Dostupni linkovi

logo-print

U Dejtonu prije 20 godina: Delegacije pristižu na "strogo pov. pregovore" (1. dio)


S lijeva na desno: Ričard Holbruk, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Voren Kristofer i Slobodan Milošević uoči početka mirovnih pregovora u Dejtonu, Ohajo, 31. oktobra 1995. godine.

S lijeva na desno: Ričard Holbruk, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Voren Kristofer i Slobodan Milošević uoči početka mirovnih pregovora u Dejtonu, Ohajo, 31. oktobra 1995. godine.

Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.

**************

3​1. oktobra 1995: Koje je pouke iz Kemp Dejvida Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) koristio u Dejtonu i zašto se i nakon promjene vojne situacije „na terenu“ ostalo pri dvoentitetskom planu kontakt grupe?

*************

Delegacije su počele da stižu u Vazduhoplovnu bazu Wright-Patterson pored Dejtona u Ohaju 31. oktobra popodne, dan prije otvaranja zvanično nazvanih „Mirovnih pregovora izbliza“. Wright-Patterson bila je jedna od glavnih baza vazdušnih snaga u Sjedinjenim Državama – djelimično imenovana po braći Wright rođenoj u Dejtonu. Ta ogromna baza bila je sjedište probnih pilota američkih vazdušnih snaga pedesetih godina prošlog vijeka a kasnije je služila za trening Mercury astronauta NASA. Dok su udaljenost od Vašingtona i izolovanost vazduhoplovne baze po uslovima bili slični Kemp Dejvidu, gdje je predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) 17 godina ranije vodio pregovore koji su vodili istorijskom sporazumu između Izraela i Egipta, spartanski uslovi smještaja u Dejtonu – koji su više podsjećali na studentski dom – bili su u drastičnom kontrastu u odnosu na luksuznu optuštenu atmosferu predsjedničkog odmarališta u Kemp Dejvidu.

Alija Izetbegović stiže na mirovne pregovore u Dejtonu u pratnji Ričarda Holbruka.

Alija Izetbegović stiže na mirovne pregovore u Dejtonu u pratnji Ričarda Holbruka.

Holbruk je smatrao pregovore u Kemp Dejvidu kao model za dejtonske pregovore, čitao je knjigu o tome, a neposredno pred put u Dejton proveo je cijeli sat u telefonskom razgovoru s Karterom o poređenjima dva pregovaračka poduhvata.

Kao u Kemp Dejvidu, pregovori u Dejtonu trebalo je da budu vođeni u najvećoj privatnosti ostavljajući medijima vrlo ograničen pristup pregovaračima. Po pravilima konferencije, učesnicima nije bilo dozvoljeno da razgovaraju sa štampom, a državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) obavijestio je predsjednika (Klintona) da će nakon ceremonije otvaranja pregovora „radio biti ugašen“. Holbruk je ubijedio tri predsjednika – Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana – da će jedino Sjedinjene Države svakodnevno javno govoriti u ime svih delegacija. Željelo se izbjeći da delegacije same proglašavaju „pobjede“ i „poraze“ tokom pregovora. Američki pregovarači su se nadali da će se na taj način pregovori voditi o pitanjima koja se na dnevnom redu bez pritisaka koji bi se stvarali selektivnim „curenjem“ informacija u štampi.

Jedno od velikih pitanja cijelog dejtonskog procesa bilo je: zašto je i prije pregovora u Dejtonu kao osnova i okvir budućeg sporazuma prihvaćen raniji predlog kontakt grupe – da će biti jedna država s dva entiteta – i nisu li okolnosti „na terenu“ u septembru 1995., kad su srpske snage bile u povlačenju a snage hrvatske vojske i Armije BiH stigle na domak Banjaluke, omogućavale i potpuno drugačiji ishod s odustajanjem od teritorijalne podjele, 51 prema 49 posto, i od ideje Repulike Srpske?

Slobodan Milošević stiže na mirovne pregovore u Dejtonu u pratnji Ričarda Holbruka.

Slobodan Milošević stiže na mirovne pregovore u Dejtonu u pratnji Ričarda Holbruka.

O tome je detaljno raspravljano u intervjuu koji je uz učešće više drugih članova njegovog tima, vođen s Holbrukom 18. juna 1996. za studiju „Tajna istorija Dejtona“ i spomenuta je i kritika zbog propuštanja te prilike u najuticajnim američkim dnevnicima.

Holbruk je ovako opisao te okolnosti:

„To je bilo kad je bombardovanje (srpskih položaja) bilo na vrhuncu uspješnosti, druga nedjelja septembra, i 'tomahawksi' su razvalili komandni i kontrolni sistem u Banjaluci i Srbi su bili ranjivi i u bijegu i Sjedinjene Države su se suočavale s dva moguća izbora: jedan je – da se odbaci plan kontakt grupe i da se ohrabri hrvatsko-muslimanska ofanziva da dobiju rat i da se napusti podjela i koncept sa dva entiteta kontakt grupe; a drugi – da iskoristimo te okolnosti da najzad provedemo plan kontakt grupe. Bili smo vrlo svjesni da je u vrijeme kad smo počeli pregovore teritorijalna podjela bia oko 70 prema 30 posto u korist Srba i da se sada ubrzano približavala omjeru 50 prema 50. Odlučili smo da se držimo plana kontakt grupe."

Franjo Tuđman stiže na mirovne pregovore u Dejtonu u pratnji Ričarda Holbruka.

Franjo Tuđman stiže na mirovne pregovore u Dejtonu u pratnji Ričarda Holbruka.

On je rekao da je takva odluka donesena u Vašingtonu bez protivljenja pregovaračkog tima. Podsjetio je na sastanak s Miloševićem 18. septembra na kojem ih je on preklinjao da zaustave hrvatsko-muslimansku ofanzivu na Banjaluku i kako su to prihvatili ne zato što je Milošević molio nego zato što bi pad Banjaluke značio još 200.000 izbjeglica i sravnjivanje grada a da bi u svakim pregovorima Banjaluka bila vraćena Srbima.

„A, zapravo, i Izetbegović i Milošević su govorili o Banjaluci kao središtu otpora paljanskim Srbima. Imajući u vidu enorman broj izbjeglica u regionu, nismo mislili da je bilo ispravno, bilo moralno, etički ili politički, da ih pustimo da uzmu Banjaluku. Tako smo otišli u Zagreb i 19. septembra imali taj bučan sastanak s Izetbegovićem i Tuđmanom i tražili da se zaustave prije nego što dođu do Banjaluke. Tuđman je planuo na sastanku, sjećate li se toga?“ – pitao je Holbruk svoje saradnike – „i derao se na Izetbegovića: 'Mi smo uradili 80 posto osvajanja'!“

Osim toga, Hrvati i Muslimani su se borili jedni protiv drugih u Bosanskom Petrovcu i svađali se oko Jajca i Mrkonjić-Grada i drugih naselja i to je doprinijelo opredjeljenju za plan kontakt grupe.

Pregovori su držani u tajnosti i od najviših institucija u Vašingtonu: samo trojica članova Holbrukovog tima – general Vesli Klark (Wesley Clark), Don Kerrick (Kerik) i Džim Pardju (Jim Pardew) slali su kratke izvještaje svojim pretpostavljenima u Vašingtonu ali je Holbruk zahtijevao da on lično odobri te izvještaje. On je u Dejtonu imao kompletnu logističku podršku i ovlaštenja da vodi pregovore bez dnevnih smjernica iz Vašingtona.

XS
SM
MD
LG