19.-20. novembra 1995: Kad je vidio dogovorenu mapu Mate Granić je planuo: „Nula, točka, nula-nula šansi da će moj predsjednik ovo prihvatiti“. Planuo je i na Silajdžića što ustupa „teritorij koji smo mi osvojili“. Holbruk se okrenuo Izetbegoviću i pitao ga šta on misli. „Ja ne mogu prihvatiti ovaj dogovor“, rekao je tiho. „Stojim s našim hrvatskim saveznicima“
*******************************
Kako je delegacijama u Daytonu ranije saopšteno da se pregovori zaključuju u nedjelju u ponoć – upješno ili neuspješno – Kristofer i Holbruk su naložili američkim predstavnicima da spakuju kofere, najavili su da se telefoni isključuju od ponedjeljka i počeli su da sakupljaju račune. Ali, događanja tog dana pokazala su da sve o čemu su postignuti dogovori može pasti u vodu ako se ne postigne dogovor o mapi.
Miloševićevi ustupci prethodnih dana, u vezi s goraždanskim koridorom i ujedinjenim Sarajevom, neočekivano su dovedeni u pitanje kad je on dolazeći na sastanak u Izetbegovićev apartman iza kauča vidio vrh postera koji je američki tim napravio kao vizuelnu ilustraciju bosanskih dobitaka u Daytonu na kojem je pisalo:
„Teritorija Federacije je povećana sa 50 na 55 odsto tokom daytonskih pregovora“.
Milošević je planuo da ne može preživjeti ili nametnuti bosanskim Srbima pogodbu u kojoj bi dobili manje od 49 posto koliko im je davala kontakt grupa. Kako mu ne bi dali razloga da se odrekne ranijh ustupaka, Kristofer i Holbruk su s generalom Klarkom i ostalima nastojali su da nekako obnove omjer 51 prema 49 posto. U studiji se opisuje kako su Silajdžić i Milošević uz posredovanje Kris Hila, koji govori naš jezik, sjedili nad mapom i razmjenjivali naselja koja imaju tek simboličnu vrijednost: Milošević je tako tražio Mladićevo rodno mjesto a Silajdžić istorijski muslimanska mjesta uključujući i gradić sa starom džamijom na šta mu je Milošević odgovorio kako od toga nema ništa: „O, Harise, zar nisi čuo da su je oni (bosanski srpski) idioti srušili?“
U njihovim pregovorima napravljena je pauza u dva ujutru u ponedjeljak da se Silajdžiću daju nove mape. Nakon 45 minuta nastavili su razgovore i Silajdžić je rekao kako ima ideju kako da se srpska teritorija proširi na 49 posto: ponudio je nekoliko naselja u zapadnoj Bosni. Iznenada – on i Milošević su nešto prije 4 ujutru proglasili pogodbu i rukovali se a Kristofer je otvorio flašu svog omiljenog kalifornijskog vina.
Silajdžić je otišao da probudi i dovede Izetbegovića, koji je došao u kaputu ogrnutom preko pidžame, a Hill je otišo da dovede Tuđmana i hrvatskog ministra spoljnih poslova Matu Granića pošto su Hrvati morali dati pristanak na ustupanje federalne teritorije. Došao je Granić, rekavši da Tuđman spava, a kad je vidio dogovorenu mapu planuo je: „Nula, točka, nula-nula šansi da će moj predsjednik ovo prihvatiti“.
Planuo je i na Silajdžića što ustupa „teritorij koji smo mi osvojili“. Holbruk se okrenuo Izetbegoviću i pitao ga šta on misli. „Ja ne mogu prihvatiti ovaj dogovor“, rekao je tiho. „Stojim s našim hrvatskim saveznicima“. Na to je eksplodirao Silajdžić: „Ja ovo više ne mogu trpjeti,“ rekao je bacajući papire na sto.
Tako je sporazum trajao samo 37 minuta. Kristofer i Holbruk su vjerovali da je to trenutak kad treba da se uključi i sam predsjednik Klinton. Preporučili su da predsjednik nazove i Izetbegovića i Tuđmana koji bi u želji da Hrvatska bude prihvaćena na Zapadu mogao primiti Klintonov poziv s uvažavanjem. U Vašingtonu se savjetnik za nacionalnu bezbjednost Lejk usprotivio ideji da predsjednik zove i Izetbegovića: plašio se da bi to moglo ostaviti utisak pritiska na Bosance za ustupke.
Klinton je na kraju zvao samo Tuđmana i uz insistiranje na postizanju sporazuma, rekao mu: „Zovem Vas da tražim da ustupite manji procenat teritorije koja nije tradicionalno hrvatska kako bi se mapa vratila na omjer 51 prema 49 posto“.
Tuđman mu je rekao kako je Hrvatska već napravila takav predlog i kako se nadaju sporazumu u roku od sat ili dva.
Ono što nije rekao bilo je da se u tom predlogu traže i teritorijalni ustupci bosanske strane.
Američki pregovarači su uveliko radili na dvije verzije završne izjave o daytonskim pregovorima: jednoj kojom se proglašava uspjeh u pregovorima i drugom – koja je izgledala vjerovatnija – u kojem se oglašava neuspjeh: Holbruk je pri tome insistirao da se objavi i da Sjedinjene Države odustaju od daljeg posredovanja dok je Kristofer tražio da se ostave otvorena vrata da se posao nastavi i dovrši.
Nešto nakon 10 sati uveče, Kistofer i Holbruk su u prostorijama bosanske delegacije ostavili Izetbegoviću, Silajdžiću i Šaćirbeju jedan sat da odluče prihvataju li ili odbijaju sporazum. U 11:30 Džon Kornblum (John Kornblum) je otišao po odgovor kod Bosanaca i Šaćirbej mu je rekao kako će oni prihvatiti sporazum samo pod uslovom da dobiju Brčko. Kornblum je odgovorio kako je to novi uslov i kako je već dogovoreno da će Brčko pripasti Srbima i uručio mu je nacrt izjave kojom se objavljuje neuspjeh pregovora.
Hil je uručio nacrt te izjave Hrvatima, koji su bili za kartaškim stolom, a Tuđman je pitao Hila jesu li Amerikanci zaista spremni da javno okrive Muslimane za neuspjeh pregovora. Kad je nacrt izjave o neuspjehu uručen Miloševiću, on je bio vrlo razočaran da se nakon svega dogovorenog odustaje od sporazuma.
„Vi ste Sjedinjene Države, ne možete dozvoliti Bosni da vas ovako gura u stranu. Vratite se i recite im kako mora biti,“ tražio je Milošević. Oko dva ujutru, Amerikanci su ga ostavili rekavši kako su oni učinili što su mogli i da je na njemu da pokuša učiniti više.
U psoljednjem nastavku: Drama posljednjeg dana pregovora
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.