U emisiji Pred licem pravde govorimo o strancima u pravosuđu BiH, tužbi Srebreničana protiv Haškog tribunala i drugim aktuelnim temama.
Vijeće ministara BiH usvojilo je prijedlog Ministarstva pravde o produženju mandata međunarodnim sudijama u Apelacionom odjelu za ratne zločine Suda BiH, te tužiocima iz odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, do 2012. godine. Odluka Vijeća ministara je proslijeđena Parlamentu BiH na uobičajenu proceduru, odnosno na usvajanje. Marina Bakić, glasnogovornica Ministarstva pravde BiH:
“Izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH produžava se mandat međunarodnih sudija u prijelaznom periodu do 31. decembra 2012. godine u drugostepenoj instanci u Odjelu za ratne zločine, s tim da u Apelacionom vijeću može učestvovati samo jedan međunarodni sudija."
Međunarodni sudija može učestvovati u radu na započetom predmetu Odjela 1 Krivičnog odjeljenja samo u slučaju ako je rad na tom predmetu započeo prije stupanja na snagu ovog zakona. Riječ je o pet predmeta u koje su uključene strane sudije.
Prijedlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine bit će omogućeno, između ostalog, produžavanje mandata međunarodnim tužiocima u Posebnom odjelu za ratne zločine, nakon 31. 12. 2009. godine. Ovaj prijelazni period može trajati najduže do 31. decembra 2012. godine. Predloženim izmjenama i dopunama Zakona, između ostalog, decidno je utvrđeno da međunarodni tužioci ne mogu biti zamjenici glavnog tužioca, niti obavljati dužnost rukovodioca i zamjenika rukovodioca Posebnog odjela za ratne zločine, a ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine, niti bilo koje od susjednih država.
Nakon što ove zakone usvoji Parlamentarna skupština BiH, njihova primjena počet će od 1. januara 2010. godine, jer međunarodnim sudijama i tužiocima mandat ističe 31.12.2009. godine.”
Prijedlog Vijeća ministara, da bi bio pravosnažan, mora proći parlamentarnu proceduru, odnosno dobiti podršku poslanika i delegata Predstavničkog i Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH. Poslanici iz RS već su najavili da će glasati protiv prijedloga Vijeća ministara. Na to da će rasprava biti žestoka, navodi i diskusija vođena u Domu naroda Skupštine BiH povodom Izvještaja o radu Tužilaštva u 2008. godini, kada je također pokrenuto pitanje mandata stranim sudijama i tužiocima.
Ulaz u Sud i Tužilaštvo BiH, Foto: Midhat PoturovićDelegati Doma naroda Ivo Miro Jović i Dušanka Majkić:
„Želim vjerovati da se govorom, radom i ukazivanjem na pogreške može utjecati da pred zakonom budu svi zločini procesuirani i da zločin nema ime i prezime i nema nacionalnost.“
„Treba pogledati strategiju za ostanak stranih tužilaca koju je uradilo ovo tužilaštvo i vidjeti ko odlučuje o njihovoj nezavisnosti - je li to OHR, odnosno pravni odjel OHR-a, jesu li to donatori, ko su ustvari oni od koga su oni nezavisni. I druga stvar koju mogu teško braniti je pitanje ostajanja stranih tužilaca. Poznato je da postoji sporazum o tranziciji pravosudnog sistema. Tamo je rečeno da strane sudije i tužioci ne mogu biti na funkcijama na koje su imenovani duže od pet godina.“
Glavni tužilac Tužilaštva BiH Milorad Barašin:
„Čuo sam direktno pitanje vezano za strateški plan produženja mandata međunarodnim kolegama. Kad čujemo komentare vas kao predstavnika naroda, sva tri naroda i ostalih, shvatimo da je potrebno prisustvo međunarodnih kolega još jedno izvjesno vrijeme, ali u novom obliku i pod kontrolom Ureda glavnog tužioca. Tužilaštvo BiH i glavni tužilac na čelu te institucije za svoj rad odgovaraju Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, odgovaraju i građanima BiH - jer mi smo ti koji predstavljamo državu u datom trenutku. Kao mlada institucija Odjel za ratne zločine postoji od 2005. godine. To je četiri godine. Uradio je dosta. Nemojte misliti da sam ja kao glavni tužilac zadovoljan svim rezultatima. Riješenost predmeta je 33 posto. Međutim, to su izuzetno dobri rezultati i u ovom trenutku ja vam tvrdim da je Tužilaštvo BiH opravdalo svrhu svog postojanja. Međutim, kad se nađemo ovdje, da li to bio ja ili neko drugi kao glavni tužilac, na ovom istom mjestu, vidjećete da su rezultati mnogo bolji i mnogo uspješniji.“
Osim Odjela za ratne zločine Suda i Tužilaštva BiH, međunarodne sudije i tužioci su radili i u Posebnom odjelu za organizirani, privredni kriminal i korupciju, ali, Vijeće ministara nije predložilo da se njihov mandat produžien.
Autor : Ljudmila Cvetković
Mladić na jednom od snimaka iz poslijeratnog perioda, koji je objavila FTVKoordinator Akcionog tima za završetak saradnje s Haškim tribunalom i ministar za rad u Vladi Srbije Rasim Ljajić izjavio je da haški optuženik Ratko Mladić neće moći još dugo da bude na slobodi jer su akcije potrage srbijanskih i stranih službi stalne.
Nakon što su se nedavno pojavili snimci koji pokazuju kako se Ratko Mladić nesmetano prethodnih godina kretao po Srbiji, ali i Bosni i Hercegovini (BiH), u Beogradu je obelodanjeno da danas za njim neprestano tragaju i domaći i strani obaveštajci.
Navode o učešću stranih obaveštajnih službi koordinatora Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom i ministra Rasima Ljajića nije mogao da potvrdi njegov kolega iz Vlade, ministar odbrane Dragan Šutanovac:
"Moram da kažem da ja nemam saznanje na koji način strane obaveštajne službe učestvuju u potrazi za bilo kojim od haških optuženika. Mi, u odnosu na to da je jedan od njih bio vojno lice, dajemo adekvatnu pomoć, ali nismo nosioci tog posla."
Iako priznaje da srpske vlasti nemaju nijedan trag koji bi ih doveo do Mladića, ministar Rasim Ljajić uveren je da su sve veće šanse da Mladić bude pronađen upravo zato što za njim tragaju najbolji domaći operativci, koji sarađuju i sa stranim službama:
"Odgovorno tvrdim da stranci ne učestvuju u operativnim aktivnostima potrage za Ratkom Mladićem. Mi imamo saradnju sa više službi bezbednosti i zemalja regiona i zemalja Evropske unije, a ta saradnja se razvija na čistoj operativnoj razmeni informacija."
Ranije su navodi o učešću stranih službi u traganju za haškim optuženicima izazivali žestoke reakcije dela javnosti.
Kada je svojevremeno poznati britanski vojni ekspert Pol Biver u intervjuu Radiju Slobodna Evropa rekao da je Britanija na zahtev Beograda poslala obaveštajce u Srbiju da pomognu u lociranju haških begunaca, pre svega Mladića, iz Vlade Srbije, na čijem čelu je tada bio premijer Vojislav Koštunica, to je odlučno demantovano.
Sporazumi o saradnji stranih službi su uglavnom tajnog karaktera, a jedan od vidova saradnje je i da strane službe deluju na domaćem terenu i njima se čak dozvoljava da prikupljaju tzv. sirove podatke, objašnjava Predrag Petrović iz Centra za civilno-vojne odnose u Beogradu:
"Što se tiče samog Rasima Ljajića, on je tu ostao nedorečen, odnosno protivrečan. Prvo je rekao da strane službe ne rade tu, ali dostavljaju informacije o situaciji u Srbiji. Prosto je neverovatno da neko ko ne radi u Srbiji, ko ne prikuplja podatke, dostavlja te iste podatke našim službama."
Situacija u Srbiji ne razlikuje se mnogo od one u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, kaže nam bosanskohercegovački vojno-politički analitičar Neven Kazazović. Od 1992. godine ovo područje je premreženo raznim obaveštajnim službama, kaže Kazazović:
"Reći ću vam jedan podatak, vezan za neke vrlo važne događaje iz rata u Bosni i Hercegovini: postoji vrlo pouzdan podatak da je prisluškivanje, odnosno presretanje, vršeno od strane desetak, čak petnaestak obaveštajnih službi. To je pitanje na koje vam niko nikad neće direktno odgovoriti, ali je činjenica da su oni veoma aktivni, i činjenica je da ih ima jako mnogo. To mu dođe nešto kao opšte mesto u celoj ovoj priči, tako da ne trebate u to sumnjati."
Mladić sa Karadžićem na Palama, 1993.Ratni komandant Vojske Republike Srpske skriva se od Haškog tribunala i vlasti već 14 godina. Najtraženiji haški begunac optužen je za genocid, saučesništvo u genocidu, zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini. Najteži zločin za koji je optužen je genocid u Srebrenici.
"Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. i napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru", rekao je Mladić pred genocid u Srebrenici "
U Bosni i Hercegovini, pak, preovladava stav, kaže nam analitičar Neven Kazazović, da je malo neobično da je toliko vremena prošlo i da je iz Srbije u Hag poslato toliko haških optuženika, a da se Mladić još uspešno krije:
"Obaveštajne službe kad hoće nekoga da nađu, one ga obično nađu. Nađu ih i u Rusiji i u Argentini i drugde. Sledeća poenta je da se ponekad stiče ujverenje da se vodi jedna, rekao bih čak i spretna, vješta igra, gdje je Ratko Mladić zapravo neka "stvar", koja u toj nekoj visokoj politici i nadmudrivanju služi za kalkulaciju, odnosno za potkusurivanje. Možda je sad došao trenutak da za Mladića mogu dobiti najveću cijenu. Srbija nije velika zemlja. Srbija je zemlja koja je uvijek naknadno, poslije određenog vremena, priznavala da je Mladić bio tu. Nevjerovatno je da i danas postoji uvjerenje da se on ne može naći. To znači da on ima neku vrstu moćne zaštite, i dok jedni traže, drugi iz iste te vlasti ga kriju."
Autor : Dženana Halimović
Jedna od masovnih grobnica u SrebreniciUdruženja Srebreničana najavljuju tužbu protiv odgovornih u Haagu za uništavanje predmeta, među kojima i ličnih dokumenata, kose, dijelova kostiju...pronađenih u masovnim grobnicama . Istovremeno su ogorčeni na vlasti u Bosni i Hercegovini, od kojih, kažu, nisu dobili očekivanu pomoć.
Nakon što je Haško tužilaštvo priznalo da je uništen dio dokaza o genocidu u Srebrenici, reagovale su porodice žrtava i vlasti BiH
Haško tužilaštvo potvrdilo je da je uništeno oko 1.000 ličnih dokumenata, fotografija i predmeta koje su u masovnim grobnicama uz žrtve srebreničkog genocida pronašli haški istražitelji. Iako su u prvi mah u Tužilaštvu negirali ovu informaciju koju je glavni haški tužilac Serž Bramerc iznio porodicama još u vrijeme njegove posjete Sarajevu, potvrđena je mjesec dana kasnije nakon što je odbrana bivšeg šefa bezbjednosti drinskog korpusa Vojske RS Vujadina Popovića zatražila ponovno otvaranje dokaznog postupka. Glasnogovornica glavnog haškog tužioca Olga Kavran:
„Određeni broj artefakata je uklonjen krajem 2005. i početkom 2006. godine. Oni su poticali iz masovnih grobnica. Bili su u stanju raspadanja i postali su rizik po zdravlje. Nijedan od tih artefakata nije korišćen kao dokazni predmet tokom suđenja Popoviću i drugima u okviru koga se postavilo to pitanje, ali su se na njih odnosili delovi izveštaja veštaka na koje se Tužilaštvo pozivalo u tom predmetu.“
Porodice žrtava najavile su tužbu. Predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice” Hajra Ćatić:
„Zaista smo bili ogorčeni kada smo čuli tu informaciju da nisu nikoga kontaktirali. Prvo su morali kontaktirati porodice čije su bili posmrtni ostaci, da li odjeća, da li lična karta itd., i pitati da li dozvoljavaju da se to uništi. Drugo, morali su pitati onoga ko im je ustupio ta dokumenata. I mi ćemo najvjerovatnije pokrenuti tužbu.“
Nakon što se prije mjesec dana informacija o uništenju dokaza pojavila u javnosti, član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić zatražio je od Bramerca provođenje zvanične istrage. Silajdžićev savjetnik Damir Arnaut:
„Ništa se nije dešavalo do prošle sedmice kada je Tužilaštvo zvanično saopštilo da jesu uništeni određeni predmeti uključujući i, ono što je nas šokiralo, kosti i kosu žrtava. Odmah nakon toga ministar vanjskih poslova je uputio zvanično pismo predsjedniku Tribunala sudiji Robinsonu i od njega zatražio i da se provede zvanična istraga, ali i da se preduzmu određene mjere protiv onih koji su odgovorni, kao i da se uspostave procedure koje bi osigurale da se ovo više nikada ne ponovi.“
Protestno pismo ministra vanjskih poslova BiH Svena Alkalaja bi trebalo biti uručeno predsjedniku Haškog tribunala Patriku Robinsonu.
Član Kolegija direktora Instituta za nestala lica BiH Amor Mašović, koji je godinama radio na traženju i iskopavanju masovnih grobnica uključujući žrtve srebreničkog genocida, obrazloženje Tribunala o propadanju materijala smatra neprihvatljivim, uz nedopustiv odnos prema ostacima žrtava:
„Ti predmeti imaju više emotivnu, simboličnu vrijednost za porodice žrtava ukoliko se radilo samo o dokumentima i ličnim predmetima. Ukoliko je došlo i do uništavanja dijelova skeletnih ostataka, onda je to nedopustivo. Te ostatke je trebalo vratiti u BiH, podvrći ih DNK analizi, utvrditi pripadnost tih skeletnih ostataka žrtavama i predati ih porodicama. Posebno mi je vrlo diskutabilno obrazloženje Haškog tribunala da je prijetila mogućnost zaraze. Zašto se dopustilo da ti predmeti stoje u takvim uslovima koji bi doveli do njihovog uništavanja? Želim vjerovati da se radilo o nesnalaženju, a ne nekoj namjeri da se na ovaj način zada dodatna bol članovima porodica žrtava genocida.“
Predsjednik Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu Mirsad Tokača kaže kako vlasništvo artefakata pripada porodicama i da su one trebale biti konsultovane:
„To je jedan skandalozan čin. Zaista ne mogu da vjerujem da se tako nešto uopće moglo desiti. Radi se o potpunom odsustvu suosjećaja sa porodicama i onima koji su obezbijedili te artefakte Tribunalu. To nije moglo biti tretirano nikako kao vlasništvo Tribunala. Ostala je historija njihovih familija u pepelu i prahu - i to je možda jedini trag koji je njima ostao, jedini kontakt. Ubijena je njihova prošlost, zapravo, ubijeno je njihovo sjećanje. Nema niko pravo na to. Takve stvari se ne mogu raditi i to je jedan novi zločin nad žrtvama i preživjelim pripadnicima njihovih familija.“
I porodice i organizacije koje se bave žrtvama strahuju od mogućnosti daljeg uništavanja dokaza. U Hagu se nalaze ostaci i dokumentacija i žrtava iz prijedorske regije, te Brčkog, koje su svojevremeno iskopali haški istražitelji. Tim prije što se planira pohranjivanje ličnih predmeta u muzej u okviru Memorijalnog centra Potočari. Hajra Ćatić:
„Sad se radi druga faza izgradnje Memorijalnog centra u Potočarima - Fabrike akumulatora, i tamo je predviđen muzej u kome će biti izložena dokumentacija koja je pronađena u masovnim grobnicama. Znači oni su već uništili jedan dio koji bi tamo trebao da bude izložen.“
Na vijest o uništenju ličnih predmeta žrtava srebreničkog genocida oštro su reagovali i u Društvu za ugrožene narode.
Protiv ovakvog odnosa prema dokazima pobunili su se i predstavnici brojnih jevrejskih organizacija ističući da bi u slučaju da su uništeni dokazi iz frankfurtskog procesa za Aušvic, naprimjer, u svijetu izbila bura protesta
Autor : Goran Vežić
Glavaš ispred Suda BiH, Foto: Midhat PoturovićSplitski dnevnik "Slobodna Dalmacija" objavio je sedmični dnevnik nepravomoćno za ratni zločin osuđenog Branimira Glavaša koji iz izbjeglištva u Bosni i Hercegovini optužuj novinare, policajce, suce - one koji su na njegov slučaj ukazivali, koji su ga istražili i koji su ga na koncu osudili. Glavaš je u ovoj nečuvenoj formi- da bjegunac od pravde dobije čitavu novinsku stranicu, a uz to još i naslovnicu sa svojim likom, napao i bivšeg premijera Ivu Sanadera.
Glavaš, koji je radi ratnog zločina u Osijeku devedesetih godina nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora, i koji je radi te presude pobjegao u Bosnu i Hercegovinu uživajući mogućnosti dvojnog državljanstva, često se javlja u hrvatskim medijima.
Splitski list je ipak napravio presedan: dao mu je čitavu stranicu da istresa razmišljanja o svom slučaju, te o ljudima koji nisu mislili da je on nevin.
Novinara Dragu Hedla koji više od desetljeća ukazuje na Glavašev zločin naziva svojim "mezimcem kojemu se ukazuje kako ubijam ljude po Slavoniji", za policajca Vladimira Fabera kaže da je kriv za suze njegova sina, svoj proces naziva kafkijanskim, a za suca Željka Horvatovića, koji ga je osudio, kaže da je 1992. godine oslobodio krivnje četvoricu hrvatskih gardista koji su, navodno, iz čista mira ubili Srbina, civila, Damjana Žilića.
Glasnogovornik Vrhovnog suda RH sudac Dražen Tripalo nije želio reagirati na Glavašev komentar.
"Vrhovni sud ne može komentirati novinske napise. Ono što o postupku koji je protiv optuženika vođen pred Županijskim sudom u Zagrebu Vrhovni sud ima reći to će biti napisano u odluci koju će donijeti povodom žalbi na presudu koja će biti podnesena."
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka je izjavio za RFE da je postupak "Slobodne Dalmacije" uistinu presedan:
"Pa svakako da to nije uobičajeno. Ovo je potpuni presedan. Branimir Glavaš je osuđeni ratni zločinac i mislim da mu uredništvo SD nije trebalo ponuditi da piše taj dnevnik. Na taj se način relativizira presuda za zločin nad srpskim civilima. Mislim da nekome tko je ubijao Hrvate ne bi nitko ponudio taj dnevnik i mislim da to dovoljno govori o kakvom se interesu javnosti radi u ovom slučaju."
"Slobodna Dalmacija" je i ranije znala ustupati veliki prostor ratnim zločincima. Tako je 2001. bio objavljen veliki "intervju" s Mirkom Norcem koji je - ispostavilo se kasnije - bio izmišljotina tadašnjeg glavnog urednika Josipa Jovića. Sad je ta novina napredovala, izmišljanja nema.
Urednik subotnjeg broja Kruno Kljaković objavljivanje Glavaševih bilješki, kako on piše, opravdava zanimanjem javnosti.
Što o tome misli autorica nekoliko knjiga iz područja novinarske etike Gordana Vilović:
"Mislim da je to bio i jezik netolarancije, ali i govor mržnje u jednom dijelu tog njegova dnevnika. Dakle, puno je otvorenih pitanja. Ne vjerujem da su politički razlozi za njegovo objavljivanje, a opet što je 'Slobodna Dalmacija' dobila tim dnevnikom. Samo čuđenje jednog dijela javnosti. Nadam se - većeg dijela javnosti."
Odvjetnik i prijašnji dugogodišnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj smatra da Glavaš istup treba imati pravne posljedice.
"Nepravomoćna je presuda i ovakav komentar bi se svakako mogao kvalificirati kao prisila nad pravosudnim dužnosnikom jer je u tom tekstu više nego jasno da se ili posredno ili neposredno vrši pritisak na višu instancu i usmjerava u kom pravcu bi trebalo suditi."
Tekstom u Slobodnoj Dalmaciji nezadovoljan je i sam Glavaš. On na svojoj web stranici objavljuje svoj dnevnik u cjelosti za kojeg tvrdi da ga je "Slobodna Dalmacija" cenzurirala.
Bezuspješno smo razloge za to pokušali provjeriti kod urednika Krune Kljakovića. Glavaš je u pravu. Redaktorske škare su žestoko radile na njegovom tekstu: Izbačeni su dijelovi u kojima Glavaš oštro govori o premijeru Ivi Sanaderu i njegovoj nasljednici Jadranki Kosor. Samozvani procjenitelji interesa javnosti iz "Slobodne Dalmacije" smatrali su da to nije od interesa za publiku, pardon - da to njima nije u interesu.
Autor : Maja Nikolić
Žrtve torture, tokom ratnih godina s područja regije, bez obzira na vrijeme koje je proteklo, duboko u sebi nose urezane traume koje su doživjeli . Najteže im je međutim, što, četrnaest godina nakon završetka rata, nemaju adekvatnu zaštitu niti pomoć od državnih tijela.
Koliko su žrtve torture zaista marginalizirane, najbolje govori primjer iz Srbije, gdje se tortura nad žrtvama može tretirati kao zastarjelo kazneno djelo. Jelena Bakalić, predstavnica iz Beograda:
„Žrtvama ta nadoknada štete, mi smo imali šest slučajeva koje smo dobili, između 200 i 300 hiljada dinara, znači, to je dve - tri hiljade evra, nije neka suma koja njima ne znam šta će pomoći, ali to im je psihološki momenat. S druge strane, Komitet za borbu protiv torture je pritisnuo državu Srbiju da pod hitno promeni zakonodavstvo. Ne može delo torture da bude zastarelo. Mada, da žrtve i dođu do te tačke da tuže državu, odnosno da krenu sa pravnom pomoći, isto treba neka snaga da bi se oni aktivirali i da krenu u taj proces.“
Admir Sarajlić, predsjednik Udruženja zatočenih Brčko Distrikta, o tome kako žrtve rata iz BiH danas prolaze:
„Dio tih žrtava rata koji su prošli logore je umro, jednim dijelom prirodnom smrću. Jedan dio vrši suicide jer jednostavno vide da nemaju nikakve podrške od strane države. Ta populacija jednostavno odustaje, gube moral i vjeru da bi bilo šta sutra mogli ostvariti kao civilne žrtve rata, kao osoba koja je prošla te torture zbog „pogrešnog“ imena ili prezimena.“
Iako BiH i susjedne zemlje Srbija i Hrvatska imaju centre koji okupljaju žrtve torture, na Konferenciji je naglašeno da ove osobe gotovo da nemaju nikakvu pomoć niti podršku vlasti zemlje, u kojoj su postali žrtve. Njima uglavnom pomažu nevladine organizacije. Političari opravdanje uglavnom nalaze u nedostatku mehanizama i resursa, te je, čini se, donošenje Strategije za pomoć žrtvama torture u BiH još samo san onih kojima je ta pomoć najpotrebnija. Jasna Žižović, predsjednica udruženja «Viva žene» iz Tuzle:
„BiH ima zakon o civilnim žrtvama rata, koji se implementira na dva entiteta. Dakle, žrtve nisu iste, iako su za nas svi isti. Nije isto da li žive u Federaciji ili u Republici Srpskoj. Ako se prijave u Federaciji, i vrate se u RS, one ne mogu da reguliraju svoj status tamo. To je potpuna diskriminacija u odnosu na mjesto boravka. Imamo primjere diskriminacije u odnosu na pol, žene su po ovom zakonu o civilnim žrtvama rata lakše ostvarile prava, tj. dobile su status civilne žrtve, međutim, muškarci koji su bili u logorima i koji su doživjeli teška seksualna maltretiranja, oni još uvijek ne mogu da ostvare status civilne žrtve rata. Ali, s obzirom da je naša zemlja potpisnica mnogih konvencija, ona je obavezna, sama se obavezala da će da sprovede neke upute koje su tim konvencijama predviđene. No, moja pretpostavka je da država ne zna niti gdje ko šta radi.“
Ni u bolje uređenim pravnim zemljama, poput Hrvatske, odnos prema žrtvama torture nije na zavidnoj razini, rekla je Valentina Željak - Božović, predsjednica «Centra za žrtve torture», iz Zagreba:
„Oni nemaju posebni zakon za civilne žrtve rata, nego postoji zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Naglasak je na „invalida“. Da bi neko potpao pod taj zakon, da bi stekao bilo kakva prava, mora postojati fizičko oštećenje od 20 posto, na temelju rane ili ozljede. Dakle, ne podrazumijeva se zlostavljanje, silovanje i razni drugi oblici psihičkog maltretiranja. Pravo se može ostvariti jedino u slučaju da postoji ozbiljno oboljenje. Bolest organizma mora biti u tom slučaju u visini od 60 posto.“
Predstavnica iz Zagreba smatra da je dodatni problem i u tome što zemlje bivše Jugoslavije ne sudjeluju i ne razgovaraju o ovom problemu:
„Ja mislim da to nikad nije ni bio ni predmet bilo kakve komunikacije političara iz ove regije, jer tu se radi o vrlo maloj populaciji. To je par tisuća ljudi. Šta će se desiti? Dobro, oni su toliko oštećeni da zapravo, vjerovatno neće niti dugo živjeti. Razvit će se ozbiljne bolesti, ljudi će umrijeti u ranijoj životnoj dobi. Pa eto, na sreću vlasti, neće morati davati dodatne invalidnine i mirovine.“
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Vijeće ministara BiH usvojilo je prijedlog Ministarstva pravde o produženju mandata međunarodnim sudijama u Apelacionom odjelu za ratne zločine Suda BiH, te tužiocima iz odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, do 2012. godine. Odluka Vijeća ministara je proslijeđena Parlamentu BiH na uobičajenu proceduru, odnosno na usvajanje. Marina Bakić, glasnogovornica Ministarstva pravde BiH:
“Izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH produžava se mandat međunarodnih sudija u prijelaznom periodu do 31. decembra 2012. godine u drugostepenoj instanci u Odjelu za ratne zločine, s tim da u Apelacionom vijeću može učestvovati samo jedan međunarodni sudija."
Međunarodni sudija može učestvovati u radu na započetom predmetu Odjela 1 Krivičnog odjeljenja samo u slučaju ako je rad na tom predmetu započeo prije stupanja na snagu ovog zakona. Riječ je o pet predmeta u koje su uključene strane sudije.
Prijedlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine bit će omogućeno, između ostalog, produžavanje mandata međunarodnim tužiocima u Posebnom odjelu za ratne zločine, nakon 31. 12. 2009. godine. Ovaj prijelazni period može trajati najduže do 31. decembra 2012. godine. Predloženim izmjenama i dopunama Zakona, između ostalog, decidno je utvrđeno da međunarodni tužioci ne mogu biti zamjenici glavnog tužioca, niti obavljati dužnost rukovodioca i zamjenika rukovodioca Posebnog odjela za ratne zločine, a ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine, niti bilo koje od susjednih država.
Nakon što ove zakone usvoji Parlamentarna skupština BiH, njihova primjena počet će od 1. januara 2010. godine, jer međunarodnim sudijama i tužiocima mandat ističe 31.12.2009. godine.”
Prijedlog Vijeća ministara, da bi bio pravosnažan, mora proći parlamentarnu proceduru, odnosno dobiti podršku poslanika i delegata Predstavničkog i Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH. Poslanici iz RS već su najavili da će glasati protiv prijedloga Vijeća ministara. Na to da će rasprava biti žestoka, navodi i diskusija vođena u Domu naroda Skupštine BiH povodom Izvještaja o radu Tužilaštva u 2008. godini, kada je također pokrenuto pitanje mandata stranim sudijama i tužiocima.
„Želim vjerovati da se govorom, radom i ukazivanjem na pogreške može utjecati da pred zakonom budu svi zločini procesuirani i da zločin nema ime i prezime i nema nacionalnost.“
„Treba pogledati strategiju za ostanak stranih tužilaca koju je uradilo ovo tužilaštvo i vidjeti ko odlučuje o njihovoj nezavisnosti - je li to OHR, odnosno pravni odjel OHR-a, jesu li to donatori, ko su ustvari oni od koga su oni nezavisni. I druga stvar koju mogu teško braniti je pitanje ostajanja stranih tužilaca. Poznato je da postoji sporazum o tranziciji pravosudnog sistema. Tamo je rečeno da strane sudije i tužioci ne mogu biti na funkcijama na koje su imenovani duže od pet godina.“
Glavni tužilac Tužilaštva BiH Milorad Barašin:
„Čuo sam direktno pitanje vezano za strateški plan produženja mandata međunarodnim kolegama. Kad čujemo komentare vas kao predstavnika naroda, sva tri naroda i ostalih, shvatimo da je potrebno prisustvo međunarodnih kolega još jedno izvjesno vrijeme, ali u novom obliku i pod kontrolom Ureda glavnog tužioca. Tužilaštvo BiH i glavni tužilac na čelu te institucije za svoj rad odgovaraju Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, odgovaraju i građanima BiH - jer mi smo ti koji predstavljamo državu u datom trenutku. Kao mlada institucija Odjel za ratne zločine postoji od 2005. godine. To je četiri godine. Uradio je dosta. Nemojte misliti da sam ja kao glavni tužilac zadovoljan svim rezultatima. Riješenost predmeta je 33 posto. Međutim, to su izuzetno dobri rezultati i u ovom trenutku ja vam tvrdim da je Tužilaštvo BiH opravdalo svrhu svog postojanja. Međutim, kad se nađemo ovdje, da li to bio ja ili neko drugi kao glavni tužilac, na ovom istom mjestu, vidjećete da su rezultati mnogo bolji i mnogo uspješniji.“
Osim Odjela za ratne zločine Suda i Tužilaštva BiH, međunarodne sudije i tužioci su radili i u Posebnom odjelu za organizirani, privredni kriminal i korupciju, ali, Vijeće ministara nije predložilo da se njihov mandat produžien.
Neprestana potraga za Mladićem
Autor : Ljudmila Cvetković
Nakon što su se nedavno pojavili snimci koji pokazuju kako se Ratko Mladić nesmetano prethodnih godina kretao po Srbiji, ali i Bosni i Hercegovini (BiH), u Beogradu je obelodanjeno da danas za njim neprestano tragaju i domaći i strani obaveštajci.
Navode o učešću stranih obaveštajnih službi koordinatora Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom i ministra Rasima Ljajića nije mogao da potvrdi njegov kolega iz Vlade, ministar odbrane Dragan Šutanovac:
"Moram da kažem da ja nemam saznanje na koji način strane obaveštajne službe učestvuju u potrazi za bilo kojim od haških optuženika. Mi, u odnosu na to da je jedan od njih bio vojno lice, dajemo adekvatnu pomoć, ali nismo nosioci tog posla."
Iako priznaje da srpske vlasti nemaju nijedan trag koji bi ih doveo do Mladića, ministar Rasim Ljajić uveren je da su sve veće šanse da Mladić bude pronađen upravo zato što za njim tragaju najbolji domaći operativci, koji sarađuju i sa stranim službama:
"Odgovorno tvrdim da stranci ne učestvuju u operativnim aktivnostima potrage za Ratkom Mladićem. Mi imamo saradnju sa više službi bezbednosti i zemalja regiona i zemalja Evropske unije, a ta saradnja se razvija na čistoj operativnoj razmeni informacija."
Ranije su navodi o učešću stranih službi u traganju za haškim optuženicima izazivali žestoke reakcije dela javnosti.
Kada je svojevremeno poznati britanski vojni ekspert Pol Biver u intervjuu Radiju Slobodna Evropa rekao da je Britanija na zahtev Beograda poslala obaveštajce u Srbiju da pomognu u lociranju haških begunaca, pre svega Mladića, iz Vlade Srbije, na čijem čelu je tada bio premijer Vojislav Koštunica, to je odlučno demantovano.
Sporazumi o saradnji stranih službi su uglavnom tajnog karaktera, a jedan od vidova saradnje je i da strane službe deluju na domaćem terenu i njima se čak dozvoljava da prikupljaju tzv. sirove podatke, objašnjava Predrag Petrović iz Centra za civilno-vojne odnose u Beogradu:
"Što se tiče samog Rasima Ljajića, on je tu ostao nedorečen, odnosno protivrečan. Prvo je rekao da strane službe ne rade tu, ali dostavljaju informacije o situaciji u Srbiji. Prosto je neverovatno da neko ko ne radi u Srbiji, ko ne prikuplja podatke, dostavlja te iste podatke našim službama."
Situacija u Srbiji ne razlikuje se mnogo od one u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, kaže nam bosanskohercegovački vojno-politički analitičar Neven Kazazović. Od 1992. godine ovo područje je premreženo raznim obaveštajnim službama, kaže Kazazović:
"Reći ću vam jedan podatak, vezan za neke vrlo važne događaje iz rata u Bosni i Hercegovini: postoji vrlo pouzdan podatak da je prisluškivanje, odnosno presretanje, vršeno od strane desetak, čak petnaestak obaveštajnih službi. To je pitanje na koje vam niko nikad neće direktno odgovoriti, ali je činjenica da su oni veoma aktivni, i činjenica je da ih ima jako mnogo. To mu dođe nešto kao opšte mesto u celoj ovoj priči, tako da ne trebate u to sumnjati."
"Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. i napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru", rekao je Mladić pred genocid u Srebrenici "
U Bosni i Hercegovini, pak, preovladava stav, kaže nam analitičar Neven Kazazović, da je malo neobično da je toliko vremena prošlo i da je iz Srbije u Hag poslato toliko haških optuženika, a da se Mladić još uspešno krije:
"Obaveštajne službe kad hoće nekoga da nađu, one ga obično nađu. Nađu ih i u Rusiji i u Argentini i drugde. Sledeća poenta je da se ponekad stiče ujverenje da se vodi jedna, rekao bih čak i spretna, vješta igra, gdje je Ratko Mladić zapravo neka "stvar", koja u toj nekoj visokoj politici i nadmudrivanju služi za kalkulaciju, odnosno za potkusurivanje. Možda je sad došao trenutak da za Mladića mogu dobiti najveću cijenu. Srbija nije velika zemlja. Srbija je zemlja koja je uvijek naknadno, poslije određenog vremena, priznavala da je Mladić bio tu. Nevjerovatno je da i danas postoji uvjerenje da se on ne može naći. To znači da on ima neku vrstu moćne zaštite, i dok jedni traže, drugi iz iste te vlasti ga kriju."
Srebreničani spremaju tužbu protiv Haškog tribunala
Autor : Dženana Halimović
Nakon što je Haško tužilaštvo priznalo da je uništen dio dokaza o genocidu u Srebrenici, reagovale su porodice žrtava i vlasti BiH
Haško tužilaštvo potvrdilo je da je uništeno oko 1.000 ličnih dokumenata, fotografija i predmeta koje su u masovnim grobnicama uz žrtve srebreničkog genocida pronašli haški istražitelji. Iako su u prvi mah u Tužilaštvu negirali ovu informaciju koju je glavni haški tužilac Serž Bramerc iznio porodicama još u vrijeme njegove posjete Sarajevu, potvrđena je mjesec dana kasnije nakon što je odbrana bivšeg šefa bezbjednosti drinskog korpusa Vojske RS Vujadina Popovića zatražila ponovno otvaranje dokaznog postupka. Glasnogovornica glavnog haškog tužioca Olga Kavran:
„Određeni broj artefakata je uklonjen krajem 2005. i početkom 2006. godine. Oni su poticali iz masovnih grobnica. Bili su u stanju raspadanja i postali su rizik po zdravlje. Nijedan od tih artefakata nije korišćen kao dokazni predmet tokom suđenja Popoviću i drugima u okviru koga se postavilo to pitanje, ali su se na njih odnosili delovi izveštaja veštaka na koje se Tužilaštvo pozivalo u tom predmetu.“
Porodice žrtava najavile su tužbu. Predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice” Hajra Ćatić:
„Zaista smo bili ogorčeni kada smo čuli tu informaciju da nisu nikoga kontaktirali. Prvo su morali kontaktirati porodice čije su bili posmrtni ostaci, da li odjeća, da li lična karta itd., i pitati da li dozvoljavaju da se to uništi. Drugo, morali su pitati onoga ko im je ustupio ta dokumenata. I mi ćemo najvjerovatnije pokrenuti tužbu.“
Nakon što se prije mjesec dana informacija o uništenju dokaza pojavila u javnosti, član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić zatražio je od Bramerca provođenje zvanične istrage. Silajdžićev savjetnik Damir Arnaut:
„Ništa se nije dešavalo do prošle sedmice kada je Tužilaštvo zvanično saopštilo da jesu uništeni određeni predmeti uključujući i, ono što je nas šokiralo, kosti i kosu žrtava. Odmah nakon toga ministar vanjskih poslova je uputio zvanično pismo predsjedniku Tribunala sudiji Robinsonu i od njega zatražio i da se provede zvanična istraga, ali i da se preduzmu određene mjere protiv onih koji su odgovorni, kao i da se uspostave procedure koje bi osigurale da se ovo više nikada ne ponovi.“
Protestno pismo ministra vanjskih poslova BiH Svena Alkalaja bi trebalo biti uručeno predsjedniku Haškog tribunala Patriku Robinsonu.
Član Kolegija direktora Instituta za nestala lica BiH Amor Mašović, koji je godinama radio na traženju i iskopavanju masovnih grobnica uključujući žrtve srebreničkog genocida, obrazloženje Tribunala o propadanju materijala smatra neprihvatljivim, uz nedopustiv odnos prema ostacima žrtava:
„Ti predmeti imaju više emotivnu, simboličnu vrijednost za porodice žrtava ukoliko se radilo samo o dokumentima i ličnim predmetima. Ukoliko je došlo i do uništavanja dijelova skeletnih ostataka, onda je to nedopustivo. Te ostatke je trebalo vratiti u BiH, podvrći ih DNK analizi, utvrditi pripadnost tih skeletnih ostataka žrtavama i predati ih porodicama. Posebno mi je vrlo diskutabilno obrazloženje Haškog tribunala da je prijetila mogućnost zaraze. Zašto se dopustilo da ti predmeti stoje u takvim uslovima koji bi doveli do njihovog uništavanja? Želim vjerovati da se radilo o nesnalaženju, a ne nekoj namjeri da se na ovaj način zada dodatna bol članovima porodica žrtava genocida.“
Predsjednik Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu Mirsad Tokača kaže kako vlasništvo artefakata pripada porodicama i da su one trebale biti konsultovane:
„To je jedan skandalozan čin. Zaista ne mogu da vjerujem da se tako nešto uopće moglo desiti. Radi se o potpunom odsustvu suosjećaja sa porodicama i onima koji su obezbijedili te artefakte Tribunalu. To nije moglo biti tretirano nikako kao vlasništvo Tribunala. Ostala je historija njihovih familija u pepelu i prahu - i to je možda jedini trag koji je njima ostao, jedini kontakt. Ubijena je njihova prošlost, zapravo, ubijeno je njihovo sjećanje. Nema niko pravo na to. Takve stvari se ne mogu raditi i to je jedan novi zločin nad žrtvama i preživjelim pripadnicima njihovih familija.“
I porodice i organizacije koje se bave žrtvama strahuju od mogućnosti daljeg uništavanja dokaza. U Hagu se nalaze ostaci i dokumentacija i žrtava iz prijedorske regije, te Brčkog, koje su svojevremeno iskopali haški istražitelji. Tim prije što se planira pohranjivanje ličnih predmeta u muzej u okviru Memorijalnog centra Potočari. Hajra Ćatić:
„Sad se radi druga faza izgradnje Memorijalnog centra u Potočarima - Fabrike akumulatora, i tamo je predviđen muzej u kome će biti izložena dokumentacija koja je pronađena u masovnim grobnicama. Znači oni su već uništili jedan dio koji bi tamo trebao da bude izložen.“
Na vijest o uništenju ličnih predmeta žrtava srebreničkog genocida oštro su reagovali i u Društvu za ugrožene narode.
Protiv ovakvog odnosa prema dokazima pobunili su se i predstavnici brojnih jevrejskih organizacija ističući da bi u slučaju da su uništeni dokazi iz frankfurtskog procesa za Aušvic, naprimjer, u svijetu izbila bura protesta
Objavljivanje Glavaševog dnevnika uzburkalo javnost
Autor : Goran Vežić
Glavaš, koji je radi ratnog zločina u Osijeku devedesetih godina nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora, i koji je radi te presude pobjegao u Bosnu i Hercegovinu uživajući mogućnosti dvojnog državljanstva, često se javlja u hrvatskim medijima.
Splitski list je ipak napravio presedan: dao mu je čitavu stranicu da istresa razmišljanja o svom slučaju, te o ljudima koji nisu mislili da je on nevin.
Novinara Dragu Hedla koji više od desetljeća ukazuje na Glavašev zločin naziva svojim "mezimcem kojemu se ukazuje kako ubijam ljude po Slavoniji", za policajca Vladimira Fabera kaže da je kriv za suze njegova sina, svoj proces naziva kafkijanskim, a za suca Željka Horvatovića, koji ga je osudio, kaže da je 1992. godine oslobodio krivnje četvoricu hrvatskih gardista koji su, navodno, iz čista mira ubili Srbina, civila, Damjana Žilića.
Glasnogovornik Vrhovnog suda RH sudac Dražen Tripalo nije želio reagirati na Glavašev komentar.
"Vrhovni sud ne može komentirati novinske napise. Ono što o postupku koji je protiv optuženika vođen pred Županijskim sudom u Zagrebu Vrhovni sud ima reći to će biti napisano u odluci koju će donijeti povodom žalbi na presudu koja će biti podnesena."
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka je izjavio za RFE da je postupak "Slobodne Dalmacije" uistinu presedan:
"Pa svakako da to nije uobičajeno. Ovo je potpuni presedan. Branimir Glavaš je osuđeni ratni zločinac i mislim da mu uredništvo SD nije trebalo ponuditi da piše taj dnevnik. Na taj se način relativizira presuda za zločin nad srpskim civilima. Mislim da nekome tko je ubijao Hrvate ne bi nitko ponudio taj dnevnik i mislim da to dovoljno govori o kakvom se interesu javnosti radi u ovom slučaju."
"Slobodna Dalmacija" je i ranije znala ustupati veliki prostor ratnim zločincima. Tako je 2001. bio objavljen veliki "intervju" s Mirkom Norcem koji je - ispostavilo se kasnije - bio izmišljotina tadašnjeg glavnog urednika Josipa Jovića. Sad je ta novina napredovala, izmišljanja nema.
Urednik subotnjeg broja Kruno Kljaković objavljivanje Glavaševih bilješki, kako on piše, opravdava zanimanjem javnosti.
Što o tome misli autorica nekoliko knjiga iz područja novinarske etike Gordana Vilović:
"Mislim da je to bio i jezik netolarancije, ali i govor mržnje u jednom dijelu tog njegova dnevnika. Dakle, puno je otvorenih pitanja. Ne vjerujem da su politički razlozi za njegovo objavljivanje, a opet što je 'Slobodna Dalmacija' dobila tim dnevnikom. Samo čuđenje jednog dijela javnosti. Nadam se - većeg dijela javnosti."
Odvjetnik i prijašnji dugogodišnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj smatra da Glavaš istup treba imati pravne posljedice.
"Nepravomoćna je presuda i ovakav komentar bi se svakako mogao kvalificirati kao prisila nad pravosudnim dužnosnikom jer je u tom tekstu više nego jasno da se ili posredno ili neposredno vrši pritisak na višu instancu i usmjerava u kom pravcu bi trebalo suditi."
Tekstom u Slobodnoj Dalmaciji nezadovoljan je i sam Glavaš. On na svojoj web stranici objavljuje svoj dnevnik u cjelosti za kojeg tvrdi da ga je "Slobodna Dalmacija" cenzurirala.
Bezuspješno smo razloge za to pokušali provjeriti kod urednika Krune Kljakovića. Glavaš je u pravu. Redaktorske škare su žestoko radile na njegovom tekstu: Izbačeni su dijelovi u kojima Glavaš oštro govori o premijeru Ivi Sanaderu i njegovoj nasljednici Jadranki Kosor. Samozvani procjenitelji interesa javnosti iz "Slobodne Dalmacije" smatrali su da to nije od interesa za publiku, pardon - da to njima nije u interesu.
Žrtve torture bez zaštite
Autor : Maja Nikolić
Žrtve torture, tokom ratnih godina s područja regije, bez obzira na vrijeme koje je proteklo, duboko u sebi nose urezane traume koje su doživjeli . Najteže im je međutim, što, četrnaest godina nakon završetka rata, nemaju adekvatnu zaštitu niti pomoć od državnih tijela.
Koliko su žrtve torture zaista marginalizirane, najbolje govori primjer iz Srbije, gdje se tortura nad žrtvama može tretirati kao zastarjelo kazneno djelo. Jelena Bakalić, predstavnica iz Beograda:
„Žrtvama ta nadoknada štete, mi smo imali šest slučajeva koje smo dobili, između 200 i 300 hiljada dinara, znači, to je dve - tri hiljade evra, nije neka suma koja njima ne znam šta će pomoći, ali to im je psihološki momenat. S druge strane, Komitet za borbu protiv torture je pritisnuo državu Srbiju da pod hitno promeni zakonodavstvo. Ne može delo torture da bude zastarelo. Mada, da žrtve i dođu do te tačke da tuže državu, odnosno da krenu sa pravnom pomoći, isto treba neka snaga da bi se oni aktivirali i da krenu u taj proces.“
Admir Sarajlić, predsjednik Udruženja zatočenih Brčko Distrikta, o tome kako žrtve rata iz BiH danas prolaze:
„Dio tih žrtava rata koji su prošli logore je umro, jednim dijelom prirodnom smrću. Jedan dio vrši suicide jer jednostavno vide da nemaju nikakve podrške od strane države. Ta populacija jednostavno odustaje, gube moral i vjeru da bi bilo šta sutra mogli ostvariti kao civilne žrtve rata, kao osoba koja je prošla te torture zbog „pogrešnog“ imena ili prezimena.“
Iako BiH i susjedne zemlje Srbija i Hrvatska imaju centre koji okupljaju žrtve torture, na Konferenciji je naglašeno da ove osobe gotovo da nemaju nikakvu pomoć niti podršku vlasti zemlje, u kojoj su postali žrtve. Njima uglavnom pomažu nevladine organizacije. Političari opravdanje uglavnom nalaze u nedostatku mehanizama i resursa, te je, čini se, donošenje Strategije za pomoć žrtvama torture u BiH još samo san onih kojima je ta pomoć najpotrebnija. Jasna Žižović, predsjednica udruženja «Viva žene» iz Tuzle:
„BiH ima zakon o civilnim žrtvama rata, koji se implementira na dva entiteta. Dakle, žrtve nisu iste, iako su za nas svi isti. Nije isto da li žive u Federaciji ili u Republici Srpskoj. Ako se prijave u Federaciji, i vrate se u RS, one ne mogu da reguliraju svoj status tamo. To je potpuna diskriminacija u odnosu na mjesto boravka. Imamo primjere diskriminacije u odnosu na pol, žene su po ovom zakonu o civilnim žrtvama rata lakše ostvarile prava, tj. dobile su status civilne žrtve, međutim, muškarci koji su bili u logorima i koji su doživjeli teška seksualna maltretiranja, oni još uvijek ne mogu da ostvare status civilne žrtve rata. Ali, s obzirom da je naša zemlja potpisnica mnogih konvencija, ona je obavezna, sama se obavezala da će da sprovede neke upute koje su tim konvencijama predviđene. No, moja pretpostavka je da država ne zna niti gdje ko šta radi.“
Ni u bolje uređenim pravnim zemljama, poput Hrvatske, odnos prema žrtvama torture nije na zavidnoj razini, rekla je Valentina Željak - Božović, predsjednica «Centra za žrtve torture», iz Zagreba:
„Oni nemaju posebni zakon za civilne žrtve rata, nego postoji zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Naglasak je na „invalida“. Da bi neko potpao pod taj zakon, da bi stekao bilo kakva prava, mora postojati fizičko oštećenje od 20 posto, na temelju rane ili ozljede. Dakle, ne podrazumijeva se zlostavljanje, silovanje i razni drugi oblici psihičkog maltretiranja. Pravo se može ostvariti jedino u slučaju da postoji ozbiljno oboljenje. Bolest organizma mora biti u tom slučaju u visini od 60 posto.“
Predstavnica iz Zagreba smatra da je dodatni problem i u tome što zemlje bivše Jugoslavije ne sudjeluju i ne razgovaraju o ovom problemu:
„Ja mislim da to nikad nije ni bio ni predmet bilo kakve komunikacije političara iz ove regije, jer tu se radi o vrlo maloj populaciji. To je par tisuća ljudi. Šta će se desiti? Dobro, oni su toliko oštećeni da zapravo, vjerovatno neće niti dugo živjeti. Razvit će se ozbiljne bolesti, ljudi će umrijeti u ranijoj životnoj dobi. Pa eto, na sreću vlasti, neće morati davati dodatne invalidnine i mirovine.“
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.