Dostupni linkovi

logo-print

Slavenka Drakulić: Opasno skretanje Europe udesno


Književnica Slavenka Drakulić je svoj najnoviji roman "Dora i Minotaur - Moj život sa Pikasom" nakon Zagreba promovisala i u Beogradu.

I u ovoj knjizi nju zaokuplja sudbina žene u odnosu sa moćnim muškarcem. Dora Mar je talentovana umetnica koja se bavila fotografijom pre nego što će sresti slikarskog genija Pikasa i postati njegova muza i ljubavnica. Na oltar genijalnog slikara žrtvovala je svoj umetnički talenat. Prva knjiga u planiranoj trilogiji o tri svetski poznate žene je - "Frida ili o boli", o čuvenoj meksičkoj slikarki Fridi Kalo i njenom odnosu sa velikim slikarom Diegom Riverom. Treća knjiga, sa za sada nepoznatom junakinjom, tek će biti napisana.

Slavenka Drakulić je poznata hrvatska književnica i novinarka čiji su romani, eseji i publicistika prevedeni na mnoge svetske jezike. Od 90-ih živi na relaciji Stokholm-Zagreb, a sa svojim knjigama je prisutna u celom regionu.

Slavenka Drakulić se još u bivšoj Jugoslaviji krajem 70-ih angažovala u feminističkom pokretu, 1984. godine objavljena je njena knjiga eseja “Smrtni grijesi feminizma”, čime je , kako se smatra, utrla put feminističkom pokretu u bivšoj državi. Pisala je eseje o padu komunizma i o životu u bivšoj Jugoslaviji, kao i o problemima tranzicije. Kao deklarisana protivnica rata početkom 90-ih našla na sramnom spisku “hrvatskih veštica”.

U tim godinama je pisala o žrtvama rata, uključujući i priče silovanih žena, ali i o zločincima nakon praćenja haških suđenja. Dve knjige je posvetila svom iskustvu prilikom dve transplantacije bubrega.

RSE: Jedna od upečatljivijih epizoda u vašoj knjizi je priča o tome kako je nastala čuvena "Gernika", Pikasova slika, koja je postala antiratni simbol.

Drakulić: Mali gradić u Španjolskoj, Gernika, je bombardirana 28. 4. 1937. Sve su novine objavile tu strašnu fotografiju razaranja, bombardiranja, leševa. Dora se jako užasnula nad tim i rekla je Pikasu da mora nešto reći, da mora nešto napraviti, jer je smatrala da je on previše pasivan u toj situaciji.

RSE: Da li je dovoljno da umetnik digne svoj glas, samo preko svog dela, ili je potreban, u nekim zlim vremenima, i drugačiji angažman umetnika?

Drakulić: Vrlo je to teško reći. Neki puta vrlo vjerojatno treba. Zbog toga je Dora i vršila pritisak na njega u situaciji kada je on bio najpoznatiji španjolski slikar na svijetu. Bio je vođa avangarde, ne samo u slikarstvu, nego je bio simbol cijelog jednog perioda sa početka XX stoljeća. Ona je smatrala da on mora napraviti nešto više od riječi, nešto više od potpisivanja neke peticije. On se svega toga jako puno čuvao i uopće nije bio politički angažiran. On je u tom smislu bio vrlo sebičan. Gledajući izvana, to djeluje dosta zapanjujuće, ali kada poznajete ili kada se pozabavite genijalnim ljudima, načinom kako oni funkcioniraju, onda mi se čini da to nije toliko začudno.

RSE: Da li biste napravili jedno kroki poređenje sa balkanskim umetnicima i intelektualcima u devedesetim?

Drakulić: Ne bih, a evo i zašto. Čini mi se da su oni proizašli iz jednog drugačijeg sistema. Pablo Pikaso je živio u demokratskoj Francuskoj. Intelektualci ovdje, uključujući i mene, živjeli su u socijalizmu. U socijalizmu je to drugačije zbog toga što u socijalizmu intelektualci, na neki način, predstavljaju glas naroda, onih ljudi koji nemaju glasa. Pošto nema demokracije, ne mogu to izraziti. Druga strana te priče je da svi ti intelektualci zapravo žive od sistema. To znači da nije bilo nezavisnih novina, nije bilo nezavisnih poduzeća ili nezavisnog slikarstva. Ovisio si na neki način o institucijama državnim, a sve državne institucije su bile kontrolirane od strane Partije. Niste mogli, kao nezavisan intelektualac, istupiti. Ako ste istupili, a pogotovo u devedesetima, već na početku rata ili prije početka rata, onda ste morali platiti i određenu cijenu za to. U tom smislu ne bih napravila paralelu.

