Poražavajući položaj civilnih žrtava rata

Nevladina udruga „Documenta“ predstavila je medijsku kampanju posvećenu civilnim žrtvama rata – „Žrtve su predugo čekale“. Kampanja je usmjerena u prvom redu prema institucijama hrvatske države, i njezina je glavna poruka da civilne žrtve rata u Hrvatskoj imaju pravo na obeštećenje i zaslužuju priznavanje svoje patnje u društvu. Nitko od pozvanih dužnosnika u utorak nije nazočio skupu.

„Znali smo da situacija sa civilnim žrtava rata nije dobra, ali ovakvim se rezultatima doista nismo nadali,“ kazao je medijski koordinator kampanje „Žrtve su predugo čekale“ Eugen Jakovčić predstavljajući rezultate ankete sa 120 civilnih žrtava rata, među kojima je bilo oko 60 posto Hrvata i oko 40 posto Srba.

„Međutim, da će biti ovako porazna, da će svega njih dvoje od 120 anketiranih dobiti neki vid sveobuhvatnog obeštećenja – to je zaista porazna informacija“, istaknuo je on.

Civilnih je žrtava rata u Hrvatskoj oko 6600, a iskustva njihovih obitelji s institucijama su zastrašujuća. Predsjedniku Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Daruvar Krešimiru Ivančiću srpski su pobunjenici 1994. godine ubili oca koji je bio civil, počinitelji su poznati, ali nije im se sudilo. Sestra i on dobili su od države obeštećenje od oko 30.000 eura, međutim drugostupanjska presuda nalaže im da primljeni novac vrate zajedno s troškovima postupka.

„Državno odvjetništvo ni dan-danas nije pokrenulo postupak protiv onih koji su ubili mog oca. To možda i je problem u mom slučaju, jer u reviziji Vrhovnog suda se kaže da mi nemamo pravo na odštetu zbog toga što počinitelji nisu procesuirani. To je grijeh mene i moje sestre što smo se uopće usudili pitati – koliko vrijedi život našeg oca“, kaže Ivančić.

Država bez sluha

Predsjednici Udruženja civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti Marici Šeatović ujesen 1991. godine u Novskoj muža su ubili vojnici 1. gardijske brigade Hrvatske vojske. Protiv počinitelja vođeni su postupci, pa obustavljani, i niti nakon 20 godina nije gotovo niti suđenje ubojicama njenog supruga, niti je riješena njena tužba za odštetu od Republike Hrvatske.

„Ja ne znam koliko puta treba te naše žrtve da budu ubijene da bi mi došli do neke istine i pravde. Stvarno, to je prešlo svaku granicu i država se u najmanju ruku odnosi prema nama kao maćeha. Kao da smo mi građani drugog reda, da nismo vredni svega toga kao i druge žrtve rata“, kazala je ona.

Predsjednici Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije Mariji Lukšić srpske granate su 1992. na Stradunu ubile 16-godišnjeg sina i teško ranile 10 godišnju kćer, suprug je bio u logoru u Morinju u Crnoj Gori, a ona ni za njih ni za sebe ne može ostvariti nikakva prava.

Nju je posebno ogorčilo što se pozivu na skup nisu odazvali predsjednik Ivo Josipović i najavljeni ministri pravosuđa i hrvatskih branitelja.

„Cijelo vrijeme oni nas omalovažavaju. Mi smo toliko obespravljeni, jadni, nesretni da smo se pretvorili – evo ja ću za sebe reći – u glavne glumce o filmovima za istinu o Domovinskom ratu. Kada je pitanjen istine i stradanja u ratu, moramo uvijek biti spremni, a kada je pitanje materijalnih prava – za to naša država Hrvatska nema sluha, nema novaca, ne može se...“ rekla je Lukšić.

Sa skupa je upućen zahtjev da se posebnim zakonom regulira isplata odšteta civilnim žrtvama rata i da se za to formira posebni fond. Zamjenica glavnog državnog odvjetnika Jasmina Dolmagić kazala je kako se primjenom prošlotjedne Vladine uredbe može riješiti zahtjev dijela civilnih žrtava, redom Srba, da ih se oslobodi plaćanja sudskih troškova u postupcima u kojima su tužili državu i izgubili. Iznos se procjenjuje na oko 2.000.000 kuna, odnosno oko 300.000 eura.