni centar Potočari

Memorijalni centar Potočari

Kritičnost prema pripadnicima svog naroda u preispitavanju ratne prošlosti bio bi vrlo važan korak naprijed u poslijeratnoj BiH. Proces suočavanja sa ratnim događajima i zločinima odvija se sporo zbog nedostatka političke volje. No, u poređenju sa drugim narodima koji su se našli u ovakvoj situaciji, građani BiH nisu izuzetak, ocjenjuju naši sagovornici, koji smatraju da se o ovim pitanjima objektivnije mora govoriti u obrazovnim institucijama. Zbog generacija koje dolaze.

Iako je rat u BiH završen prije skoro punih 17 godina, među građanima BiH, ovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, i dalje je primjetan nedostatak saosjećanja za žrtve iz drugih naroda.

U prilog ovoj tvrdnji iz bogate poslijeratne istorije beščašća u BiH može se izdvojiti i skup podrške bivšem komandantu VRS Ratku Mladiću, koji je održan 11. jula prošle godine u Doboju, na dan ukopa žrtava najvećeg ratnog zločina počinjenog u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Organizator skupa podrške Mladiću, kojeg jedna od tačaka haške optužnice tereti upravo za srebrenički genocid, direktor Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju Milenko Đukanović tada je rekao da je cilj skupa bio da se pošalje jasna poruka domaćoj i svjetskoj javnosti:

„Da je Doboj i njegovo srpsko okruženje uz svog generala i komandanta Ratka Mladića, i sve druge utamničene srpske junake i vitezove.“

Neki građani Doboja i Tuzle smatraju da je manjak elementarne pristojnosti prema žrtvama iz drugih naroda posljedica političke i nekorektnosti vjerskih zajednica u procesu suočavanja sa prošlošću:

„Zato što su nam političari usadili svoja mišljenja. Slušamo one koje možda i ne bismo trebali. Vode nas pogrešni ljudi. Oni na tom zasnivaju svoj rad samo da bi duže vladali, a narod da bi teže živio.“

"Kriva je crkva, kriva džamija, a političari prvo - sjede i dogovaraju se: ’Haj’mo malo zabosti ovdje, haj’mo malo zabosti ondje.’“

„Nije mi svejedno što su se žrtve dogodile ni na jednoj strani. Naši političari to suzbijaju. Kriva je crkva, kriva džamija, a političari prvo - sjede i dogovaraju se: ’Haj’mo malo zabosti ovdje, haj’mo malo zabosti ondje.’“

„Moramo razumjeti ljude koji su doživjeli veliku tragediju, posebno ta Srebrenica. I onda to u ljudima izaziva odbojnost neku. Haj’mo priznati – desili se, ali moramo da idemo dalje, da živimo.“

„Pa to kako ko razumije. Ja sam ranjena kad sam imala dvije godine, i ja imam razumijevanja za sve nacije, bez obzira, ali stariji narod drugačije shvaća. A zašto, to ne znam.“


Ne smije biti znaka jednakosti

Bez obzira na incidente koji ga prate, proces suočavanja sa događajima iz ratne prošlosti nemoguće je zaustaviti. To ide sporo zbog nedostatka političke volje, kaže psiholog iz Banje Luke Srđan Puhalo, i dodaje:

„Ono što bih ja najviše volio u svemu tome je da sva tri naroda, sve tri etničke grupe u BiH sami krenu da čiste svoje dvorište, a ne da Bošnjaci i Hrvati govore šta smo mi radili u RS, odnosno da Srbi govore šta se dešavalo Srbima u FBiH, jer bi to bio znak da postoji iskrena želja i potreba da se suočimo sa prošlošću, i da je to, na kraju-krajeva, naša odgovornost prema budućim generacijama.“

Kritičnost prema pripadnicima svog naroda u preispitavanju ratne prošlosti bio bi vrlo važan korak naprijed u poslijeratnoj BiH, ali se među odgovornima za žrtve na različitima stranama ne smije stavljati znak jednakosti, smatra profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Ivan Šarčević.

„Ja mislim da je prvi korak tzv. autorefleksija, samokritičnost, distanciranje od sebe kao savršenog, nebeskog naroda - ili merhametli naroda kako ima kod Bošnjaka isto - time nikad ne dovodeći ono što jedna tako poznata fraza koju je ovdje nametnula i međunarodna zajednica, svi su jednaki. Nisu. Nisu ni sve smrti jednake. Ali do toga će teško doći - nemojmo mi misliti, nismo mi ništa ovdje posebni, to je i kod drugih - ako nas neko na to ne prisili, kao što su Nijemce prisilili u određenome smislu saveznici, i oni su onda kasnije prihvatili to i stvarno se prilično jako denacificirali. Kod nas je pitanje denacifikacije važno. Kod nas je nacija bog - i sad to dok dođe do nas, uf...“, komentariše Šarčević.

O ovim pitanjima trebalo bi se daleko više govoriti u bosanskohercegovačkom javnom prostoru, ali i u obrazovnim institucijama. Proces suočavanja sa prošlošću traži vrijeme, pa možda čak i smjenu generacija među intelektualnom i političkom elitom, kaže psiholog Srđan Puhalo:

„Sjetite se da tek negdje krajem 60-ih godina djeca u Njemačkoj su počela da pitaju svoje očeve:’Šta ste radili u toku rata?’ Ja se nadam da će djeca koja su sada osnovci ili srednjoškolci za par godina biti spremna da pitaju svoje roditelje šta su radili u ratu, gdje su bili u ratu. Ali ono što je važno je da naš školski, obrazovni sistem još uvijek nema hrabrosti i nema volje, a upravo zbog neodostatka podrške političara, da malo jasnije i objektivnije progovori o takvim stvarima."
  • 16x9 Image

    Arnes Grbešić

    Novinarstvom se bavi od 1999. godine. Kao dopisnik RSE radi od 2001. godine. Sa Silvijom Brčić, koleginicom iz Livna, proglašen je 2004. za najboljeg reportera zajedničkog projekta RSE - Radio 27.

XS
SM
MD
LG