Dostupni linkovi

logo-print

Eliezer Papo: Sarajevo duguje sebi da vrati dio vlastite prošlosti


Eliezer Papo

Eliezer Papo

Sarajlija Eliezer Papo više od dvije decenije živi u Izraelu. Profesor je na Ben-Gurion Univerzitetu u Beershebi, direktor Centra za ladino kulturu "Moshe-David Gaon", te je nerezidentni rabin za Bosnu i Hercegovinu.

U intervjuu za RSE Papo objašnjava zašto je sa nekolicinom entuzijasta inicirao ideju da očuva od zaborava ladino - jezik sefardskih Jevreja kojim je, do Drugog svjetskog rata, govorio svaki peti stanovnik Sarajeva.

Naš sagovornik, između ostalog, govori i o zloupotrebi jezika, te o još jednom nepoznatom a vrijednom aspektu bosanskohercegovačke kulture - ženskoj basmi.

RSE: Otkud inicijativa za očuvanje ladino jezika u BiH?


Papo: Možda ne bi bilo zgoreg napomenut da je Moshe-David Gaon, po kome se centar zove, Travničanin, tako da je statistički skoro pa nezamislivo da u Izraelu postoji centar koji se zove po Bosancu, ali i da u tom centru radi i, na koncu, postane njegov direktor neko ko je takođe iz BiH.

Druga statistička nemogućnost na kojoj radimo je da se ladino ponovo vrati u Sarajevo. Prije Drugog svjetskog rata, do njemačke i hrvatske okupacije Bosne i Hercegovine, svaki peti stanovnik Sarajeva je govorio ladino. U Narodnom pozorištu Sarajevo su se izvodile predstave na ladinu.

Bosanskohercegovački Jevreji dali su bitan doprinos razvoju različitih grana ladino književnosti budući da su bh. Sefardi među prvim levantinskim ili balkanskim Sefardima završili na Zapadu, jer poslije Berlinskog kongresa Bosna i Hercegovina postaje dio Austro-Ugarske imperije, a samim tim i dio Zapada, odnosno počinje žensko obrazovanje i ostale stvari. Drugim riječima, početak ženske dramaturgije na ladinu na svjetskom nivou je vezan za Sarajevo. Sarajka Laura Papo Bohoreta je bila prva žena koja je pisala drame na ladino jeziku.

Holokaust i istrebljenje bosanskohercegovačkih Jevreja nisu bili samo genocid, već i urbicid jer su ubili bitan dio duše ovog grada, te lingvocid - jer je ubijen, skoro pa u potpunosti, jedan jezik. Sarajevo, na neki način, duguje sebi da vrati dio vlastite prošlosti. Zamisao je profesorice Amire Sadiković da se u sklopu Odsjeka za književnosti naroda BiH proučava, između ostalog, ladino jezik i književnost, kao i romski jezik i književnost.

RSE: Možete li nam pojasniti osnovne karakteristike ladino jezika?


Papo: Jevreji su u Španiji živjeli više od 1.400 godina. Godine 1492. su prognani iz Španije. Izgnanici su se uputili u tri različita pravca, dio u Portugal odakle će vrlo brzo biti ponovo prograni ili prisilno pokršteni, jedan dio će otići u Sjeverenu Afriku, a ogromna većina na prostore bivšeg Osmanskog carstva. Bosna tada nije bila nezavisna država već je bila u sklopu Osmanskog carstva i, de facto, osmanski sultani su bili ti koji su prihvatili jevrejske izbjeglice. U svakom slučaju, radi se o pretklasičnom španskom jeziku.

Dakle, koncem 15. vijeka Jevreji dolaze ovamo sa pretklasičnim španskim, međutim, više nemaju kontakta sa španskim koji nastavlja da se razvija u Španiji. Zapravo, u Bosni se fonetski i morfološki očuvao onaj španski koji se govorio krajem 15. vijeka. Međutim, ni ovdje ladino nije bio zaleđen niti zakržljao nego je nastavio da se razvija.

Sa jedne strane, ladino na području cijelog Osmanskog carstva zadržava neke morfološke odlike pretklasičnog španskog, naprimjer, Đ - Ž - Š su foneme koje su u savremenom španskom reducirane na H. Znači, na ladinu se kaže 'Mužer', a na modernom španskom 'Mujer' (slovo J se u španskom izgovara kao H, op.a.); na ladinu se kaže 'Đente', a na modernom španskom 'Gente' (i slovo G ispred slova E se u španskom izgovara kao H, op.a.), na ladinu je 'Enšugar' (suho, posušiti, op.a.), a na španskom 'Enjugar'.

Ne samo da su uvrštene u ladino mnoge osmanske riječi – dakle turske, arapske, perzijske i srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorske – nego su uvršteni i različiti prefiksi, a ovdje u Bosni je specifično jer se, zbog dugog boravka Jevreja u slovenskom lingvističkom okruženju, desio fonetski uticaj srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskog jezika, odnosno palatalizacija. Ako je u ladinu 'haham' odnosno 'rabin', 'hahamiko' je 'mladi rabin', a u bosanskom ladinu se to palatalizuje pa se kaže 'hahamiću' ili 'kazića', znači 'kaza' je 'kuća', 'kazika' je svugdje u Osmanskom carstvu 'mala kuća', a u Sarajevu 'kazića'.

Slična palatalizacija je u riječima tipa 'pinga', slovo G se palatalizuje pa se kaže 'pingja'; 'amigo' na savremenom španskom, dok je u Sarajevu 'amigu' koji onda postaje 'amigju' ili 'amiđu'. Nije pretjerano mnogo srpsko-hrvatskih riječi ušlo u ladino, ali su neke sintaksičke vrlo interesantne što govori da je postojao dovoljno bogat rječnik na samom ladinu, te da nije bilo neophodno posezati za srpsko-hrvatskim riječima. Međutim, postoje neke riječi koje su jako zgodne a, recimo, na španskom ne postoje. Naprimjer, riječce tip 'god' – 'šta god hoće', 'kad god hoćeš'. Pošto rječca 'god' ne postoji u španskom jeziku, bosanski Sefardi kažu 'kvando god', 'loke god' ili 'onde god', dakle ubacuje se rječca 'god'.

RSE: Da li je teško naučiti ladino?


Papo: Najlakši jezik za učenje među romanskim jezicima je španski. Španski je lakši od portugalskog, portugalski je lakši od italijanskog, italijanski od francuskog, a francuski je vjerovatno lakši od katalonskog, a od svih tih bi nekome sa područja Balkana ladino bio najlakši upravo zbog toga što je sintaksa još bliža našim jezicima, jer je sintaksa balkanska i zbog toga što postoji čitav niz balkanskih uticaja.

Širom svijeta stotine hiljada djevojčica su, gledajući telenovele, naučile savremeni španski, a što je interesantna pojava na svjetskom nivou. Telenovele su učinile više na rasprostranjivanju španskog jezika nego što je to učinila španska Kraljevska akademija od njenog nastanka pa do danas. Ovaj slučaj se ne dešava sa drugim jezicima, jer možete gledati 14 njemačkih serija i nisam siguran da ćete naučiti njemački, ali ako gledate dvije i po španske telenovele jezik će vam ući u uho prvenstveno zato što je lagan za naučiti. Ladino je u tom slučaju, za eventualne bosanskohercegovačke studente, mnogo lakši nego španski.

RSE: Imajući u vidu političku zloupotrebu aktivnih jezika na prostoru Bosne i Hercegovine i regiona, da li već sada strahujete da pristajete na nešto što neće zaživjeti?


Papo: Ladinu se već desilo najgore što se jednom jeziku može desiti - da 90 posto njegovih govornika bude ubijeno, pritom mislim na područje Bosne i Hercegovine, ali jednako je i na području Srbije, Dalmacije i Grčke. Jevreji stare Bugarske su preživjeli, jer je Bugarska Hitleru isporučila Jevreje iz takozvane 'velike Bugarske', odnosno Makedonije i iz Pirota, odnosno onih dijelova Srbije koje je Bugarska bila okupirala za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Dakle, ladinu se već desilo najgore što se jednom jeziku može desiti, a sve od tada pa nadalje može da bude samo bolje. Znači, jezik je bio osuđen na smrt - možda ga spasimo, a možda i ne. Već je 1945. bio osuđen na smrt. Spasiti ga u smislu živog jezika - svakako nećemo. Jevreji u Bosni i Hercegovini nemaju kritičnu masu da bi mogli da nastave da žive na drugom jeziku i onoliko Jevreja koliko ih danas u BiH ima – svima je maternji srpsko-hrvatsko-bosanski.

Danas niko od njih neće vaspitavati djecu na ladinu. Dakle, nije naš cilj revitalicija jezika, već revitalizacija kulture ili osposobljavanje mladih stručnjaka, ne nužno Jevreja, da se uhvate u koštac sa sefardskim kulturnim blagom u Bosni i Hercegovini. To mogu biti ljudi koji se bave teatrom, kabalom, folklorom, romansom, poslovicama, zagonetkama ili basmama (Basma - kraća govorna forma u okviru narodne književnosti, bajalice, op.a.), pa ako nauče ladino onda će moći da proučavaju i ove tekstove i onda će moći da ih upoređuju, a zatim i da ustanove neke interesantne stvari do kojih se može doći jedino kada se provjeravaju narodna blaga recimo ženskih grupa. Šta to znači?

Muška tradicija, posebno pisana, je bitno obilježena konfesijom. Ako govorimo o Bosni i Hercegovini ovdje su se Muslimani molili na arapskom, pisali su na arapskom, perzijskom i turskom i rijetko na bosanskom; Srbi su se molili na staroslavenskom i oni koji su se bavili teologijom su to i dalje radili na crkvenoslovenskom, eventualno ruskom, slavenosrpskom – ne nužno na narodnom srpskom; Hrvati su se molili na latinskom i pisali na latinskom, a vrlo rijetko na narodnom hrvatskom jeziku.

S druge strane, žene su bile nepismene i kao takve ovisile o narodnom jeziku. Ono blago, koje je sačuvano kod žena, je uvijek na narodnom jeziku i - gle čuda - pokazuje se da su sličnosti, recimo u basmama, daleko veće i da tekstovi daleko lakše prelaze iz kulture u kulturu. Zašto? Zato što je, recimo, muški tekst bitno obilježen religijom prvo svetim jezikom svake pojedinačne religije, a druga stvar - čak i ako je na narodnom jeziku - on uvijek ima elemente zbog kojih je drugim religijskim grupama teško da ga usvoje.

Naprimjer, ako postoji vrlo poznata molitva među katolicima svetom Franji Asiškom - male su šanse da muslimani, jevreji ili pravoslavci posegnu za tom molitvom i uvrste je u svoju. Međutim, ženska basma - s obzirom na činjenicu da nije obilježena ni islamom, jevrejstvom, pravoslavljem niti katoličanstvom - ona 'šeta' iz grupe u grupu. To je jedan aspekat bosanskohercegovačke kulture koji je skoro pa neprovjeren, a mislim da Bosna i Hercegovina duguje sebi da istraži i ovu tematiku i to je notorna činjenica.

  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

XS
SM
MD
LG