Dostupni linkovi

logo-print

Sedam decenija Umjetničke galerije BiH: Pogled unaprijed


Umjetnička galerija traje duže nego država koja ju je osnovala: Strajo Krsmanović

Umjetnička galerija traje duže nego država koja ju je osnovala: Strajo Krsmanović

Prošle sedmice navršilo se 70 godina od kada je donesena odluka o formiranju Umjetničke galerije BiH. Stalnim otkupom i donacijama, pojedinačnih dijela ili čitavih zadužbina, u fundusu Galerije, steklo se oko 6.000 djela ovdašnjih umjetnika, uglavnom XX stoljeća, ali ima i vrijednih eksponata umjetnika iz regiona i drugih evropskih zemalja. O značaju Galerije i njenim nastojanjima da, unatoč svim nedaćama, čuva, restaurira i izlaže umjetnine, za Radio Slobodna Evropa govori direktor Strajo Krsmanović.

RSE: Čitavu ovu godinu namjeravali ste, na ovaj ili onaj način, obilježiti sedam decenija postojanja. Tačan datum osnivanja bio je 11. oktobra, pa je tako prethodna sedmica trebala da bude udarna, u vašim slavljeničkim planovima. Prošlo je nekako tiho.

Krsmanović: Tražeći način da to uradimo, shvatili smo da nemamo ni uslove, a ni velike razloge da pravimo spektakle. Odlučili smo da proslavimo onako kako mi to najbolje znamo - izložbama. Sam dan osnivanja smo odlučili obilježiti pogledom unaprijed. Htjeli smo da vidimo kako će ovdje život izgledati u narednih 70 godina. U tom smislu smo, u saradnji sa Institutom za arhitekturu, napravili jedan idejni projekt rekonstrukcije i restauracije zgrade u kojoj živimo i radimo, budući da ona uistinu, iz bezbroj razloga, nije uslovna za ovo, za šta bi trebala biti. Napravili smo projekt onoga kako bi to trebalo izgledati.

Ljudi se odmah pitaju koliko će to koštati, kako će se to realizovati. Moj odgovor je da pare u ovoj zemlji nisu problem, problem je nedostatak vizije, želje i ambicije. Mi smo uvjereni da se može, kada se zna šta se radi i kako se radi, da se može sve uraditi, a pare nekako dođu, ne znam ni ja kako.

RSE: Osobno sam očekivao barem skromni rođendanski skup, neki okrugli sto, svečanu akademiju i promociju najavljene monografije.

Krsmanović: Monografija se radi. Ona će biti sigurno završena u toku godine, pa ćemo napraviti i tu promociju. Ovdje se ne može nikada uraditi sve, kako ste namjeravali i kada ste namjeravali, iz bezbroj razloga. Zato smo cijelu godinu označili kao godinu jubileja. U okviru tog jubileja će izaći monografija. Mislim da će ona biti zbir svega onoga što je Galerija radila i uradila. Zorno će pokazati opravdanost osnivanja jedne takve ustanove, koja je zaista, u 70 godina, ispunila svoju funkciju i pokazala da je bila važna i neophodna. Pokazala je to i samom činjenicom da je potrajala duže, nego država koja ju je osnovala. Ta monografija će to nekako sistematski prikazati.

RSE: Šta je Galerija ovom narodu bila i šta se čuva iza vaših fasada?

Krsmanović: U depou Umjetničke galerije trenutno baštinimo preko 6.500 umjetničkih djela, zaista neprocjenjive vrijednosti. To je po pravilu likovna umjetnost XX i XXI vijek u BIH, i ne samo u BiH. Ima značajnih djela iz šireg jugoslovenskog prostora, pa čak i djela iz međunarodne zbirke.

Po svim procjenama, to je jedna od najbogatijih i najvrednijih riznica koje uopšte posjeduje ova država. Ta djela su godinama otkupljivana, sistematizovana, čuvana, restaurirana i, s vremena na vrijeme, pokazivana gledaocima.

Naša izložbena aktivnost u cijelom tom periodu je bila vrlo značajna. Važno je da se nije orjentisala samo na Sarajevo i samo na zgradu u kojoj djelujemo, nego je uvijek nastojala djelovati na cijeloj teritoriji BiH. Dio tog našeg blaga smo nastojali iznijeti i u inostranstvo, kada god je bila prilika za to. Samo u nekoliko zadnjih godina smo bili, kako u okruženju - Čačak, Novi Sad, Ljubljana, tako i u gradovima Njemačke, Austrije, Lihtenštajna. Sve to govori da je naša misija ono što je neophodno jednom društvu, kakvo je BiH.

RSE: Fundus je nastao dijelom otkupom, poklonima. Šta bi se moglo izdvojiti?

Krsmanović: Fundus je dominantno nastajao otkupom od umjetnika. To je jedna od temeljnih funkcija Galerije, da otkupljuje najbolje, što u jednom društvu nastaje, da to sistematski arhivira i pokazuje kao dio istorije tog društva. Sticajem različitih okolnosti, ta zbirka je popunjavanja i na drugačije načine.

Ono što se nekako izdvaja, a na što smo mi posebno ponosni, to je zbirka radova Ferdinanda Hodlera, švajcarskog umjetnika, koja je u Sarajevo došla dosta zanimljivim putevima i za koju je švajcarska država itekako zainteresovana, da je čak nakon ovog rata njihova Vlada investirala u obnovu ove zgrade, u obnovu depoa i uslova da se čuva ta zbirka jer je ona dragocijena. Ta zbirka nas je ipak na jedan fini način povezala sa švajcarskom državom i švajcarskim narodom. Ona je izašla nekoliko puta u nekoliko švajcarskih gradova. Ostaju dogovori za još jednu turneju.

RSE: Izgleda da je prošlo vrijeme otkupa najvrednijih dijela, ali da valja sada tražiti i vratiti blago koje je odneseno i otuđeno, premda se mora priznati da su ljudi, koji su bili u Galeriji u ono najteže vrijeme, sačuvali najvrednije djela?

Krsmanović: Važna stvar je da je Galerija kroz ovaj rat sačuvala fundus uz neke devastacije, ipak manje u odnosu na fundus. Vrijeme otkupa ne može i ne smije proći. Vrijeme otkupa je važna činjenica. Mi ćemo morati naći načina da ponovo kupujemo djela, kako bi sačuvali ono što je najvrednije u likovnoj umjetnosti, u jednom društvu, ali i zbog činjenice da kupovinom umjetničkih djela, Galerija zapravo standardizuje tržište umjetnina.

Sada je dosta devastiran trg umjetnina, na kojem se iznose, ne rijetko, bezvrijedne stvari, koje se prodaju kao vrijedne. Kada jedna ovakva certificirana ustanova to radi na način, kako se inače radi, onda se u odnosu na nju formira i ukupno tržište, a onda ukupno tržište postaje vrijednost i mjera stvari. To nam prestoji i to moramo raditi. Popunjavali smo fundus, u zadnjih 20 godina, najčešće donacijama umjetnika, nekih grupa, i hvala im svima za to. Mi moramo vratiti instituciju otkupa umjetničkih djela zbog stabilizacija tržišta i zbog čuvanja onoga što je najvrednije.

RSE: Šta je sa traženjem ovih umetnina koje su nestale?

Krsmanović: Mi ih i dalje potražujemo. To je 46 pravoslavnih ikona, dva Hodlerova remek djela i još jedan rukopis. Za sada nemamo konkretnih tragova. Fotografije tih djela su na web stranici MUP-a Kantona, na našoj web stranici. Čak je uključen i Interpol.

Uvjeren sam da će se do tih djela doći kad-tad, zato što se umjetnička djela kradu uvijek kada postoji nestabilno, divlje i neregulisano crno tržište. U onom periodu kada se stanje u jednom društvu i državi dovede u red, kako u državi, tako i u njenom okruženju, onda sve manje postoji razlog da se umjetnička djela kradu. Onda se crno tržište ili smanji, ili nestaje. Vjerujem da će se to ovdje desiti, mada stvari idu dosta sporo i dosta teško.

RSE: Mi se sa razlogom i golemim pravom fokusiramo na otuđene ikone, ali me zanima radi li se nešto na pronalaženju umjetnina koje su nestale iz ovdašnjih institucija na republičkom nivou, iz ministarskih kancelarija, iz partijskih i sindikalnih kabineta? Tome nisu prilazili oni, što su otuđili ikone?

Krsmanović: I tu se mora zavesti red. Pri Komisiji za sukcesiju u bivšoj Jugoslaviji, postoji jedna Komisija za likovnu umjetnost i likovno blago bivše Jugoslavije, kojeg je bilo ponajviše u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Kroz tu Komisiju se vraća blago bivšim republikama, danas nezavisnim državama. To je jedna od stvari.

O onome što je ostalo unutar države, po raznim kabinetima i kancelarijama, pošto su nekada i na taj način kupovali umjetnost Komiteti, partije, opštine, Vlade i tako dalje, brine Federalna zajednica za imovinu, ne znam tačan naziv. Mi kao Umjetnička galerija u to nemamo upliv. Niko nas nije tražio i pitao za savijet. To je imovina tih institucija i nadam se da se njom rukuje na ispravan način.

RSE: Nije mi jasno kako to da nadležne vlasti nemaju razumijevanja za stvarnu ulogu Galerije i konačno ne riješe ove kontroverze u vezi sa statusom.

Krsmanović: Problem ovih sedam institucija kulture, o kojima se puno priča, je politički problem. On je nastao nakon organizacije ove države kroz Dejtonski ustav. Tu su nastali neki sporovi koji do dana današnjeg ne mogu da se riješe. To je politički spor tipa problema Mostara, Sejdić-Finci, promjene Ustava i slično. Dok se te stvari ne riješe, bojim se da će i naš status biti nerješen.

Sa druge strane, postoje, i ljudi i institucije, koji razumiju kome, zašto i čemu su važne te ustanove. Na tome planu se posljednjih nekoliko godina ipak napravio određeni napredak, prije svega sa stanovišta finansiranja. Ipak se finansiranje kako-tako stabilizovalo, skromno, ali uredno. Samo vlasništvo, upravljanje i rukovođenje stoji na mrtvoj tački. Lično se bojim da će tako potrajati još prilično dugo.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG