Dostupni linkovi

logo-print

Sjećate li se Sarajeva


Spomenik djeci nastradaloj u Sarajevu

Spomenik djeci nastradaloj u Sarajevu

*Nekoliko mladih ljudi (generacija 1980-1985) koji su još bili djeca 5.4.1992. u Sarajavu, sastavili su članak sa svojim sjećanjima na taj dan, svojoj i perspektivi Bosne i Hercegovine danas, te nadama da bi se rat, koji i danas traje samo se vodi drugačijim sredstvima, jednog dana mogao završiti. Njihov članak “Sjećate li se Sarajeva” objavljujemo u cjelini. Pošaljite i Vi tekst, fotografiju ili video o Vašem doživljaju rata u BiH iz današnje perspektive.

5. april 1992. godine.

Ivana Teronić (28), tada osmogodišnja djevojčica, ustala je iz kreveta, umila se i oprala zube, i spremila se za školu. Izašla je u dnevni boravak, da doručkuje sa roditeljima pred polazak. Ali, umjesto obične, vesele i užurbane kućne atmosfere, dočekali su je došaptavanje i zabrinuta lica roditelja. Koji su joj tihim glasom rekli da tog dana škole neće biti.

Maja Prelević (32), zaljubljena u Dalibora, svoju prvu simpatiju, također je sa nestrpljenjem čekala školsko zvono. Ali, umjesto odlaska u školu i Daliborovog osmijeha, Maja je taj dan provela u očevom ateljeu u podrumu, sa rajom iz haustora igrajući „Čovječe ne ljuti se“ i pomno slušajući vijesti dok su oko njih zvuci puškaranja i granatiranja bili sve bliži i jači.

Za Selmedina Mesihovića (37) taj dan je trebao biti poseban. Bio je to dan njegovog rođenja. Punio je šesnaest godina. Pametan i vrijedan učenik gimnazije tih dana se nije mogao koncentrirati na učenje, što su primjetili i njegovi profesori. Ali uzrok tom padu koncentracije nije bio u proljetnim danima, djevojkama i ostalim srednjoškolskim, pubertetskim ludorijama, već u osjećaju nedefiniranog straha koji će dobiti svoj oblik tog dana kroz cijelodnevno granatiranje, okupljanje uličnih patrola, pljačkanje, skrivanje. Dan, koji će promijeniti Selmedinov osjećaj dječačke radosti u osjećaj zabrinutosti prerano odraslog dječaka koji od tog dana više ne slavi rođendane.

Taj dan, zajedno sa onih 1425 dana koji su slijedili nije promjenio život samo ovo troje tada dječaka i djevojčica, kojima je nevinost i bezbrižnost oduzeta strahotama opsade i rata. Taj i dani koji slijede promjenili su živote svih tristotine i nešto hiljada stanovnika Sarajeva koji će u narednim danima naučiti kako preživjeti pod konstantnim granatiranjem, u uslovima nedostojnim čovjeka, bez struje, vode i osnovnih namirnica, sarajlija koji će istovremeno pokazati da je moguće ostati dostojanstven i kada su vam oduzeta osnovna ljudska prava na sigurnost, slobodu i život.

U toj najdužoj opsadi nekog grada u modernoj historiji, kroz svakodnevno granatiranje, pri čemu je u prosjeku na grad dnevno padalo oko 329 granata (što bi ukupno bilo oko 468 825 granata ispaljenih na grad) ubijeno je 11 541 ljudi. Od čega su njih 643 bila djeca.

Sjećanje na njih je obilježeno 6. aprila, na Dan grada Sarajeva, projektom „Sarajevska crvena linija“, nizom od 11 541 crvenih stolica koje simboliziraju liniju krvi i izgubljene živote u opsadi grada.

Već sutradan, stolice će nestati sa sarajevskih ulica. Sarajevske ruže, krateri granata ocrtani na asfaltu ispunjeni crvenom bojom, koje označavaju mjesta stradanja Sarajlija, polako blijede i nestaju sa sarajevskih ulica. Porušeni objekti, njih oko 35 000, među kojima su i Vijećnica, simbol grada, Olimpijska dvorana Zetra (koja danas nosi ime Juan Antonio Samaranch-a), ili pak zgrada državnog Parlamenta, u potpunosti su obnovljeni, kao i gradska infrastruktura.

Dvadeset godina nakon opsade ratni ožiljci su skoro nevidljivi, Sarajevo ih je uspjelo „zamaskirati“.

Dok isti ne nestaju iz sjećanja i života preživjelih.

Poput Ivane, Maje, Selmedina, Darjana, Harisa, Vuka, Emira, Amera, Dunje, Marija, Denisa, Tanje, Berine...

Njihova „dječija“ sjećanja na početak opsade Sarajeva nećete naći u historijskim knjigama, u raznoraznim istraživanjima, političkim govorima, muzejskim postavkama...
Njihova sjećanja na djetinjstvo obilježeno strahotama rata nisu ničija sem njihova briga, kao i to kako se oni nose sa njima, koliko su ona utjecala na ono što jesu, na njihova vjerovanja, izbore i živote nakon rata, nikoga ne zanima.

Vuk Garača (30): “Tog dana moja baka se spremala da ide u Mjesnu zajednicu na proslavu 6. aprila, Dana oslobođenja Sarajeva. Znam da sam i ja htio sa njom da idem, ali je atmosfera bila izuzetno napeta, tako da sam ja ostao kod kuće. Negdje oko podne su počela puškaranja. Znam sigurno da poslije toga u školu nismo više išli i da su ubrzo svi drugari, muslimani, vrlo brzo napustili našu zgradu, bez najave i pozdrava. Nemaš pojma kako mi je žao bilo da su svi bukvalno preko noći nestali, a bili smo praktično nerazdvojni. Meni je sve to ličilo da će i nas pionire neko da angažuje, ali mi nije bilo jasno gdje su ti Njemci... “.

Mario Pejović (32): „Taj dan smo moj drug Edo i ja sjedili pred tv-om i gledali prijenos jer su nam tate zajedno otišle na skup, te smo pokušavali da ih skontamo u masi. A onda je bilo sranje kad su zapucali, a nama nije bilo jasno ko puca i što. Mada, nismo ni previse ozbiljno shvatali to, tj. mismo baš bili svjesni toga da se puca po ljudima, već nam se činilo da se puca, ono, kao na svadbama. Međutim, naše mame, shvatajući šta se dešava, su se uspaničile i i bila je frka dok se nisu vratili i dok se mismo uvjerili da su obojica ok. Poslije sam ja crtao jugoslovenske zastave, dok smo se svi zajedno nadali da će sve to brzo prestati i da će sve biti ok.”

Denis Vrhovčić (32): „Tog dana roditelji su slušali vanredne vijesti, ali ipak smo otišli na rođendansko slavlje kod malog rođaka. Po povratku, ušli smo u trolejbus u kome nas je bilo svega sedam: nas četvero, dvoje mladih i vozač. Sjećam se tog praznog trolejbusa sa crvenim kožnim sjedištima. Bilo je, nekako napeto. Sjećam se da su roditelji pitali vozača zašto ne voze trolejbusi iz Vogošće, a on rekao su neke blokade tamo i da nisu mogli proći, i sjećam se da kada smo došli na raskršće pored Željinog stadiona da trolejbus nije mogao skrenuti jer su tu bile barikade na cesti. I još se sjećam se tih prvih znakova zabrinutosti na licima roditelja u tom trenutku...”

Haris Sefo (30): “Sjećam se taj dan da smo ustali, tata, mama, brat i ja, i da smo se spremili da idemo na miting koji se trebao održati na platou ispred Skupštine. Tu smo se okupili sa ostalim narodom i sjećam se da je bio pun plato. I da je uskoro počela snajperska paljba sa Holiday Inn-a i sa zgrade pored tramvajske stanice Marijin Dvor, pored one crkve. Sjećam se da je par ljudi bilo pogođeno, te da su onda vrlo brzo stigli Vikić i njegovi specijalci, da intervenišu. Sjećam se kako sam gledao odozdo s ulice Vikića kako se vere po balkonima da bi uletio na sprat na kojem je bio snajperista. U jednom momentu mu je bila ispala puška i pala dole na ulicu, ali mu je kolega dodao novu. Uhvatili su snajperistu na toj lokaciji a mi smo se vratili kući.”

Maja Biber (31): Za mene, rat kao tada jedanaestogodisnje djevojčice, nije počeo 5. i 6. aprila. Znaš, tad ni one demonstracije, čak ni prve žrtve nisam shvatala ozbiljno... Čak i prvi "susret sa podrumom" i ulične borbe su mi bile "spektakularno", filmski interesantne. Užas strahota rata sam spoznala 27. maja 1992 u ulici Ferhadija. Krenula sam sa mojom rahmetli nanom po hljeb, i znam, da sam negdje, samo stala. Nana se ljutila, čak me i povukla, Rekla je: "Nestat' ce hljeba". Ali svjesno, ili nesvjesno, Božijom voljom, sam nam objema spasila zivot. U sljedećih par minuta, začule su se strašne eksplozije i mučki krici.... još uvijek ih se sjećam...” Tog dana u masakru u ulici Vase Miskina, današnjoj ulici Ferhadija, čekajući u redu za hljeb, tri granate sa obližnjih brda usmrtile su 26 i ranile 108 građana Sarajeva.

Amer Hadžić (28): “Sjetim se često jedne scene. Ne sjećam se da sam mamu vidio vise uplašenu nego tad... kad nam je granata uletila u balkon a ja i mlađi brat bili sami u stanu, jer je mama baš tad izašla da stane u red za hljeb. Taj njen pogled, kad nas je vidjela da smo ipak živi... pogled mrtvaca koji hoda... pamtit ću do kraja života.”

Darjan Bilić (33): “Krajem aprila mjeseca roditelji su me spakovali i poslali kod bake u Novi Sad. Nisam ih vidio skoro četri godine, a sve skupa se nismo čuli skoro dvije godine. Te dvije godine očekivao sam poruke preko crvenog krsta ili poziv preko radio amatera no ničeg nije bilo... samo isčekivanje i plač moje bake. Dugo nisam mogao oprostiti sebi, tati i mami što su me poslali iz Sarajeva. I dan danas u meni ima neka doza stida jer nisam bio tu tokom opsade i agresije na Sarajevo. Ali, sada, njihov motiv sasvim mi je jasan i u njemu nema ništa čudno ni skriveno.”

5. april 2012. godine

Maja, Mario, Vuk, Haris, Denis, Ivana... odrasli su ljudi.

Vuk i Haris su zbog rata, sa roditeljima, otišli iz grada. Njihov život je sada negdje drugo, ali i obojica i dalje čeznu za Sarajevom. Dok je u isto vrijeme čežnja za gradom „natjerala“ maju i Drjana natrag.

Denis i Ivana, nakon provedenog rata u gradu su ostali u njemu. Bave se politikom, ne iz interesa već iz uvjerenja da samo tako može promjeniti nešto.

Amer, Mario, Maja i Selmedin također su ostali u Sarajevu. Tu žive i rade i intenzivno se bore sa vjetrenjačama.

Ovi danas odrasli ljudi pored svakodnevnih problema sa kojim se susreću mladi globalno, se bore sa ekonomskim problemima u društvu koje karakteriše dugogodišnja recesija, loša poslovna klima, visoka stopa nezaposlenosti (oko 50%), korupcija i nepotizam. Ujedno, svakodnevno se moraju suprotstavljati društvenim okolnostima koje se oslikavaju u podjeljenosti zemlje po nacionalnom ključu, političkom nestabilnošću i stalnim trzavicama, stagnacija na putu EU integracija, te u sve naglašenijoj nacionalizaciji društva i društvenim podjelama. Svi ovi problemi proizilaze iz prošlosti, koja je i dalje glavna prepreka normalnom funkcionisanju bosanskohercegovačkog društva, iscjeljenju i napretku o kojem ovisi budućnost ovih mladih ljudi.

Međutim, njih o prošlosti malo ko šta pita. Oni će se je sjetit onako, potihu, svako za sebe, pomalo se bojeći misli što proizlazi iz tih sjećanja, da je stradanje bilo uzaludno i da ovo danas nije mir, već samo nastavak rata drugim sredstvima.

Na sadašnjost nemaju priliku mnogo toga reći. Ne zato što ne žele, ili pak zato što nemaju šta reći, već zato jer ih niko ne sluša i ne čuje. Njihov glas vrijedi samo na izborima. Mimo toga, društvenu i političku zajednicu skoro da i ne zanima šta oni misle o BiH, kako je vide, kakve ideje o njenom napretku imaju i šta bi za taj napredak mogli učiniti.

Zato ostaje nada u budućnost. U kojoj će preživjelima najduže opsade u modernoj historiji biti vraćeno dostojanstvo, u kojoj će sjećanje na poginule, njih 11 541, trajati duže od jednog dana, u kojoj će konačno biti uhapšeni i kažnjeni oni koji su naredili, izvršili i sudjelovali u pokolju i mučenju grada i njegovih stanovnika. U toj budućnost sjećanja preživjelih na opsadu Sarajeva moraju postati simbolom kolektivnog, ali prije svega ličnog, pojedinačnog, osobitog stradanja ne samo bosanaca i hercegovaca, već svih nevinih žrtava oružanih sukoba diljem svijeta.

Sjećate li se Sarajeva?

Sarajevo, sjetiš li se Gaze, Holmesa... Afganistana, Iraka, Nigerije, Mijanmara, Sudana... i nekih drugih „Emira, Ivana, Darjana, Harisa...“ koje danas, umjesto zvuka dječijih snova i buke užurbanog grada, bude zvuci granata i puščanih hitaca.
XS
SM
MD
LG