Dostupni linkovi

logo-print

U Sarajevu je ljepše, al' u Pragu bolje


Slijeva na desno: Edib Edo Jaganjac, Jasenka Medenčević, Ena Stevanović i Tatjana Jakšičova

Slijeva na desno: Edib Edo Jaganjac, Jasenka Medenčević, Ena Stevanović i Tatjana Jakšičova

Početkom devedesetih godina Češka Republika je postala dom za mnoge izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Više od 20 godina poslije, razgovarali smo sa nekoliko njih o tome kakva je razlika između Česke i BiH, Čeha i Bosanaca i Hercegovaca, te njihovih profesija u staroj i novoj sredini.

Jasenka Medenčević, psihoterapeut

Jasenka Medenčević, psihoterapeut

Jasenku Medenčević, koju je rat u Sarajevu zatekao sa upravo završenim studijem pedagogije i psihologije, put je slučajno doveo u Prag. Tu, u gradu koji joj se neobično svidio, završila je Psihologiju na Karlovom Univerzitetu. Danas ova uspješna klinička psihologinja i psihoterapeutkinja ima svoju privatnu praksu u glavnom gradu Češke Republike.

Tatjana Jakšičova, diplomata

Tatjana Jakšičova, diplomata

​​Sarajka Tatjana Jakšić (Jakšičova, nakon dobijanja češkog državljanstva) imala je 13 godina kada je sa roditeljima i bratom napustila rodni grad. U Pragu se vrlo brzo uklopila u sredinu, a nakon završene srednje Umjetničke škole pohađa Institut međunarodnih studija na Karlovom Univerzitetu. Danas je češki diplomata sa iskustvom u međunarodnim strukturama NATO-a u Briselu, te u ambasadama u Beogradu i Prištini.

Ena Stvenović, pijanistica

Ena Stvenović, pijanistica

Sedmogodišnja Ena Stevanović iz ratnog Sarajeva je sa majkom i sestrom došla u izbjeglički centar u blizini Praga. Nakon manje od dvije godine, majka odlučuje da se vrati u ratno Sarajevo jer ne zna šta joj je sa mužem. Ena u rodnom gradu završava osnovnu i srednju školu, Muzičku akademiju u Zagrebu, a od 2009. godine ponovno je u Češkoj, ali ovaj puta kao magistrica praške Muzičke akademije. Danas je Ena uspješna pijanistica, doktorant i predavač na Pedagoškom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu.

Edo Jaganjac, hirurg

Edo Jaganjac, hirurg

Edib Edo Jaganjac, ratni hirurg, Sarajevo je napustio 1993. godine. Od tada živi u Pragu, radi na prestižnoj Univerzitetskoj klinici Motol. Mala balkanska komuna u Pragu, dala mu je nadimak "Edo majka" zato što je u svako doba dana i noći na raspolaganju našim ljudima u Češkoj. Autor je knjige "Sarajevska princeza" u kojoj opisuje kroz kakav je pakao prošao, da bi malu ranjenu Irmu, posredstvom UN-a, izveo iz Sarajeva na liječenje.

Ovo četvoro sagovornika Radija Slobodna Evropa o sličnostima i razlikama između Bosanaca i Čeha, kažu:

J. Medenčević: Velike su razlike u mentalitetu. Ne kažem da su jedni crni, a drugi bijeli, ali su jako različiti. Ono što ja volim kod Bosanaca jeste komunikativnost, otvorenost, srdačnost, gostoprimstvo. Malo šta od toga Česi imaju. Oni su više suzdržani i zatvoreni, drže distancu i rijetko koga zovu u svoju kuću. To je, čak, slučaj i sa najbližim komšijama. Oslovljavaju se sa "vi" ili prezimenom.

Meni i nakon 23 godine provedene ovdje strašno fale te naše navike i običaji. Toga sam željna. Ja se, međutim, družim i sa Amerikancima, Poljacima, našim ljudima i ostalima, i kod svih njih ima tog duha, jedino kod Čeha malo ili skoro nikako. Imam dosta čeških prijatelja koji su se vremenom adaptirali na moj "socijalni ritam", ali njih je vrlo malo. Uglavnom, to je nešto što mi sa godinama sve više fali. Ne želim da zvučim kao da je "jedan-nula" za Bosance, ali eto... Sa druge strane, Česi su narod koji veoma cijeni red i koji u pravom smislute riječi "upražnjava" kulturu. Kulturni život Praga je bogat, kvalitetan i pristupačan svima. Stvarno volim tu kulturnu "liniju" kod Čeha.

T. Jakšičova: Možda postoji razlika u toj nekoj inicijalnoj otvorenosti i spontanosti u početnoj fazi upoznavanja. U Češkoj duže traje vrijeme zbližavanja. Prelazak na "ti" je sporiji nego u tom nekom sarajevskom kontakstu, gdje ljudi odmah prelaze u "opušteniji mode" komunikacije.

Česima, možda, treba više vremena da se otvore, ali kada se to desi, onda su vrlo prijatni i srdačni ljudi, te jako dobri i pouzdani prijatelji. Tako da, po meni, tu vjerovatno nema nekih velikih razlika između Bosanaca i Čeha.

Prag

Prag

E. Jaganjac: Bosanci su mnogo bolji ljudi, više prijateljski raspoloženi, mnogo duševniji i hrabriji. Ali, naravno to je samo opšte mjesto. Ja ustvari ne volim kada se govori da smo mi ovakvi, a oni su onakvi. Imao sam sreće da upoznam i da se družim sa puno finih Čeha koje moji prijatelji i kolege smatraju pravim prijateljima.

E. Stevanović: Jedina sličnost je to što smo Slaveni. Česi su, naravno, malo hladniji i suzdržaniji i potrebno je više vremena da sa njima postaneš blizak. Ali, jednom kada to postaneš, onda stvarno možeš na njih računati. Iz mog iskustva mogu reći da su stvarno lojalni prijatelji. Kod nas sve to brže ide, ali onda ko zna šta se može desiti nakon nekoliko godina ako sa nekim ne komuniciraš. Ja sam ovdje šest godina i do sada nisam vidjela da se neko potukao. Svađe kod Čeha su verbalne rasprave, dok se kod nas ljudi puno brže upale. Kod nas su ljudi mnogo nervozniji i fitilj im je kraći.

Na pitanje gdje je domovina, a gdje dom, sagovornici su imali slična razmišljanja.

J. Medenčević: To je filozofsko pitanje. Moj dom je moja kuća ovdje u Pragu, koju sam uredila po svojim željama i gdje se osjećam dobro sa svojom djecom i suprugom. Tu dočekujem svoje goste, to je moj dom i tu su moje emocije. Ali, moja domovina će uvijek biti Bosna. Ja Prag obožavam i Češku volim. Ovdje sam više od 20 godina, puno mi je dala ova država i ovdje imam mnogo prijatelja. Ali, bez obzira na to, barem dva puta godišnje odem u BiH gdje su moji korijeni i familija. Ja jednostavno taj "korijen" trebam i tamo je moja domovina.

Sarajevo

Sarajevo

T. Jakšičova: Sarajevo i Bosna, onakvi kakvi su danas, nažalost nisu više dio mene. Kada posjetim Sarajevo, više ga ne prepoznajem i ne osjećam da tu pripadam. Većina ljudi mi je nepoznata. Moj osjećaj pripadnosti je definitivno vezan za Prag i Češku Republiku, tako da ne mogu govoriti o nekim dubljim osjećajima prema Bosni i Hercegovini onakvoj kakva je danas osim, možda, nostalgije za onom kakva je nekad bila.

E. Jaganjac: To je dobro pitanje za svakoga ko je otišao, a mislim da će svako isto reći. Domovina je ono tamo (Bosna), ali domovina kao takav pojam je Jugoslavija. Moj dom je Sarajevo, ali imam i drugi dom ovdje, što će reći kad idem dole, idem kući, a kad se vraćam, također idem svojoj kući. Ali, kad odem u Sarajevo, onda se ispostavi da od svih ljudi koje sam znao tamo - nema više nijednog jedinog čovjeka. Mogu krenuti od Grbavice do Čaršije i da ne sretnem nikoga poznatog, a ako i sretnem nekoga, ne prepoznam ga jer smo se promijenili fizički. Prije nije bilo moguće proći Sarajevom, a da ne sretneš nekoga poznatog. Onda ustanovim da to nije isto ono Sarajevo iz mog sjećanja.

E. Stevanović: Meni je dom tamo gdje živim i gdje imam kvalitetan život, a to je trenutno Prag. U Sarajevu se ne osjećam dovoljno dobro da bih tamo mogla živjeti i moj život tamo nema kvalitet koji bi trebao imati. Zato i jesam ovdje. Posjećujem Sarajevo isključivo radi porodice i prijatelja, ali nemam osjećaj kako sad moram doći tamo. Primjećujem da sve ide nizbrdo i da su ljudi postali još više očajni. Očajni su jer vrijeme prolazi, a ništa se ne mijenja. Situacija u Sarajevu je recimo 2001. godine, nažalost, bila bolja nego danas. To je neko vrijeme nakon rata kada je sve bilo novo i svi su imali neku nadu u bolja vremena. Ali, onda je prošlo 15 godina i sve je isto ostalo, čak ide unazad!

Možete li zamisliti da svoj posao danas radite u Bosni i Hercegovini (Sarajevu)?

J. Medenčević: O tome sam često razmišljala. Možda ne poznajem toliko dobro situaciju u svojoj domovini i možda će ovo stvarno zvučati ružno, ali iz priče s jednim mladim i telentovanim psihoterapeutom iz Sarajeva sam shvatila da je Bosna najmanje 15 godina u zaostatku, počev od studija do prakse.

Nas psihoterapeuta u Pragu ima mnogo i svi imamo posla jer ljudi nemaju predrasuda i rado odlaze na psihoterapiju. Imam dojam da je to kod nas još uvijek nepremostiva prepreka. Ne mogu da zamislim da bih u Sarajevu imala tako veliki broj klijenata kao u Pragu, jer bi rijetki došli zato što ih je stid reći da im je potrebna trapija.

T. Jakšičova: U Bosni kakva je sada, nažalost ne. Žao mi je što ovo moram reći, ali Bosna i Hercegovina je danas skoro pa nefunkcionalna država. Bilo bi mi vrlo teško da negdje predstavljam državu iz koje bih kao njen diplomatski predstavnik dobivala dvije ili tri različite instrukcije, od dvije ili tri različite strane.

Interese neke države moguće je predstavljati, bilo pri nekoj međunarodnoj organizaciji ili biletaralno, samo ukoliko je ta država jedinstvena. Zbog toga, ne bih mogla zamisliti da svoj posao radim u Bosni i Hercegovini. Prosto ne bih znala kako, jer nemam iskustva sa takvom političkom sredinom. Međutim, vjerovatno neki način postoji, jer je većina bosanskohercegovačkih kolega koje sam do sada kroz svoj rad imala priliku upoznati, vrlo profesionalna i dobra u svom poslu.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

E. Jaganjac: Objektivno, kada bih ovdje radio onako kako se sada radi u Sarajevu, vjerovatno bih otišao u zatvor. U Sarajevu se još uvijek nažalost koristi stara metoda, i kada bih je primijenio, prvo što bi mi rekli bilo bi - zašto sam to tako radio, da ne smijem to raditi. Medicina u Sarajevu je, na žalost, barem tri generacije iza praške. Prije svega iz financijskih razloga. Ovdje je birokracija jaka, ali je u Sarajevu daleko jača i uz to, radi bez pravila. Ovdje barem znate koja su pravila i šta možete. Najobičnije procedure u Sarajevu, koje bi trebalo da idu automatski, komplikovane su.

Primjera radi: postojao je projekat vrijedan 12 miliona dolara za koji smo imali podršku tadašnjeg predsjednika Vaclava Havela. Riječ je o instrumentima za deset traumatoloških centara u BiH, uključujući i implantate, te obuku kadra. Na žalost, sve je propalo jer je u Bosni i Hercegovini je zdravstvo podijeljeno na dva ministarstva, dva entiteta sa milion birokrata. Iz Republike Srpske su nas odbili jer su htjeli novac, ali da ga preusmjere na nešto drugo. Federacija BiH i Brčko su dali saglasnost, ali tako nejedinstvene niko nije htio financirati.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

E. Stevanović: Moja profesija u BiH skoro pa ne postoji. Posao predavača naravno postoji, kao i akademija, ali nažalost samo jedna. Muzičkih škola je jako malo i sve su pretrpane. U Pragu je mnogo bolja situacija u muzičkom obrazovanju i to već od najmanjeg uzrasta, jer Česi prosto njeguju tu tradiciju.

Problem u Bosni i Hercegovini je što je malo muzičkih događaja, koncerata i prilika da se svira. Ja bih u Sarajevu mogla predavati, ali ne bih imala priliku da sviram kao što to ovdje radim. Jednostavno, nemam gdje i mislim da je to najveći minus. Ovdje svako drugo dijete ima priliku da svira, jer je sve dostupno i jeftino.

Kod nas ne postoji tradicija da je posve normalno poslati dijete u muzičku školu. Naravno, moram dodati i to da nemamo novaca. BiH mnogim muzičarima ovdje djeluje egzotično za sviranje i mnogi bi, možda, i došli tamo, ali odustaju kad shvate da bi sve to morali iz svog džepa plaćati.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG