Dostupni linkovi

logo-print

U Dejtonu prije 20 godina: Sarajevo kao Washington (6. dio)


Pogled na Sarajevo početkom novembra 1995.

Pogled na Sarajevo početkom novembra 1995.

5. novembar 1995: Američka razmišljanja o posljeratnom Sarajevu – politički neutralno kao Washington D.C. s tri rotirajuća gradonačelnika.

***************

U nedjelju, nastavljena je diskusija o mapi. Konketno, Džejms Pardju (James Pardew), Don Kerik (Kerrick) i Muhamed Šaćirbey bili su zaokupljeni mogućim aranžmanima za budući status Sarajeva. Pardu je izložio predlog bosanskih Srba u vezi s mapom koji je dobio u petak. Prema očekivanjima, Šaćirbey je odbacio taj plan i bez većeg razmatranja, piše u studiji.

Radi podsjećanja: vođa delegacije bosanskih Srba Momčilo Krajišnik izišao je s predlogom za podijeljeno Sarajevo uključujući i izmještanje sarajevskog aerodroma kako bi se oslobodio prostor za „centar srpskog Sarajeva“.

Njegova delegacija glatko je odbacila ideju zajedničke gradske uprave i upozorila kako bi Sjedinjene Države „napravile veliku grešku ako budu forsirale jedinstvenu državu (u Bosni)“.

Šaćirbey je – odbacujući taj predlog Krajišnikove delegacije – rekao kako su se prethodne večeri on, ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić i ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak saglasili da mapa kontakt grupe iz 1994 godine treba da bude osnova za bilo kakve teritorijalne pegovore.

Ministri spoljnih poslova Jugoslavije Ivan Milutinović (L), Hrvatske Mate Granić (C) i BiH Muhamed Šaćirbegović (D) tokom pauze u pregovorima.

Ministri spoljnih poslova Jugoslavije Ivan Milutinović (L), Hrvatske Mate Granić (C) i BiH Muhamed Šaćirbegović (D) tokom pauze u pregovorima.

„Kvalitet teritorije po predlogu kontakt grupe je bolji,“ rekao je Šaćirbej.

„S ovim,“ kako piše u studiji, "bosanski ministar spoljnih poslova potcrtao je svoju poziciju: Sarajevo bi bilo jedinstven grad i Muslimani (Bošnjaci) bi bili odgovarajuće kompenzirani za područja oko Srebrenice i Žepe, koja su bila muslimanska po mapi kontakt grupe. Šaćirbey se zalagao da razmjena bude 'adekvatna' u vezi, na primjer, s vitalnim resursima i ekonomskim vrijednostima. Muslimani moraju dobiti nešto u zamjenu za svoje tritorijalne gubitke – ne može se prihvatiti da Srbi uživaju uspjeh u ovom mirovnom planu.“

​Amerikanci su, u toj ranoj fazi razgovora o budućem Sarajevu, izišli s idejom da Sarajevo bude jedinstven grad ali politički neutralan – poput Washingtona, D.C. bio bi zasebna prijestonica države:

„Grad bi mogao biti podijeljen u nekoliko poluautonomnih distrikta (opština) i, kao i bosansko Predsjedništvo, imao bi tročlanu gradonačelničku poziciju čije bi predsjedavanje rotiralo između tri etničke grupe. Gradska vlada bila bi odgovorna za takve zajedničke poslove kao saobraćaj, javne potrebe – poput struje, vode, grijanja ... – i sanitarne potrebe, dok bi opštine bile nadležne za obrazovanje, kulturne ustanove i lokalne zdravstvene službe. Policiju bi sačinjavale multietničke snage koje bi obučila i nadzirala međunarodna zajednica. Šaćirbey je pristao da razmotri predlog dajući saglasnost da Sjedinjene Države predlože formalan plan. Kao preduslov – rekao je da Srbi moraju oglasiti da će nesrbi biti dobrodošli da žive u srpskim područjima i da će bezjednost biti garantovana za sve. Dodatno, Miloševiću se mora reći da ni pod kojim uslovima Sarajevo ne može biti podijeljeno i on mora da prihvati ujedinjen grad.“

Istovremeno – nastavljeni su i razgovori o Istočnoj Slavoniji – u kojima su američki diplomati Kris Hil (Chris Hill) i Kris Hoh (Chris Hoh) posredovali između dvije stane. O tim pregovorima se u studiji kaže:

„Ministar vanjskih poslova Granić i ministar odbrane Šušak predvodili su hrvatski tim a ministar spoljnih poslova Srbije Ivan Milutinović je bio glavni srpski sagovornik. Milutinović je učestvovao u ovim pregovorima pod uslovom da Amerikanci i Hrvati održavaju fikciju da on ne pregovara u ime slavonskih Srba nego ih jedino savjetuje kakve bi 'preporuke' iz Beograda oni mogli prihvatiti.“

„Napredak je bio vrlo težak, jer je srpska strana prigovarala na svaku primisao u komplikovanom nacrtu da je teritorija pod hrvatskim suverenitetom, dok su Hrvati zahtijevali dodatne izjave koje bi pokazivale da Beograd prihvata nadležnost Zagreba nad područjem. Hrvati su bili spremni da budu fleksibilni u mnogim detaljima, uključujući i prava Srba i prelaznu međunarodnu administraciju, ali nisu bili spremni da se odreknu i vojne opcije bez neke vrste priznanja. Milutinović je ponavljao da lokalni Srbi imaju dobar razlog da strahuju od hrvatske kontrole. Svaki nagao pokret da se Istočna Slavonija stavi pod kontrolu Zagreba bi pokrenuo nove talase izbjeglica u Srbiju i – kako je on tvrdio – ugrozio Miloševićevu mogućnost da igra mirotvorca," kaže se u studiji.

Tog dana je Pardu, u dnevnom izvještaju ministru odbrane Vilijemu Periju (William Perry) nakon privatnog sastanka sa Šuškom, poručio kako se u očekivanju Tuđmanovog povratka u Dejton u srijedu, 8. novemra, može očekivati „skoro rješenje i za Istočnu Slavoniju i za (bosanskohercegovačku Federaciju)“.

Šušak je tražio da u mirovnim snagama koje će nadzirati provođenje sporazuma o Istočnoj Sloveniji – kao protivteža srpskom zahtjevu za učešće ruskih snaga – obavezno učestvuju i američke snage.

Optimizam u vezi s rješenjem za Federaciju počivao je na napretku u pregovorima koje je vodio njemački diplomata Mihael Štajner (Michael Steiner).

U sljedećem nastavku​: Večera dobre volje​

**************

Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.

XS
SM
MD
LG