RSE: Današnji svet je prepun tragedija - ratova, terorizma. Niko više nije siguran. Kakva bi, na primer Gernika, taj krik umetnika, danas bio potreban da potrese svet? Da li je to na primer pitanje migracije i pokušaja Evrope, i nekih glasova u Evropi, da se dignu zidovi i da se ne puštaju emigranti u Evropu?

Drakulić: Imigracija je odlično pitanje i odlična tema. Ta strašna tragedija koja se ovdje odvija. Ali, na to pitanje ne bih znala odgovor zato što je pitanje umjetničkog angažmana uvijek individualno. Možda mislite da bi umjetnici trebali govoriti o emigraciji, ili bi trebali govoriti o porastu desnice u Europi? Prije 2000. godine na političkoj sceni Europe su bili izuzeci, samo Hajder sa radikalno desnom politikom, a danas ih ima koliko god želite. Da li bi umjetnici trebali govoriti o intelektualnom prekarijatu, da li bi trebali recimo dovesti u pitanje sam kapitalistički sistem i njegovu funkciju?

Moramo pustiti i imati povjerenja u umjetnike, da će oni iznaći i naći neku temu i da će nešto napraviti. I u onom trenutku, kada se meni čini, zato što sam ja druga generacija, da je jako potrebno artikulirati neke stvari, da su intelektualci ponovo jako potrebni, jer ih je jedan veliki dio nestao sa scene, izgleda da to nije više slučaj. Zašto je nestao veliki dio intelektualaca sa scene i uopće intelektualno izražavanje kao potreba? Zato što su veliki dio njih bili ljevičari. Sa propašću socijalističkog sistema, 1989. godine, bacilo se dijete sa vodom. Nestalo je te vrste angažmana. Ko od tih velikih intelektualaca o migrantima uopće govori? Da li su nam potrebni? U kojoj mjeri su nam potrebni? Hoćemo li dizati zidove? Da li demokracija može i smije dizati zidove oko sebe? Što ako svi ti ljudi dođu ovdje, u čemu je stvar? Moj zaključak bi bio - pustimo umjetnike na miru.

Ako to povezujemo sa Pikasom, Pikaso nije bio angažiran. Drugi su kasnije proglasili Gerniku najvećom antiratnom slikom ikada. U trenutku kada je on to stvarao, ko zna šta je mislio, ali to nije ni zanimljivo. Važno je kako se slika interpretira. On je baš primjer umjetnika koji nije bio angažiran u životu.

RSE: Vaša poslednja knjiga je posvećena jednoj ženi, Dori Mar, koja je svoj umetnički dar dala praktično kao dar na oltar jednom geniju, Pikasu. Pre toga ste se bavili drugom umetnicom, Fridom Kalo, koja to nije učinila u partnerstvu sa isto tako velikim umetnikom. Čeka nas treća knjiga. Rekli ste da nećete otkrivati ko je treća ličnost?

Drakulić: Zato što još ne znam ko je treća ličnost. Opet će biti jedna žena i jedan muškarac.

RSE: Kako ste napravili izbor za Doru Mar i za Fridu Kalo?

Drakulić: Za Doru Mar je bilo jednostavno jer sam pozvana da radim na scenariu za dokumentarni film o njoj. A za Fridu Kalo, to je zapravo nedokučivi proces kako ljudi, osobe, teme i ideje za knjige dolaze do vas. Nikada nisam znala odgovoriti na to pitanje. Do Fride Kalo sam vrlo vjerojatno došla preko njenih slika, koje jako volim. Kada gledate njene vrlo dramatične slike, onda se pitate šta je iza njih, u kakvom stanju je ona bila, kakva je njena psiha bila da može napraviti takvo nešto? Onaj jedan krevet na kom žena rađa ili ona druga koja prikazuje nju, probijenu čavlima, kao sveti Sebastijan. Dakle, tu fizičku bol koju je ona trpila i koju je izrazila kroz svoje slike, mene je to jako zaintrigiralo. Krenula sam kroz moju osobnu interpretaciju njenih slika i tako sam došla do romana. Za Doru Mar je bilo jednostavno jer sam pozvana da surađujem na scenariju za dokumentarni film o njoj. Kada su me već angažirali oko tog dokumentarca, onda sam počela tražiti, čitati i gledati. Vidjela sam da ima jako malo materijala o njoj, jedna relevantna biografija. Onda sam čitala njegove biografije. Taj odnos me je jako zaintrigiralo.

Obje su one rođene iste godine - 1907. i obje su bile sa dva, tada jako poznata slikara. Dijego Rivera je bio muralist i komunist, prijatelj Trockog. Pikaso je također bio tridesetak godina stariji od nje. I bili su mentori tim ženama, koje su bile slikarice.

RSE: S tim što je Frida Kalo ostvarila karijeru, a Dora Mar nije.

Drakulić: Tako je. Kako to da je Frida Kalo, u puno težim životnim uvjetima to ostvarila, a Dora nije? Dora je odustala.

RSE: Za sada su dve knjige, a za treću ste obećali da ćemo je čitati za tri godine. Da li se ovom vašom najavljenom trilogijom vraćate ženskim temama, obzirom da ste se vi ipak u devedesetim godinama okrenuli nekim drugim stvarima, a poznati ste po tome da ste u EX YU bili među prvim feministkinjama?

Drakulić: Mislim da nije. Mislim da je to konsekventno onome što radim, jer sam napisala sedam romana i svi su pisani iz ženske figure. To je bio ritam koji i danas držim. Jedan non-fiction , jedan fiction. Prethodni roman, "Optužena", koji ne znam da li je dospio do Srbije, isto je pisan iz ženske vizure, iz perspektive jedne mlade žene koja je ubila svoju majku. Dakle, ja se vrlo čvrsto se držim ženskog glasa u literaturi, ženskog glasa, ženskog tijela, tih nekih rubnih situacija. Ne bih u tom smislu rekla da je to povratak. Sa druge strane, imam i neku svoju novinarsku ličnost, koje se nikada ne bih odrekla i koja me također strašno drži. Uvijek idem za nečim aktualnim, onim što se dešava i što me drži.

RSE: Ta vaša novinarska ličnost vas je dovela i do Haškog tribunala?

Drakulić: Tako je. Tamo sam bila i pratila suđenje i napisala knjigu Oni ne bi ni mrava zgazili.

Moć mijenja ljude

RSE: Kakav je vaš portret jednog ratnog zločinca na osnovu onoga što ste videli u Hagu?

Drakulić: Prije toga sam napisala dvije knjige o žrtvama, "Balkan ekspres" i "Kao da me nema". Onda se čovjek najnormalnije upita - ko su ovi što su te stvari napravili, ko su ti ljudi? Onda krenete to istraživati. Zapravo je i bilo najbolje mjesto Hag, tamo ih promatrati preko tog stakla u dvorani. Ali onda dođete do jednog vrlo pesimističnog zaključka, ali ne samo ja. I moj veliki učitelj, Kristofer Brauning, koji je istraživao Nijemce, došao je do istog zaključka. On je američki profesor. Dođete do zaključka da se radi o ljudskoj prirodi, koja je takva da mi u sebi imamo potencijal i za dobro i za zlo. Jako puno određuju okolnosti. U svojoj knjizi sam pokušala da odaberem niz ličnosti, portreta iz raznih slojeva i sredina. Pokušala sam dati njihove individualne sudbine, kako bi smo videli kako dodje do takve situacije. Šta se dogodilo prije nego što je taj čovjek počinio taj zločin? Onda vidite da se neki put dogodi naprosto to da je čovjek potpuno normalna osoba, ali u nekom trenutku dobije moć. Kada imate moć i kada imate „garanciju“ da je to što vi radite dobro i da to što radite treba da radite i da vas niko neće kazniti, onda se pod utjecajem tih okolnosti čovjek promjeni.

Baš u ovom času mislim na Gorana Jelisića, koji je bio čuvar logora u Brčkom. Bio je normalan i običan dečko, ali u onom trenutku, kada je on dobio tu moć, kada je bio čuvar i kada je bio vladar života i smrti, on se promijenio. Za njega svjedoče da je morao ubiti, ne znam ni ja koliko ljudi, prije doručka i prije nego popije prvu kavu. Zanimao me način na koji moć mijenja ljude, način na koji okolnosti dovode do toga.

RSE: Kad su u pitanju efekti haških suđenja, da li oni doprinose ozdravljenju društva, suočavanju sa onim što se dogodilo ili, kako neki drugi smatraju, svađaju ove narode?

Drakulić: Mi sami sebe svađamo. To bi po meni bila dijagnoza. Treba se pitati zašto je taj sud 1993. godine uopšte osnovan? Osnovan je zbog toga što niko nije bio voljan suditi svojim zločincima. Što mi prije svega sebi nismo mogli priznati da mi proizvodimo zločine. U Hrvatskoj se to kaže ovako – narod koji se brani, ne može počiniti ratni zločin. To je notorna glupost.

RSE: U Srbiji kažu – niko nije ratovao.

Drakulić: Tako je. I zapravo bismo trebali biti zahvalni Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju da se uopće krenulo u tako nešto. A zašto? Ne zbog toga da se zločinci osude. Na listi od dvije tisuće optuženih za zločine, a neki od njih neće ni biti optuženi ili osuđeni, samo jako malom dijelu će biti suđeno. Znači da to suđenju u stvari ima simbolični značaj. Simbolični značaj je također važan za žrtve jer govori dvije stvari. Prvo, da žrtve nisu zaboravljene, a drugo da zločin nikad ne zastarijeva. To simbolično suđenje je jedna stvar, ali po čemu će taj sud i ta suđenja ostati u povijesti ovih krajeva i tih ratova je da je tako je počelo nekakvo razotkrivanje istine. Da nije bilo suđenja, recimo Krstiću, mi nikada ne bismo došli do spoznaje da je u Srebrenici pobijeno preko 8.500 ljudi. Pomoću tih suđenja se došlo do nekih sličica i događaja koji su neoborivi, neosporivi i dokazani. To je kao jedan mali djelić istine. Sada je nama lakše složiti istinitu sliku o tome šta se dogodilo. A čemu uopće stvarati tu sliku i zašto tražiti istinu? Zato što mi ne možemo napraviti ništa po pitanju pomirenja ako nemamo neku osnovu za događaje, za koju možemo sto posto utvrditi da se dogodila. Na osnovu te slike, koja se sklopila u Hagu, i drugih istina, treba napraviti nešto što bi bila neka istina oko koje bismo se svi mogli složiti i priznati je. Ono što se nama reproducira u povijesti i što nam se reproducira u školskim udžbenicima, to je još uvijek čista ideologija. Mi već imamo cijelu generaciju koja je odrasla na ideologiji, a ne na istini. Te stvari treba riješiti, a vuku se od Drugog svjetskog rata.

RSE: Ako mi ni dan danas nismo raščistili sa pričom o Jasenovcu, Blajburgu i svim ostalim stvarima iz Drugog svetskog rata, da li ćemo čekati 100 godina da napravimo jednu jedinstvenu istoriju onoga što se događalo i u devedesetim ipre toga ?

Drakulić: Čekati ćemo jako dugo i vrlo vjerojatno je da će neko izvana morati to napraviti. Mi ćemo se vječno svađati oko toga. Netko će morati pokupi sve dokaze i sav materijal i jedan ozbiljan povjesničar će morati napisati našu historiju. Na žalost.

RSE: A da li verujete u pokajanje? Sadašnje srpsko rukovodstvo je u devedesetim godinama pripadalo najradikalnijim ratničkim ideologijama. Danas premijer Vučić kaže da su to bile "bubice" i da su ih mnogi imali u to vreme. Ta ista vlast je u svetu priznata kao reformska, smatra se da Srbiju vodi u pravom pravcu, da je put Srbije nesumnjiv. I političke elite u susedstvu im veruju. Da li im vi verujete?

Drakulić: Nisam vjernik, ali živimo u kršćanskoj kulturi. U kršćanskoj kulturi morate dati ljudima šansu da se pokaju. To je tako. U našoj kulturi svi to živimo i svi tu šansu moramo dati drugima. Ja ću je dati svakome, pa i Vučiću ću dati šansu da se pokaje. Ali, radi se o političarima. Hajmo to pojednostaviti – ja političarima ne vjerujem i ne mislim da im treba vjerovati. Političari su kod nas vrhunski manipulatori. Mislim da sve rade samo iz svoje osobne koristi i da nikakav drugi motiv nemaju. Strašna korupcija vlada u zemlji - i u ekonomskom, i u političkom i svakom drugom smislu. Ukratko, političarima ne vjerovati!

Intelektualci se podijelili po nacionalnoj liniji

RSE: Kada je Balkan u pitanju, o čemu bi trebali danas, u ovom postkomunističkom, tranzicionom periodu, da progovore intelektualci?

Drakulić: Koji intelektualci? Intelektualci su se podijelili po nacionalnoj liniji. Podvojili su se u ratu, prije rata, podvojili su se i nakon rata. Sve ovisi o tome ko govori. Mi više intelektualnu elitu, koja bi bila bez nekakve mrlje, nemamo. Oni koji su se iskazali kao antiratni, koji su protestirali protiv toga, oni svi nešto rade. Sonja Biserko radi, ne sedi skrštenih ruku. Takvi ljude rade ono što su radili i mogli raditi, ali ih ima toliko mala i toliko se njihov glas, niti čuje, niti se ima gdje čuti.

RSE: Vi ste drugi put, posle one velike pauze od dvadesetak godina, u Beogradu. Kakvi su vama Beograd i Srbija danas? Svesni ste da tim istim Beogradom šeta haški optuženik Vojislav Šešelj. Šeta čovek koji je u BiH osuđen za zločin na Tuzlanskoj kapiji. Rekli smo ko je na vlasti. Da li vam se čini da je Srbija krenula putem oporavka ili mislite da ona i dalje gubi orijentire?

Drakulić: Ja to ne mogu suditi. Ne bih željela suditi na osnovu svoja dva kratka boravka ovdje, jer na ulici to ništa ne vidite. Na ulici vidim kavane pune ljudi, ljude koji su strašno ljubazni. Uživam u odličnoj hrani. Vidim lijepo odjevene žene. Zavidim ljudima što imaju jedan tako ogroman grad. Zagreb mi se, u odnosu na Beograd, čini jako malim. Onoliko koliko znam o Srbiji, iz kontakata, i dalje mi se čini da se mi svi i vrtimo u jednom ideološkom krugu i da je to hvatanje samog sebe za rep. Mi još nismo osvijestili svoju situaciju.

Moramo pogledati i drugu stranu. Živim u Europi i zato što je Hrvatska u EU, ali i zato što dio godine živim u Švedskoj. Vide se opasni procesi skretanja prema desnici, što zbog imigranata, koje smo već spomenuli, što zbog ogromne nezaposlenosti i jedne strašne financijske i ekonomske nesigurnosti. Ti procesi se zbog straha dešavaju i u Europi. Srbija zapravo još nije izašla iz rata jer još uvijek nije bila u stanju pogledati na sebe bez jednog ideološkog omota. Istovremeno u Hrvatskoj imamo ratne veterane i invalide, koji sjede u šatoru, koji je podignut bez ikakve dozvole. Sjede tamo već šest mjeseci. Policija im ne smije prići, niti želi. To je zemlja u kojoj postoje pravila i zakoni samo za neke. Kao u Orwelu - mi smo ravnopravni, ali neki su ravnopravniji. Kako ja iz te pozicije mogu išta reći? Ne dolazim iz jedne uređene zemlje, u kojoj je sve u redu, pa da kažem ovdje – a kako vi to živite? I mi živimo na jedan šatoraški način. Prema tome, ko će tu dijeliti pamet? Europa se sada nalazi u jednoj situaciji straha, skretanja udesno. Imamo i Ukrajinu, o kojoj niko ne govori, niti želi govoriti. O Putinu niko ne govori i svi ga se boje. To je jedna kompleksna situacija u kojoj je, čini mi se, Srbija samo dio te slike.

RSE: Ne možemo završiti razgovor a da se na vratimo na jednu vašu, i ličnu i spisateljsku priču, a to je dvostruka transplatacija bubrega. O tome ste svojevremeno napisali knjige "Tijelo moga tijela" i "Hologrami straha". Kako vam se čini pitanje donorstva na Balkanu?

Drakulić: Zbilja sam sretna zbog toga da je Hrvatska prva u svijetu po broju donora po glavi stanovnika. Prva je u svijetu za bubrege, druga je u svijetu za srce i treća za jetru. To je fantastičan uspjeh. Čekala sam pet ili šest godina i nisam dočekala bubreg u Hrvatskoj, nego sam ga dobila u Americi. Može se. U Hrvatskoj je krenulo kad je postala dio Eurotransplata. U dvadeset godina se Hrvatska, sa dna, popela na vrh. Dakle, može se. Uvijek sam za to – kopirajte. Pogledajte koji je to sistem. Šta je to Hrvatska napravila, da bi to ostvarila? Sasvim sigurno može, i Srbija i Makedonija. To je moguće. Jedino u tom smislu sam optimist.

  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG