Dostupni linkovi

logo-print
U sedmici iza nas održan je XX po redu SVEM. Sarajevske večeri muzike otpočele su prije 42 godine, ali su pred rad ugašene i obnovljene tek poslije 22-godišnje pauze. O ovogodišnjem programu, ali i o mjestu SVEM-a u muzičkom životu grada i čitave BiH, razgovaram sa prodekanom Muzičke akademije u Sarajevu, Mirjanom Papić - Hrkaš.
RSE: Iza nas je XX izdanje SVEM-a. Cijenite li kako je ovogodišnji program bio dostojan jubileja?

Papić - Hrkaš: I protekla dva su meni bila sjajna, ali ovogodišnji je ušao u fazu koja nagovještava da će postati jedan od jedinstvenih festivala u regionu, po kvaliteti gostiju koje imamo priliku ćuti. Ivo Pogorelić je stvarno ostavio takav utisak. Odavno još, iz nekih vremena 70-tih i 80-tih nisam prisustvovala takvom koncertu, gdje su ljudi skoro pa sjedili na podu. Pozornica u Narodnom pozorištu je bila prepuna, tako da je skoro u krilu publike svirao Ivo Pogorelić.

Nadalje, sjajni hor Pontanima iz Sarajeva, zajedno sa Horom odsjeka za crkveno pojanje iz Istočnog Sarajeva. Sjajan koncert i izvanredni izvođači. Ljudi koji su proputovali cijeli svijet i osvojili brojne nagrade, od zlatnih medalja u Italiji, pa dalje.

Sjajna ruska pijanistica Olga Kern, jedna od najmarkantnijih ličnosti svoje generacije. Mlađa pijanistica, koja ne samo svojom svirkom, nego i pojavom, zaista plijeni, što možda danas nije ni za odbaciti. To ostavlja određeni utisak na publiku, osim karizme i sviranja, njena ljepota.
RSE: Naša publika je dosta čula o Pogoreliću, a ovi stariji su ga već vidjeli kako svira u Sarajevu. Većina malo zna o Olgi Kern. Radi se o sjajnoj Ruskinji, koja je kao i Pogorelić, pokupila sve nagrade u mlađim kategorijama?

Papić - Hrkaš: Divan je taj kontrast između Olge Kern i Ive Pogorelića. To su dva potpuno različita stila.
RSE: Imaju sličan repertoar.

Papić - Hrkaš: Da. Olga Kern svira Franza Liszta, Totentanz za klavir i orkestar, i Sergeja Rahmanjinova, Rapsodija na Paganinijevu temu za klavir i orkestar, opus 43. To su vrhunska djela klavirske literature, zahtjevna, efektna i za publiku. Pogorelić je svirao Liszta i Chopina. Da li se može nešto ljepše zamisliti?! Interpretacije su potpuno različite, ali vrhunske.

Ivo Pogorelić

Ivo Pogorelić

Ivo Pogorelić je jedna bezvremenski pijanista, za mene, za sva vremena. Ljepota njegovog tona je nešto nestvarno. Godine 1980., u Varšavi, čuvena pijanistica Marta Argarić, istupila je iz žirija demonstrativno jer on nije prošao dalje u trećoj etapi. On je već tada postao kontraverzan sa svojim interpretacijama, unutrašnjim izvlačenjem, sluhom i izvlačenjem orkestarskih boja.

To veče se u pozorištu mogla tišina rezati nožem. Tu je bilo svih generacija. Mladih ljudi. Jedan moj student sa Akademije mi je rekao da je to veče više naučio, nego za godinu dana. Može li se uopšte čuti bolja rečenica? Bili su svi ushićeni. Ispred sebe su imali genija.
RSE: Ovo je XX SVEM, ali večeri su krenuli prije nekih 40 godina. Šta su one donijele ondašnjoj publici i vama, tada mladim muzičarima?

Papić - Hrkaš: Ne mogu praviti nikakvu razliku jer uvijek i svaki put iznova, i na svakom koncertu, bilo koje godine, se sjetim Ničeovih riječi da bi život bez muzike bio greška. To je apsolutno važilo i u ono vrijeme 1972. i sada. Koncerti su bili i jesu sjajni. Dolazili su vrhunski umjetnici, jako je puno davana prilika i domaćim umjetnicima. Uvijek su sale bile prepune. Sada, kada pravim paralelu, imam utisak da uvijek vidim istu publiku, kao da se ništa nije promijenilo. To je ono što je fenomenalno za Sarajevo, a vjerujem i za sve druge sredine. To punjenje dvorana sa ovakvim festivalima i imenima. Ljudi su željni muzike, bez obzira na krizu, bez obzira što je karta bila 40 ili 60 maraka, koncerti su dupke puni.
RSE: Na žalost negdje u predvečerje nadolazećeg rata, večeri su utihnule, kao da je sve prošla volja za muzikom? Većina predratnih kulturnih manifestacija je obnovljena mnogo prije nego SVEM. Trebalo vam je pune 22 godine.

Ninoslav Verber

Ninoslav Verber

Papić - Hrkaš: Sve to zahvaljujući Ninoslavu Verberu, njegovoj upornosti i želji da se konačno u Sarajevu, na SVEM-u, ljudi potaknu da dobijemo dvoranu. Ovo je jedna boljka koja tišti sve ljude u Sarajevu koji se bave muzikom, kulturom, umjetnosti. Mi još uvijek nemamo dvoranu. Govorilo se o dvorani Đuro Đaković, sada BKC, kao o sjajnom prostoru da se malo izmijene stvari i da se dobije na akustici. Tu je i dvorana na Marin dvoru. SVEM je bio jedan pokušaj da se ljudima kaže da je potrebna dvorana. Sarajevo je dobilo Olimpijadu jer je Huan Antonio Samaran rekao da imamo Filharmoniju, Pozorište, Operu. To je prevagnulo.
RSE: Trebalo je odustati od megalomanskih pokušaja da se napravi dvorana od 3.000 mjesta. Ni Zagreb, ni Ljubljana nemaju tako velike dvorane. Ali zar se nije moglo skucati nešto malo para da se preuredi makar jedna, već postojeća dvorana?

Papić - Hrkaš: Ima krasnih dvorana, samo treba malo popraviti akustiku. Na to se išlo. Čak je Fondacija za muzičke umjetnosti u početku imala tu tendenciju i s tom namjerom je sve obnovljeno. To je bio jedan entuzijazam i euforija. Zaista je jedna teška finansijska situacija, ali mislim da od toga ne treba odustajati.
RSE: Prema percepciji publike, SVEM je sjajno primljen. U razgovoru sa kolegama, koji se bave kulturom, često čujem kako većina smatra da mi ovdje nemamo dosta prave publike, da više ljudi dolazi da se slika, nego da sluša muziku?

Papić - Hrkaš: Zavisi kako ko na to gleda. Po prirodi sam pozitivna osoba. Vidjela sam čak i publiku iz Banja Luke i Tuzle, neke moje kolege, ljude koji predaju klavir. To već nešto govori. Vidjela sam ljude koji su nekada davno svirali violinu i klavir, a danas su poznate arhitekte. Naravno da je bilo i političara, ali ne kao VIP. Moj utisak nije takav. Možda ima takvih likova, ali ja gledam ono što želim.
RSE: Od tih koji dođu da se slikaju najviše i zavisi hoćemo li imati neku novu dvoranu. Kakva je perspektiva SVEM-a jer veliki muzičari neće dolaziti stalno tu, osim nekog izuzetnog entuzijazma, ukoliko nemaju prave uslove? Narodno pozorište nije muzička scena.

Papić - Hrkaš: Nije ni za klavir jer na tom klaviru su žice zvonile da mi je na moment bilo neprijatno. To mora neko zaista voljeti Sarajevo i imati poštovanje prema svemu što se dešavalo, imati jedan odnos prema Sarajevu, kao većina umjetnika koji dolaze gratis, pa dati tom gradu ovakvu jednu muziku kao poklon. U narednom periodu, sigurno da će biti teško. To je sastavljanje kraja s krajem. Pišem po neki prikaz za Pogorelićev koncert, kao i za Olgu Kern. To sve radimo gratis. Sarajevo je po tome poznato. To je jedno krpljenje i još uvijek jedan veliki entuzijazam ljudi koji vole ovaj grad i umjetnost.
RSE: Baš sam se pitao odakle novac da se dovedu tako velika imena u Sarajevo?

Papić - Hrkaš: Putem donacija. Cijelu godinu se skuplja novac za to. Možda su Ivo Pogorelić ili Olga Kern došli preko nekih veza. Možda zahvaljujući i privatnim vezama gospodina Verbera, neke stvari uspijevaju. Šta je to nego jedan veliki entuzijazam. Sigurna sam da su i oni koji nisu profesionalni muzičari, ali i ostali poklonici muzike, uživali u tih pet dana jer je to donijelo neki pomak. Nalazimo utjehu u svemu tome, jednu iluziju lakoće postojanja, u dvorani u kojoj su se dovijali koncerti.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG