Laboratorija za DNK-a analize Međunarodne komisije za nestale osobe dostavila je Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine DNK izvještaj koji potvrđuje da se, među žrtvama ekshumiranim u masovnoj grobnici na lokalitetu Gajevi u selu Vragolovi, općina Rogatica, nalaze posmrtni ostaci Avde Palića, pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i komandanta odbrane Žepe.
DNK analiza je pokazala da je tijelo označeno kao NN u identifikacionom centru u Visokom bilo Palićevo, a od devet tijela identifikovanih 2001. godine, dva su pripadala borcima iz Žepe - Mehmedu Hajriću i Amiru Imamoviću.
Pukovnik Avdo Palić zarobljen je 27. jula 1995. tokom pregovora sa predstavnicima srpske vojske o evakuaciji civilnog stanovništva Žepe, otkada je njegova sudbina nepoznata.
Arhivski snimak: Avdo Palić
Za suprugu Esmu, kćerke i ostalu porodicu završava se 14 godina duga bitka za istinu i počinje, nadajmo se, ne tako dugotrajna i bolna bitka za pravdu, saopštio je Ured međunarodne komisije za nestale čije je sjedište u Sarajevu.
Za Program Pred licem pravde govori Esma Palić, žena kojoj je pokretačka snaga svih dugih 14 godina bio moto “istina i pravda”.
Palić: Ja moram reći da nisam još u potpunosti došla do istine. Dakle, postoje još uvijek izvjesne dileme da li se radi o kompletnom tijelu moga supruga, i to je ono što sam rekla - da ću tražiti dodatnu analizu lobanje. I tek onda kad budem imala provjerene rezultate, onda ću znati i reći da je to stvarno to. Meni su prioritet istina i pravda. Jednim bez drugog nisam ostvarila ono što je moja životna misija. Znači ako to bude to, onda sam došla do istine i slijedi zaista put pravde - da se utvrdi ko je ubio moga supruga, u kojim okolnostima, gdje – jer na kraju-krajeva čini se da je ovo sekundarna grobnica - gdje je bio ukopan, šta je rađeno sa posmrtnim ostacima moga supruga i, naravno, da ubice vidim tamo gdje im je mjesto.
Palić: Prvo jedno dva, tri dana sam bila u jednoj potpunoj paralizi - stanje šoka, nevjerice. Mislim da niko normalan ne bi mogao tek tako prihvatiti „evo našli smo ga, imali smo osam godina tijelo i sve relevantne uzorke“. Ali dolazim sebi. Sad već počinjem da razmišljam o narednim koracima. I definitivno je moja motivacija dovoljna snaga da izdržim sve ovo.
Palić: Da, apsolutno. One su isto rekle: „Mi smo ga tražili cijeli svoj život.“
Palić: Moramo sačekati tu dodatnu DNK analizu. Ako bude DNK analiza pozitivna, ako bude zaista riječ o tijelu moga supruga, ukop bi bio ovdje, u Sarajevu, pored njegovog saborca, odanog saborca i prijatelja s kojim je bio, ako bude tako kako stvari stoje, i u toj masovnoj grobnici, pored Mehmeda Hajrića.
Palić: Porodice nestalih su u ovoj zemlji na više načina gotovo svakodnevno povrjeđavane. Ova povreda nije samo za slučaj Palić već za sve one koje su i ukopali i koji čekaju da ih ukopaju. Mi se svi odlično razumijemo. I zaista, ko god ima imalo duše shvatiće da porodicama nestalih treba ozbiljna briga svih relevantnih u ovoj državi. Ja bih voljela kad bi ova situacija, koliko god ona za mene bila bolna, a zaista je bila bolna i za sve one koji su vezani za mene i za moju djecu, ali i za porodicu, za prijatelje, voljela bih kad bi ona barem malo okrenula kurs naprijed u pogledu ozbiljnosti rada institucija koje traže i identifikuju nestale.
Palić: Aposlutno. Ja sam godinama govorila - na hiljade uzoraka pronađenih tijela čeka na identifikaciju, pri tome, vjerujte, nikada nisam pomislila da je jedan od njih moj suprug. Padalo mi je na pamet, ali nikad nisam bila toliko opterećena, jer na kraju-krajeva vjerovala sam da istraga mora reći gdje je, pa ako je tu, onda bi išli na ciljanu analizu, ali činjenica je na hiljade tijela čeka na analizu, a izvađeni su 1998., 1999., 2000.
Palić: Prvi put sam se vratila poslije osam godina, a sad odlazim redovno.
Palić: Prvi put je bilo zaista teško, prvih nekoliko puta. A sad se znam zaista odmoriti tamo jer to je mjesto u kojem sam bila u cijelom svom životu najsretnija. I ja kad tamo odem, ja se uvijek sjećam lijepih trenutaka i meni je lijepo.
Palić: Toga se sjećam bilo gdje da se nalazim. Svaki dan, svaka minuta je sjećanje.
Palić: Tako je Avdo govorio, mada je u meni vladao jedan veliki strah. Ja sam se tada bojala. Ja ne znam ni kud sam išla, ni kako sam došla do slobodne teritorije. Definitvno, bojala sam se samo za njega. Nisam razmišljala kud idemo - da li su mine, da li mogu stradati sa djecom, samo sam se pitala šta će s njim biti. I na kraju je ispalo tako da se više nikad nismo vidjeli.
Palić: Tek onda. Dok se ne pronađu mrtvi - nema mira.
Palić: Pazite, nije normalno živjeti a ne odtugovati svoje voljene. Koliko god mi govorili sebi idem dalje - nema dalje. Vi ste uvijek u onom trenutku kad ste izgubili a niste otplakali, niste odtugovali, niste rekli nema ga više. Ja sam bila svjesna toga, pa sam često pokušavala raditi na tome, ali definitivno mora doći trenutak kada ćete sve suze koje ste zadržavali godinama pustiti da jednom odu.
Klotjevac, selo koje se nalazi 25 kilometara od Srebrenice i na samoj granici između Bosne i Hercegovine i Srbije, bilo je poznata turistička destinacija prije rata. Kanjon Drine između Klotjevca i Žepe ima dubinu izme 700 i 1000 metara, što ga čini trećim po dubini kanjonom na svijetu. Vještačko jezero Perućac, formirano 1960., Klotjevac je učinilo privlačnim mjestom za turiste. Danas je sve dugačije.Srebrenica i sela oko nje , su zaboravljeni , osim na Dan sjećanja na žrtve genocida.
Prije rata Klotjevac je imao 314 stanovnika. Danas - tek trinaest.
Dvanaestog jula bivši i sadašnji mještani Klotjevca, zajedno sa prijateljima se skupili na otkrivanju spomenika za 108 žrtava genocida. Donaciju za izgradnju spomenika skupili su studenti iz Australije, zajedno sa njihovim profesorima, Harizom Halilovićem i Ronom Adamsom. Oni su prije dvije godine posjetili Klotjevac istražujući posljedice genocide na lokalne zajednice. Hadžira Đozić kaže:
„U svakom slučaju im hvala. Hvala i zbog tih donacija, hvala im sto posjecuju ovo naše mjesto. Malo je kao i oživjelo.“
No po završetku ceremonije otkrivanja spomenika, stanovnici Klotjevca se vraćaju svojim svakodnevnim brigama. Život 13 stanovnika u pustom selu sveden je na teško preživljavanje. Hamed Mešanović:
„Vratio sam se 2003. godine. 2002. sam bio došao, ali nisu mi mogli vratiti kuću pa sam se vratio na Rosulje, Ozren. I onda je došla neka organizacija „CARE“ i obnovili su mi kuću. Sad držim ovce, krave, malo pčela i ako izleti neki poslić da nekome očistiš kuću - i to je to.“
RSE: Je li imate porodicu?
Mešanović: Imam, ženu, dijete. Ima mi tu brat, nije oženjen, i ima majka. Dijete upisao sam sad u školu, šesta godina je, 2003. godiše. Ide u Osat.
Djeca iz Klotjevca i susjednih sela i zaselaka oko Srebrenice u školu idu u Osat, koji je od Klotjevca udaljen 10 kilometara. Prijevoz organizira i plaća općina Srebrenica. Stanovnici Klotjevca su zahvalni zbog te pomoći, no bilo bi zadovoljniji kad to ne bi bila i jedina pomoć.
Edina Sejdinović živi u susjednom selu Sejdinović gdje se, također, vratilo tek nekoliko porodica. U selu ih niko ne dira, ali djeca koja idu u srednju školu u Srebrenicu imaju određenih problema:
„Neobično, nema naroda, malo naroda se vratilo. Da je više naroda, bilo bi bolje. Daleko nam sve.“
RSE: Imate li struju?
Sejdinović: Imamo, i struju smo dobili. Jednu godinu smo bili bez struje.“
RSE: A šta je s ovom manjom djecom, kako idu i gdje u školu?
Sejdinović: Idu u školu u Osat, a veća djeca idu u Srebrenicu. Oni imaju autobus. Uče po srpskom programu, nema bosanski.“
RSE: I kako se osjećaju djeca u školi?
Sejdinović: Ja kad sam se vratila bilo je teško. Djevojčicu su maltretirali - nastavnici nisu ali djeca jesu. Govorili su joj „Turkinja, Turkinja“.
Svakodnevne brige u konverzaciji prepliću se sa sjećanjima na genocid. Trećina stanovnika Klotjevca ubijena je u genocidu. Kad govore o masovnim ubistvima koje su izvršile srpske snage, mještani Klotjevca govore o „genocidu“, ali kad spominju lične gubitke govore o tome da li su ili nisu prešli šumu.
Imena onih koji nisu prešli šumu u julu 1995., zajedno s imenima 30-ak stanovnika Klotjevca koji su ubijeni 1992. godine, uklesana su na spomeniku otkrivenom danas. Hamed Mešanović:
„Kod mene, u mojoj kući, ja sam malo dalje, nas je pet članova, stalno sam tu i imam sestru koja mi je u Švicarskoj, otac nije prešao preko šume. Trinaest ljudi, tri porodice su se vratile. Imam auto, da nemam auto ne bih mogao opstati nikako. Prohodan je put, kad djeca trebaju u školu, oni progrnu put u sedmici dana - i to je to.“
Hadžira Đozić:
„Sad sam ukopala muža u Potočarima. Ja i moja djeca, juče smo ga prenijeli, sahranili smo ga, teško jeste - šta da kažem više. Djeca su mi uvijek bila odlična. Stariji sin mi je sa 25 godina diplomirao na Mašinskom fakultetu u Tuzli, sad traži posao, drugi mi je ’89. godište, druga godina ekonomije u Tuzli. Borim se za svoju djecu. Jedini cilj u životu mi je da mi djeca uspiju. Ja sam porijeklom iz Klotjevca. Udata sam u Đoziće, kod Srebrenice, tako da su mi pored muža nestali još i četiri djevera i troje od djevera djece. Od prvog dana, kad sam prešla, trebala sam doživjeti nervni slom. Međutim, vidjela smo svoju djecu - trebam naprijed ići. Bilo je momenata kad me je brat zvao da idem u Švedsku, međutim rekla sam: ’Ja hoću ovdje svoju djecu da školujem, da mi završe fakultete.’ I to mi je cilj u životu.“
Šahiza Sejdinović živi u susjednom selu Prohići. Selo ima tek nekoliko stanovnika i još mu je teže pristupiti nego Klotjevcu:
„Evo, ja imam troje djece - čovjek našao drugu ženu i ostavio me. I kako da ja preživim sa troje djece? Sve troje idu u školu. Ona isto - ima muža, ne radi nigdje. Njen muž ne radi nigdje. Svi školujemo djecu. A odakle? Uopšte nemaš marke. I ovo što su bile stipendije, ukinute - i živi od vazduha. I zamisli ti, 40 kilometara djeca putuju svaki dan. Sve su obećavali 2002. godine kad smo se vratili. Šta smo dobili? One kuće - ništa drugo. Na račun naše djece Srebrenica se pere. Na račun naše djece Srebrenica dobija. Da nam hoće ovaj put napraviti, pa opet bi sve lako bilo. Ko god dođe za sve nas ucjenjuje. Zamisli naše dijete kad se razboli, moraš dati 50 KM da te odvuče do Srebrenice, najmanje. Načelnici nijedan nisu došli ovdje da nas obiđu. Samo kad su glasovi. I za kog da glasaš? Ni za kog.“
BiH bi, uskoro, s Hrvatskom mogla potpisati dugo očekivani Sporazum o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima kako bi se onemogućilo izbjegavanje izvršenja pravomoćnih presuda.
Hrvatska Vlada je, naime, pokrenula postupak izmjene sporazuma s Bosnom i Hercegovinom o međusobnom izvršavanju sudskih odluka , što bi trebalo onemogućiti zloupotrebu dvojnog državljanstva i izbjegavanje zakona odlaskom u susjedne države.Od ovog sporazuma i Hrvatska i BIH očekuju mnogo.
Najavljene izmjene hrvatski pravni stručnjaci ocjenjuju napretkom, iako pravo rješenje vide tek u izmjenama Ustava i drugačijem reguliranju dvojnog državljanstva.
Iz hrvatskog Ministarstva pravosuđja i hrvatskog MUP-a nismo uspjeli dobiti podatak koliko osoba trenutno izbjegava presude izrečene u BiH ili Hrvatskoj, prelaskom granice u jednom ili drugom smjeru, ali među najzvučnijim imenima izbjeglima iz Hrvatske u BiH su Branimir Glavaš, osuđen za ratne zločine u Osijeku, riječki kirurg dr Ognjen Šimić zbog primanja mita, a u Hrvatskoj slobodno godinama već živi predsjednik HDZ BiH Ante Jelavić i izbjegava sudsku presudu izrečenu u Bosni i Hercegovini.
Ivan Simonović, Foto: Enis Zebić
Dosadašnji sporazum, pojašnjava hrvatski ministar pravosuđa Ivan Šimonović, daje mogućnost da se kazna izrečena u jednoj državi izdržava u drugoj, ali se traži suglasnost osuđenoga.
"Promjenom sporazuma takva se suglasnost više ne bi tražila. Time bi se izbjegla nekažnjivost i zlouporaba dvostrukog državljanstva", rekao je Šimonović.
Najavljenu izmjenu sporazuma odvjetnik Anto Nobilo smatra napretkom, ali nije siguran da je to dobro i za slučajeve ratnih zločina.
"Naime,u ovom trenutku svi razmišljaju o Glavašu i da bi to bio jedan pravedan način, ako bi njegov slučaj postao pravomoćan, da se izbjegne taj njegov bijeg, ali ne razmišljaju o kontra-slučajevima. Naime, nisam siguran da Bosna i Hercegovina ima pravosudje na jednom nivou, bar hrvatskoga, a ne možemo biti zadovoljni ni sa hrvatkim pravosudjem, i nisam siguran da u BiH, nekoj situaciji neće možda doći do presuda koje nisu rezultat poštenog sudjenja prema hrvatskim državljanima, a Hrvatska će po sporazumu presudu morati izvršiti", rekao je Nobilo.
Anto Nobilo, Foto: Enis Zebić
Ni Hrvatska, a ni Srbija upozorava Nobilo, nisu izmačale iz sudjenja po 'nacionalnim kriterijima'.
"Sve ove države šepaju u primjeni pravnih standarda i još uvijek uvijek, na neki način, postoji dvostruki kriteriji 'naši i njihovi' okrivljenici i ne primjenjuju se isti kriteriji, pa čak i u Hrvatskoj. Kazne koje su se izricale često su po takvim kriterijima, a držim da bi to u BiH moglo biti daleko gore nego u Hrvatskoj, imamo i problem Srbije, tako da, što se tiče ratnih zločina, trebalo bi napraviti izuzetke", rekao je Nobilo.
Odvjetnik i pravni stručnjak dr. Slobodan Budak smatra da bi sličan sporazum trebalo napraviti na razini cijele regije u kojoj se iz države u državu sklanjaju kriminalci i zločinci te konačno riješiti slabosti dvojnog državljanstva.
"Dvojno državljanstvo se sad koristi na dva načina, jedan je u izborima, u političke svrhe, a drugi radi izbjegavanja kazni za kriminalne radnje i to po najgorim kriminalcima koje u ovom času imamo na ovom području. Mislim da bi bilo dobro da se tu nešto pod hitno učini i čim prije reagira u intereseu vraćanja povjerenja u pravnu državu u svakoj od tih država", rekao je Budak.
Odvjetnik i predsjednik Hrvatskog pravnog centra Goran Mikuličić je rekao da bi sporazum omogućio da dokaze prikupljene u jednoj zemlji koristi pravosuđe druge zemlje.
"Ovim sporazumom će se sada moći koristiti dokazni materijal koje je pribavilo pravosuđe druge države i bit će omogućeno da se u domicilnoj državi, na temelju tog materijala, provede postupak i izreče sankcija", rekao je Mikuličić.
Mikuličić pojašnjava na koji će se način, izmijenjeni sporazum između dviju država odraziti, recimo, na konkretni slučaj Branimira Glavaša kojem je u Hrvatskoj izrečena prvostupanjska presuda, a on izbjegao u BiH.
"Sada postoji mogućnost, kada se taj sporazum potpiše, da se kompletan materijal dostavi Bosni i Hercegovini koja onda može završiti postupak. Odnosno, ako ta presuda u Hrvatskoj postane pravomoćna, onda će država Bosna i Hercegovina, na temelju pravomoćne presude, pristupiti izvršenju sankcije i Glavaša poslati na izvršenje kazne zatvora u BiH", rekao je Mikuličić.
Sporazum, koji nije mijenjan od kraja rata naovamo, trebao bi označiti kraj prebjezima osuđenih osoba iz jedne zemlje u drugu, kako bi, zahvaljujući dvojnom državljanstvu, izbjegli izdržavanje kazne.
"Taj sporazum praktično čeka od kraja rata: mi smo prvi put zaključili sporazum, Republika Hrvatska - Federacija, 1994. godine i kasnije je ugovor zaključen sa čitavom zemljom, tako da praktično od kraja rata do danas taj sporazum nije mijenjan. To znači da nijedna osoba neće moći da izbjegne izdržavanje kazne na koju je osuđen. Svaka osoba koja je osuđena u jednoj od ovih zemalja, kad ode u drugu zemlju mora tu odluku i izvršavati, bez obzira je li se nalazi u BiH gdje su sudovi izrekli tu kaznu, ili u Republici Hrvatskoj, gdje također može izdržavati tu kaznu," objašnjava savjetnik ministra pravde BiH Jusuf Halilagić.
Slobodan Šaraba, Foto: Midhat Poturović
Član Zajedničke komisije za odbranu i sigurnost BiH Slobodan Šaraba pozdravlja ovakvu inicijativu uz konstataciju da će se na ovaj način uvesti red u pravosudne probleme ove vrste.
"Mi smo sada u situaciji da osuđena lica ili lica protiv kojih se vodi postupak veoma lako u regionu prelaze iz jedne u drugu državu i u tom slučaju stvaraju velike probleme pravosuđu. A budući da znamo da je institucija dvojnog državljanstva jako prisutna u regionu, onda to u svakom slučaju dovodi do toga da pravosudno osuđena lica dovodi u situaciju da izbjegavaju izvršenje sankcija. Zato smatram da svaka inicijativa u regionu između zemlja koje se nalaze na prostoru bivše Jugoslavije je dobra i da takvu inicijativu treba podržati," rekao je Šaraba.
Kako prema postojećim zakonima Bosna i Hercegovina ne izručuje svoje državljane, jednako kao ni Hrvatska kojoj to ne dozvoljava Ustav, važeći sporazum zahtijevao je saglasnost osuđenog da kaznu izrečenu u jednoj izdržava u drugoj zemlji. Promjenama sporazuma ta saglasnost više neće trebati. Identičan ugovor zaključen je i sa Srbijom, a oba bi u Parlamentu BiH trebala biti ratificirana najduže za tri mjeseca.
Osobe na koje se odnosi ovaj ugovor su svi pravosnažno presuđeni, a iz BiH ih u susjednim zemljama ima više od 200, napominje Halilagić.
"Radi se ukupno o 282 osobe, od čega ih je 109 u Hrvatskoj, 97 u Srbiju, 11 u Crnu Goru i 54 osobe za koje se ne zna u kojoj se zemlji nalaze – ili u Hrvatskoj, ili u Srbiji, ili u Crnoj Gori. Što se tiče Republike Hrvatske kazne su nešto malo kraće nego u Republici Srbiji. Radi se o jednoj kazni gdje je osoba osuđena na devet godina jednom presudom, godinu dana drugom presudom. Ta kazna nije objedinjena. Zatim imamo jednu presudu koja je izrečena kazna od devet godina, zatim osam godina, sedam godina itd. Međutim, što se tiče Republike Srbije, tamo su kazne značajno duže. Imamo osobu koja je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, tri osobe po 15 godina, nekoliko osoba od 10 do 12 godina,“ rekao je Halilagić.
S obzirom da se među osuđenim bjeguncima nalaze opasni kriminalci, sigurnosna situacija u regionu bila je ugrožena, što bi se ovim sporazumom trebalo riješiti, smatra Halid Genjac, član Ustavnopravne komisije BiH čiji je zadatak upravo razmatranje pravnih pitanja i provođenje međunarodnih i domaćih krivičnih zakona.
"Bilo je slučajeva da se izbjegava doseg pravosuđa na način da se bježi i u Hrvatsku i u Srbiju. To je sve skupa ugrožavalo cjelokupnu sigurnost u svim ovim državama. BiH je možda najviše bila izložena tome zbog specifičnosti koje su nam poznate, ali ove mjere, sasvim je izvjesno, bi doprinijele podizanju cjelokupnog stepena sigurnosti,“ rekao je Genjac.
Halid Genjac, Foto: Midhat Poturović
Osobe koje prebjegavaju a nisu pravosnažno osuđene čekaće dok Hrvatska i BiH ne potpišu ugovor o izručenju, na kojem se radi već godinama. Potpisivanje i ovog ugovora značilo bi pozitivan uticaj na integritet pravosuđa susjednih zemalja, ističe Genjac.
"Mislim da postoje krivična djela za koja je potrebno ostvariti i ostaviti mogućnost - naravno uz poštivanje postojećih ustavnih i zakonskih normi u sve ove tri države i uz poštivanje suverene mogućnosti da te države odlučuju koja su to vrsta djela – u slučaju izbjegavanja dosegu pravosuđa u jednoj od ovih država, da se ostvari ta saradnja i da se ipak omogući procesuiranje u zemljama iz kojih je osumnjičeni ili optuženi pobjegao.“
Jedan od važnih faktora jeste i činjenica da će po ratifikaciji sporazum biti primjenjivan na sve osuđene osobe, bez obzira na to kad su osuđene. Tako bi se moglo dogoditi da Branimir Glavaš i Ognjen Šimić zatvorsku kaznu, od koje su pobjegli u Hrvatskoj, nakon što postane pravosnažna, služe u BiH. Isto bi trebalo važiti i za Antu Jelavića kojeg je Sud BiH osudio, a koji se nalazi u Hrvatskoj.
Autor : Petar Komnenić
Viši sud u Podgorici naložio je raspisivanje Interpolove potjernice za petoricom optuženih za ratni zločin u slučaju deportacije muslimana, Bošnjaka i Srba koje je crnogorska vlast '92. izručila pod nož vojsci Radovana Karadžića. Budući da neke od osoba imaju državljanstvo Srbije pitanje je koje mogućnosti nadležnima u Crnoj Gori stoje na raspolaganju u tom procesu.
Sudija Milenka Žižić, predsjednica specijalizovanog Odjeljenja za organizovani kriminal, korupciju, terorizam i ratne zločine naredila je raspisivanje crvene međunarodne potjernice za petoricom optuženih za ratne zločine u slučaju deportacije Bošnjaka i Srba 1992. godine.
Od devetorice optuženih četvorica se trenutno nalaze u pritvoru, dok su bjekstvu bivši šef Državne bezbjednosti Boško Bojović i nekadašnji policijski službenici: Milisav Marković, Radoje Radunović, Duško Bakrač i Milorad Ivanović, koji se nalaze u Srbiji sa tamošnjim državljanstvom.
Advokat jednog od okrivljenih Zdravko Begović potvrđuje informaciju da je nadležni sudija zatražio raspisivanje crvene potjernice:
"Po nezvaničnim saznanjima ta lica se nalaze u Republici Srbiji, međutim, unatrag nekoliko mjeseci zaključen je ugovor o pružanju međunarodne pomoći i saradnje između Republike Srbije i Crne Gore u kojoj su definisana prava pojedinih država, tih država u odnosu na ona lica koja su državljani Republike Srbije i Crne Gore, pa eventualno u tom dijelu možete konsultovati Ministarstvo pravde da vam da razjašnjenje u tom dijelu."
U Ministarstvu pravde, međutim, kažu da nedavno potpisani ugovori Crne Gore sa Srbijom o međusobnom pružanju pravne pomoći ne tretiraju izručenje domaćih državljana niti lica sa dvojnim državljanstvom koja su glavni problem u slučaju deportacije muslimana, bošnjaka i Srba iz Crne Gore 1992. godine. Pomoćnik ministra pravde Branka Lakočević:
"Kada smo pregovarali sa Srbijom oko mogućnosti izručenja lica koje imaju dvojno državljanstvo rekla sam da bude dogovoreno da to ne bude tema ovih ugovora, već ovih ugovora koji se odnose na dvojno državljanstvo i to pitanje nije tretirano ovim ugovorima i ostavljena je mogućnost da bude tretirano ovim drugim ugovorima, jer mi smo predlagali da se u okviru ovih ugovora pronađe mogućnost da se izruče. Međutim, Republika Srbija nije to prihvatila već smo ostavili da se to riješi u sklopu drugih pregovora."
Profesor Pravnog fakulteta u Podgorici Drago Radulović podsjeća da zakoni Srbije baš kao što je slučaj u Crnoj Gori zabranjuju izručenje njenih državljana, osim Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Razmatrajući mogućnosti koje nadležnima stoje na raspolaganju u slučaju deportacije, Radulović pojašnjava:
"Sada tu postoje različite mogućnosti, osim možda da dođe do takozvanog transfera krivičnog postupka da Crna Gora ustupi, da se tim licima koji su državljani jedne ili druge države, ako se nalaze na teritoriji jedne države, druga da tu potrebnu dokumentaciju pa da se vodi tamo gdje su oni trenutno ili je moguće da im Crna Gora sudi u odsustvu, pa kada se steknu uslovi kasnije za izvršenje eventualne odluke ili ponavljanje krivičnog postupka osuđenom u odsustvu. To su te nekakve mogućnosti koje postoje."
Branilac dijela okrivljenih Branislav Lutovac kaže da je nalogom za raspisivanje potjernice nadležni sudija postupio u okviru zakonskih ovlašćenja i dodaje da vjeruje da je to u ovom slučaju učinjeno na predlog specijalnog tužioca kako bi se organizovalo suđenje u odsustvu:
"Jer ovdje je devet optuženih, pa pet je nedostupno organima gonjenja. Prema tome, raspisivanje ove potjenice je bio jedan preduslov da bi se donijelo rješenje o suđenju u odsustvu i da bismo mogli na taj način da startujemo sa samim sudskim postupkom. U suštini ne mijenja se tu ništa. Mi kao branioci ovih lica koji nijesu dostupna ovdje organima gonjenja, iznosićemo njihovu odbranu u njihovom odsustvu."
Devetorici okrivljenih optužnicom se stavlja na teret ratni zločin protiv civilnog stanovištva jer su, kako tvrde tužioci, 1992. godine, kršeći pravila međunarodnog prava tokom oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, nezakonito deportovali iz Crne Gore izbjegle Bošnjake i Srbe koji su imali status izbjeglica. Većina deportovanih završila je u rukama vojske Radovana Karadžića i pobijena u logorima u okolini Foče.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
DNK analiza je pokazala da je tijelo označeno kao NN u identifikacionom centru u Visokom bilo Palićevo, a od devet tijela identifikovanih 2001. godine, dva su pripadala borcima iz Žepe - Mehmedu Hajriću i Amiru Imamoviću.
Pukovnik Avdo Palić zarobljen je 27. jula 1995. tokom pregovora sa predstavnicima srpske vojske o evakuaciji civilnog stanovništva Žepe, otkada je njegova sudbina nepoznata.
Za suprugu Esmu, kćerke i ostalu porodicu završava se 14 godina duga bitka za istinu i počinje, nadajmo se, ne tako dugotrajna i bolna bitka za pravdu, saopštio je Ured međunarodne komisije za nestale čije je sjedište u Sarajevu.
Za Program Pred licem pravde govori Esma Palić, žena kojoj je pokretačka snaga svih dugih 14 godina bio moto “istina i pravda”.
Palić: Ja moram reći da nisam još u potpunosti došla do istine. Dakle, postoje još uvijek izvjesne dileme da li se radi o kompletnom tijelu moga supruga, i to je ono što sam rekla - da ću tražiti dodatnu analizu lobanje. I tek onda kad budem imala provjerene rezultate, onda ću znati i reći da je to stvarno to. Meni su prioritet istina i pravda. Jednim bez drugog nisam ostvarila ono što je moja životna misija. Znači ako to bude to, onda sam došla do istine i slijedi zaista put pravde - da se utvrdi ko je ubio moga supruga, u kojim okolnostima, gdje – jer na kraju-krajeva čini se da je ovo sekundarna grobnica - gdje je bio ukopan, šta je rađeno sa posmrtnim ostacima moga supruga i, naravno, da ubice vidim tamo gdje im je mjesto.
RSE: Kako se sada osjećate?
Palić: Prvo jedno dva, tri dana sam bila u jednoj potpunoj paralizi - stanje šoka, nevjerice. Mislim da niko normalan ne bi mogao tek tako prihvatiti „evo našli smo ga, imali smo osam godina tijelo i sve relevantne uzorke“. Ali dolazim sebi. Sad već počinjem da razmišljam o narednim koracima. I definitivno je moja motivacija dovoljna snaga da izdržim sve ovo.
RSE: Zajedno sa djecom?
Palić: Da, apsolutno. One su isto rekle: „Mi smo ga tražili cijeli svoj život.“
RSE: Kad bi mogao biti ukop i gdje?
Palić: Moramo sačekati tu dodatnu DNK analizu. Ako bude DNK analiza pozitivna, ako bude zaista riječ o tijelu moga supruga, ukop bi bio ovdje, u Sarajevu, pored njegovog saborca, odanog saborca i prijatelja s kojim je bio, ako bude tako kako stvari stoje, i u toj masovnoj grobnici, pored Mehmeda Hajrića.
RSE: Pronalazak i identifikacija tijela vašeg supruga mogli bi biti mali podstrek ili nada za hiljade porodica koje još nisu dostojanstveno ispratile svoje mrtve.
Palić: Porodice nestalih su u ovoj zemlji na više načina gotovo svakodnevno povrjeđavane. Ova povreda nije samo za slučaj Palić već za sve one koje su i ukopali i koji čekaju da ih ukopaju. Mi se svi odlično razumijemo. I zaista, ko god ima imalo duše shvatiće da porodicama nestalih treba ozbiljna briga svih relevantnih u ovoj državi. Ja bih voljela kad bi ova situacija, koliko god ona za mene bila bolna, a zaista je bila bolna i za sve one koji su vezani za mene i za moju djecu, ali i za porodicu, za prijatelje, voljela bih kad bi ona barem malo okrenula kurs naprijed u pogledu ozbiljnosti rada institucija koje traže i identifikuju nestale.
RSE: I da se ta mora za tolike ljude jednom završi...
Palić: Aposlutno. Ja sam godinama govorila - na hiljade uzoraka pronađenih tijela čeka na identifikaciju, pri tome, vjerujte, nikada nisam pomislila da je jedan od njih moj suprug. Padalo mi je na pamet, ali nikad nisam bila toliko opterećena, jer na kraju-krajeva vjerovala sam da istraga mora reći gdje je, pa ako je tu, onda bi išli na ciljanu analizu, ali činjenica je na hiljade tijela čeka na analizu, a izvađeni su 1998., 1999., 2000.
RSE: Esma, jeste li se vi, možda, nekada vraćali u Žepu?
Palić: Prvi put sam se vratila poslije osam godina, a sad odlazim redovno.
RSE: I, kakva su osjećanja?
Palić: Prvi put je bilo zaista teško, prvih nekoliko puta. A sad se znam zaista odmoriti tamo jer to je mjesto u kojem sam bila u cijelom svom životu najsretnija. I ja kad tamo odem, ja se uvijek sjećam lijepih trenutaka i meni je lijepo.
RSE: A dan kad se se s Avdom rastali?
Palić: Toga se sjećam bilo gdje da se nalazim. Svaki dan, svaka minuta je sjećanje.
RSE: Pretpostavljam da niste mislili da je to rastanak zauvijek nego pozdrav onih koji će se uskoro vidjeti?
Palić: Tako je Avdo govorio, mada je u meni vladao jedan veliki strah. Ja sam se tada bojala. Ja ne znam ni kud sam išla, ni kako sam došla do slobodne teritorije. Definitvno, bojala sam se samo za njega. Nisam razmišljala kud idemo - da li su mine, da li mogu stradati sa djecom, samo sam se pitala šta će s njim biti. I na kraju je ispalo tako da se više nikad nismo vidjeli.
RSE: Uz vašu borbu, veliki broj ljudi je počeo bolje razumijevati patnje onih koji traže svoje najmilije - jer živi se mogu smiriti tek kada pokopaju mrtve.
Palić: Tek onda. Dok se ne pronađu mrtvi - nema mira.
RSE: Mir ćete pronaći, ali tuga ostaje.
Palić: Pazite, nije normalno živjeti a ne odtugovati svoje voljene. Koliko god mi govorili sebi idem dalje - nema dalje. Vi ste uvijek u onom trenutku kad ste izgubili a niste otplakali, niste odtugovali, niste rekli nema ga više. Ja sam bila svjesna toga, pa sam često pokušavala raditi na tome, ali definitivno mora doći trenutak kada ćete sve suze koje ste zadržavali godinama pustiti da jednom odu.
Zaboravljeno selo Klotjevac, kod Srebrenice
Autor : Edina BećirevićKlotjevac, selo koje se nalazi 25 kilometara od Srebrenice i na samoj granici između Bosne i Hercegovine i Srbije, bilo je poznata turistička destinacija prije rata. Kanjon Drine između Klotjevca i Žepe ima dubinu izme 700 i 1000 metara, što ga čini trećim po dubini kanjonom na svijetu. Vještačko jezero Perućac, formirano 1960., Klotjevac je učinilo privlačnim mjestom za turiste. Danas je sve dugačije.Srebrenica i sela oko nje , su zaboravljeni , osim na Dan sjećanja na žrtve genocida.
Prije rata Klotjevac je imao 314 stanovnika. Danas - tek trinaest.
Dvanaestog jula bivši i sadašnji mještani Klotjevca, zajedno sa prijateljima se skupili na otkrivanju spomenika za 108 žrtava genocida. Donaciju za izgradnju spomenika skupili su studenti iz Australije, zajedno sa njihovim profesorima, Harizom Halilovićem i Ronom Adamsom. Oni su prije dvije godine posjetili Klotjevac istražujući posljedice genocide na lokalne zajednice. Hadžira Đozić kaže:
„U svakom slučaju im hvala. Hvala i zbog tih donacija, hvala im sto posjecuju ovo naše mjesto. Malo je kao i oživjelo.“
No po završetku ceremonije otkrivanja spomenika, stanovnici Klotjevca se vraćaju svojim svakodnevnim brigama. Život 13 stanovnika u pustom selu sveden je na teško preživljavanje. Hamed Mešanović:
„Vratio sam se 2003. godine. 2002. sam bio došao, ali nisu mi mogli vratiti kuću pa sam se vratio na Rosulje, Ozren. I onda je došla neka organizacija „CARE“ i obnovili su mi kuću. Sad držim ovce, krave, malo pčela i ako izleti neki poslić da nekome očistiš kuću - i to je to.“
RSE: Je li imate porodicu?
Mešanović: Imam, ženu, dijete. Ima mi tu brat, nije oženjen, i ima majka. Dijete upisao sam sad u školu, šesta godina je, 2003. godiše. Ide u Osat.
Djeca iz Klotjevca i susjednih sela i zaselaka oko Srebrenice u školu idu u Osat, koji je od Klotjevca udaljen 10 kilometara. Prijevoz organizira i plaća općina Srebrenica. Stanovnici Klotjevca su zahvalni zbog te pomoći, no bilo bi zadovoljniji kad to ne bi bila i jedina pomoć.
Edina Sejdinović živi u susjednom selu Sejdinović gdje se, također, vratilo tek nekoliko porodica. U selu ih niko ne dira, ali djeca koja idu u srednju školu u Srebrenicu imaju određenih problema:
„Neobično, nema naroda, malo naroda se vratilo. Da je više naroda, bilo bi bolje. Daleko nam sve.“
RSE: Imate li struju?
Sejdinović: Imamo, i struju smo dobili. Jednu godinu smo bili bez struje.“
RSE: A šta je s ovom manjom djecom, kako idu i gdje u školu?
Sejdinović: Idu u školu u Osat, a veća djeca idu u Srebrenicu. Oni imaju autobus. Uče po srpskom programu, nema bosanski.“
RSE: I kako se osjećaju djeca u školi?
Sejdinović: Ja kad sam se vratila bilo je teško. Djevojčicu su maltretirali - nastavnici nisu ali djeca jesu. Govorili su joj „Turkinja, Turkinja“.
Svakodnevne brige u konverzaciji prepliću se sa sjećanjima na genocid. Trećina stanovnika Klotjevca ubijena je u genocidu. Kad govore o masovnim ubistvima koje su izvršile srpske snage, mještani Klotjevca govore o „genocidu“, ali kad spominju lične gubitke govore o tome da li su ili nisu prešli šumu.
Imena onih koji nisu prešli šumu u julu 1995., zajedno s imenima 30-ak stanovnika Klotjevca koji su ubijeni 1992. godine, uklesana su na spomeniku otkrivenom danas. Hamed Mešanović:
„Kod mene, u mojoj kući, ja sam malo dalje, nas je pet članova, stalno sam tu i imam sestru koja mi je u Švicarskoj, otac nije prešao preko šume. Trinaest ljudi, tri porodice su se vratile. Imam auto, da nemam auto ne bih mogao opstati nikako. Prohodan je put, kad djeca trebaju u školu, oni progrnu put u sedmici dana - i to je to.“
Hadžira Đozić:
„Sad sam ukopala muža u Potočarima. Ja i moja djeca, juče smo ga prenijeli, sahranili smo ga, teško jeste - šta da kažem više. Djeca su mi uvijek bila odlična. Stariji sin mi je sa 25 godina diplomirao na Mašinskom fakultetu u Tuzli, sad traži posao, drugi mi je ’89. godište, druga godina ekonomije u Tuzli. Borim se za svoju djecu. Jedini cilj u životu mi je da mi djeca uspiju. Ja sam porijeklom iz Klotjevca. Udata sam u Đoziće, kod Srebrenice, tako da su mi pored muža nestali još i četiri djevera i troje od djevera djece. Od prvog dana, kad sam prešla, trebala sam doživjeti nervni slom. Međutim, vidjela smo svoju djecu - trebam naprijed ići. Bilo je momenata kad me je brat zvao da idem u Švedsku, međutim rekla sam: ’Ja hoću ovdje svoju djecu da školujem, da mi završe fakultete.’ I to mi je cilj u životu.“
Šahiza Sejdinović živi u susjednom selu Prohići. Selo ima tek nekoliko stanovnika i još mu je teže pristupiti nego Klotjevcu:
„Evo, ja imam troje djece - čovjek našao drugu ženu i ostavio me. I kako da ja preživim sa troje djece? Sve troje idu u školu. Ona isto - ima muža, ne radi nigdje. Njen muž ne radi nigdje. Svi školujemo djecu. A odakle? Uopšte nemaš marke. I ovo što su bile stipendije, ukinute - i živi od vazduha. I zamisli ti, 40 kilometara djeca putuju svaki dan. Sve su obećavali 2002. godine kad smo se vratili. Šta smo dobili? One kuće - ništa drugo. Na račun naše djece Srebrenica se pere. Na račun naše djece Srebrenica dobija. Da nam hoće ovaj put napraviti, pa opet bi sve lako bilo. Ko god dođe za sve nas ucjenjuje. Zamisli naše dijete kad se razboli, moraš dati 50 KM da te odvuče do Srebrenice, najmanje. Načelnici nijedan nisu došli ovdje da nas obiđu. Samo kad su glasovi. I za kog da glasaš? Ni za kog.“
Međudržavni sporazum između Hrvatske i BiH – kraj bijegu od pravde?
Autori: Ankica Barbir -Mladinović i Dženana HalimovićBiH bi, uskoro, s Hrvatskom mogla potpisati dugo očekivani Sporazum o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima kako bi se onemogućilo izbjegavanje izvršenja pravomoćnih presuda.
Hrvatska Vlada je, naime, pokrenula postupak izmjene sporazuma s Bosnom i Hercegovinom o međusobnom izvršavanju sudskih odluka , što bi trebalo onemogućiti zloupotrebu dvojnog državljanstva i izbjegavanje zakona odlaskom u susjedne države.Od ovog sporazuma i Hrvatska i BIH očekuju mnogo.
Najavljene izmjene hrvatski pravni stručnjaci ocjenjuju napretkom, iako pravo rješenje vide tek u izmjenama Ustava i drugačijem reguliranju dvojnog državljanstva.
Iz hrvatskog Ministarstva pravosuđja i hrvatskog MUP-a nismo uspjeli dobiti podatak koliko osoba trenutno izbjegava presude izrečene u BiH ili Hrvatskoj, prelaskom granice u jednom ili drugom smjeru, ali među najzvučnijim imenima izbjeglima iz Hrvatske u BiH su Branimir Glavaš, osuđen za ratne zločine u Osijeku, riječki kirurg dr Ognjen Šimić zbog primanja mita, a u Hrvatskoj slobodno godinama već živi predsjednik HDZ BiH Ante Jelavić i izbjegava sudsku presudu izrečenu u Bosni i Hercegovini.
"Promjenom sporazuma takva se suglasnost više ne bi tražila. Time bi se izbjegla nekažnjivost i zlouporaba dvostrukog državljanstva", rekao je Šimonović.
Najavljenu izmjenu sporazuma odvjetnik Anto Nobilo smatra napretkom, ali nije siguran da je to dobro i za slučajeve ratnih zločina.
"Naime,u ovom trenutku svi razmišljaju o Glavašu i da bi to bio jedan pravedan način, ako bi njegov slučaj postao pravomoćan, da se izbjegne taj njegov bijeg, ali ne razmišljaju o kontra-slučajevima. Naime, nisam siguran da Bosna i Hercegovina ima pravosudje na jednom nivou, bar hrvatskoga, a ne možemo biti zadovoljni ni sa hrvatkim pravosudjem, i nisam siguran da u BiH, nekoj situaciji neće možda doći do presuda koje nisu rezultat poštenog sudjenja prema hrvatskim državljanima, a Hrvatska će po sporazumu presudu morati izvršiti", rekao je Nobilo.
Ni Hrvatska, a ni Srbija upozorava Nobilo, nisu izmačale iz sudjenja po 'nacionalnim kriterijima'.
"Sve ove države šepaju u primjeni pravnih standarda i još uvijek uvijek, na neki način, postoji dvostruki kriteriji 'naši i njihovi' okrivljenici i ne primjenjuju se isti kriteriji, pa čak i u Hrvatskoj. Kazne koje su se izricale često su po takvim kriterijima, a držim da bi to u BiH moglo biti daleko gore nego u Hrvatskoj, imamo i problem Srbije, tako da, što se tiče ratnih zločina, trebalo bi napraviti izuzetke", rekao je Nobilo.
Odvjetnik i pravni stručnjak dr. Slobodan Budak smatra da bi sličan sporazum trebalo napraviti na razini cijele regije u kojoj se iz države u državu sklanjaju kriminalci i zločinci te konačno riješiti slabosti dvojnog državljanstva.
"Dvojno državljanstvo se sad koristi na dva načina, jedan je u izborima, u političke svrhe, a drugi radi izbjegavanja kazni za kriminalne radnje i to po najgorim kriminalcima koje u ovom času imamo na ovom području. Mislim da bi bilo dobro da se tu nešto pod hitno učini i čim prije reagira u intereseu vraćanja povjerenja u pravnu državu u svakoj od tih država", rekao je Budak.
Odvjetnik i predsjednik Hrvatskog pravnog centra Goran Mikuličić je rekao da bi sporazum omogućio da dokaze prikupljene u jednoj zemlji koristi pravosuđe druge zemlje.
Ovim sporazumom će se sada moći koristiti dokazni materijal koje je pribavilo pravosuđe druge države i bit će omogućeno da se u domicilnoj državi, na temelju tog materijala, provede postupak i izreče sankcija
"Ovim sporazumom će se sada moći koristiti dokazni materijal koje je pribavilo pravosuđe druge države i bit će omogućeno da se u domicilnoj državi, na temelju tog materijala, provede postupak i izreče sankcija", rekao je Mikuličić.
Mikuličić pojašnjava na koji će se način, izmijenjeni sporazum između dviju država odraziti, recimo, na konkretni slučaj Branimira Glavaša kojem je u Hrvatskoj izrečena prvostupanjska presuda, a on izbjegao u BiH.
"Sada postoji mogućnost, kada se taj sporazum potpiše, da se kompletan materijal dostavi Bosni i Hercegovini koja onda može završiti postupak. Odnosno, ako ta presuda u Hrvatskoj postane pravomoćna, onda će država Bosna i Hercegovina, na temelju pravomoćne presude, pristupiti izvršenju sankcije i Glavaša poslati na izvršenje kazne zatvora u BiH", rekao je Mikuličić.
Sporazum, koji nije mijenjan od kraja rata naovamo, trebao bi označiti kraj prebjezima osuđenih osoba iz jedne zemlje u drugu, kako bi, zahvaljujući dvojnom državljanstvu, izbjegli izdržavanje kazne.
"Taj sporazum praktično čeka od kraja rata: mi smo prvi put zaključili sporazum, Republika Hrvatska - Federacija, 1994. godine i kasnije je ugovor zaključen sa čitavom zemljom, tako da praktično od kraja rata do danas taj sporazum nije mijenjan. To znači da nijedna osoba neće moći da izbjegne izdržavanje kazne na koju je osuđen. Svaka osoba koja je osuđena u jednoj od ovih zemalja, kad ode u drugu zemlju mora tu odluku i izvršavati, bez obzira je li se nalazi u BiH gdje su sudovi izrekli tu kaznu, ili u Republici Hrvatskoj, gdje također može izdržavati tu kaznu," objašnjava savjetnik ministra pravde BiH Jusuf Halilagić.
Član Zajedničke komisije za odbranu i sigurnost BiH Slobodan Šaraba pozdravlja ovakvu inicijativu uz konstataciju da će se na ovaj način uvesti red u pravosudne probleme ove vrste.
"Mi smo sada u situaciji da osuđena lica ili lica protiv kojih se vodi postupak veoma lako u regionu prelaze iz jedne u drugu državu i u tom slučaju stvaraju velike probleme pravosuđu. A budući da znamo da je institucija dvojnog državljanstva jako prisutna u regionu, onda to u svakom slučaju dovodi do toga da pravosudno osuđena lica dovodi u situaciju da izbjegavaju izvršenje sankcija. Zato smatram da svaka inicijativa u regionu između zemlja koje se nalaze na prostoru bivše Jugoslavije je dobra i da takvu inicijativu treba podržati," rekao je Šaraba.
Kako prema postojećim zakonima Bosna i Hercegovina ne izručuje svoje državljane, jednako kao ni Hrvatska kojoj to ne dozvoljava Ustav, važeći sporazum zahtijevao je saglasnost osuđenog da kaznu izrečenu u jednoj izdržava u drugoj zemlji. Promjenama sporazuma ta saglasnost više neće trebati. Identičan ugovor zaključen je i sa Srbijom, a oba bi u Parlamentu BiH trebala biti ratificirana najduže za tri mjeseca.
Osobe na koje se odnosi ovaj ugovor su svi pravosnažno presuđeni, a iz BiH ih u susjednim zemljama ima više od 200, napominje Halilagić.
"Radi se ukupno o 282 osobe, od čega ih je 109 u Hrvatskoj, 97 u Srbiju, 11 u Crnu Goru i 54 osobe za koje se ne zna u kojoj se zemlji nalaze – ili u Hrvatskoj, ili u Srbiji, ili u Crnoj Gori. Što se tiče Republike Hrvatske kazne su nešto malo kraće nego u Republici Srbiji. Radi se o jednoj kazni gdje je osoba osuđena na devet godina jednom presudom, godinu dana drugom presudom. Ta kazna nije objedinjena. Zatim imamo jednu presudu koja je izrečena kazna od devet godina, zatim osam godina, sedam godina itd. Međutim, što se tiče Republike Srbije, tamo su kazne značajno duže. Imamo osobu koja je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, tri osobe po 15 godina, nekoliko osoba od 10 do 12 godina,“ rekao je Halilagić.
S obzirom da se među osuđenim bjeguncima nalaze opasni kriminalci, sigurnosna situacija u regionu bila je ugrožena, što bi se ovim sporazumom trebalo riješiti, smatra Halid Genjac, član Ustavnopravne komisije BiH čiji je zadatak upravo razmatranje pravnih pitanja i provođenje međunarodnih i domaćih krivičnih zakona.
"Bilo je slučajeva da se izbjegava doseg pravosuđa na način da se bježi i u Hrvatsku i u Srbiju. To je sve skupa ugrožavalo cjelokupnu sigurnost u svim ovim državama. BiH je možda najviše bila izložena tome zbog specifičnosti koje su nam poznate, ali ove mjere, sasvim je izvjesno, bi doprinijele podizanju cjelokupnog stepena sigurnosti,“ rekao je Genjac.
Osobe koje prebjegavaju a nisu pravosnažno osuđene čekaće dok Hrvatska i BiH ne potpišu ugovor o izručenju, na kojem se radi već godinama. Potpisivanje i ovog ugovora značilo bi pozitivan uticaj na integritet pravosuđa susjednih zemalja, ističe Genjac.
"Mislim da postoje krivična djela za koja je potrebno ostvariti i ostaviti mogućnost - naravno uz poštivanje postojećih ustavnih i zakonskih normi u sve ove tri države i uz poštivanje suverene mogućnosti da te države odlučuju koja su to vrsta djela – u slučaju izbjegavanja dosegu pravosuđa u jednoj od ovih država, da se ostvari ta saradnja i da se ipak omogući procesuiranje u zemljama iz kojih je osumnjičeni ili optuženi pobjegao.“
Jedan od važnih faktora jeste i činjenica da će po ratifikaciji sporazum biti primjenjivan na sve osuđene osobe, bez obzira na to kad su osuđene. Tako bi se moglo dogoditi da Branimir Glavaš i Ognjen Šimić zatvorsku kaznu, od koje su pobjegli u Hrvatskoj, nakon što postane pravosnažna, služe u BiH. Isto bi trebalo važiti i za Antu Jelavića kojeg je Sud BiH osudio, a koji se nalazi u Hrvatskoj.
Interpolove potjernice za deportacije muslimana, Bošnjaka i Srba
Autor : Petar KomnenićViši sud u Podgorici naložio je raspisivanje Interpolove potjernice za petoricom optuženih za ratni zločin u slučaju deportacije muslimana, Bošnjaka i Srba koje je crnogorska vlast '92. izručila pod nož vojsci Radovana Karadžića. Budući da neke od osoba imaju državljanstvo Srbije pitanje je koje mogućnosti nadležnima u Crnoj Gori stoje na raspolaganju u tom procesu.
Od devetorice optuženih četvorica se trenutno nalaze u pritvoru, dok su bjekstvu bivši šef Državne bezbjednosti Boško Bojović i nekadašnji policijski službenici: Milisav Marković, Radoje Radunović, Duško Bakrač i Milorad Ivanović, koji se nalaze u Srbiji sa tamošnjim državljanstvom.
Advokat jednog od okrivljenih Zdravko Begović potvrđuje informaciju da je nadležni sudija zatražio raspisivanje crvene potjernice:
"Po nezvaničnim saznanjima ta lica se nalaze u Republici Srbiji, međutim, unatrag nekoliko mjeseci zaključen je ugovor o pružanju međunarodne pomoći i saradnje između Republike Srbije i Crne Gore u kojoj su definisana prava pojedinih država, tih država u odnosu na ona lica koja su državljani Republike Srbije i Crne Gore, pa eventualno u tom dijelu možete konsultovati Ministarstvo pravde da vam da razjašnjenje u tom dijelu."
U Ministarstvu pravde, međutim, kažu da nedavno potpisani ugovori Crne Gore sa Srbijom o međusobnom pružanju pravne pomoći ne tretiraju izručenje domaćih državljana niti lica sa dvojnim državljanstvom koja su glavni problem u slučaju deportacije muslimana, bošnjaka i Srba iz Crne Gore 1992. godine. Pomoćnik ministra pravde Branka Lakočević:
"Kada smo pregovarali sa Srbijom oko mogućnosti izručenja lica koje imaju dvojno državljanstvo rekla sam da bude dogovoreno da to ne bude tema ovih ugovora, već ovih ugovora koji se odnose na dvojno državljanstvo i to pitanje nije tretirano ovim ugovorima i ostavljena je mogućnost da bude tretirano ovim drugim ugovorima, jer mi smo predlagali da se u okviru ovih ugovora pronađe mogućnost da se izruče. Međutim, Republika Srbija nije to prihvatila već smo ostavili da se to riješi u sklopu drugih pregovora."
Profesor Pravnog fakulteta u Podgorici Drago Radulović podsjeća da zakoni Srbije baš kao što je slučaj u Crnoj Gori zabranjuju izručenje njenih državljana, osim Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Razmatrajući mogućnosti koje nadležnima stoje na raspolaganju u slučaju deportacije, Radulović pojašnjava:
"Sada tu postoje različite mogućnosti, osim možda da dođe do takozvanog transfera krivičnog postupka da Crna Gora ustupi, da se tim licima koji su državljani jedne ili druge države, ako se nalaze na teritoriji jedne države, druga da tu potrebnu dokumentaciju pa da se vodi tamo gdje su oni trenutno ili je moguće da im Crna Gora sudi u odsustvu, pa kada se steknu uslovi kasnije za izvršenje eventualne odluke ili ponavljanje krivičnog postupka osuđenom u odsustvu. To su te nekakve mogućnosti koje postoje."
Branilac dijela okrivljenih Branislav Lutovac kaže da je nalogom za raspisivanje potjernice nadležni sudija postupio u okviru zakonskih ovlašćenja i dodaje da vjeruje da je to u ovom slučaju učinjeno na predlog specijalnog tužioca kako bi se organizovalo suđenje u odsustvu:
"Jer ovdje je devet optuženih, pa pet je nedostupno organima gonjenja. Prema tome, raspisivanje ove potjenice je bio jedan preduslov da bi se donijelo rješenje o suđenju u odsustvu i da bismo mogli na taj način da startujemo sa samim sudskim postupkom. U suštini ne mijenja se tu ništa. Mi kao branioci ovih lica koji nijesu dostupna ovdje organima gonjenja, iznosićemo njihovu odbranu u njihovom odsustvu."
Devetorici okrivljenih optužnicom se stavlja na teret ratni zločin protiv civilnog stanovištva jer su, kako tvrde tužioci, 1992. godine, kršeći pravila međunarodnog prava tokom oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, nezakonito deportovali iz Crne Gore izbjegle Bošnjake i Srbe koji su imali status izbjeglica. Većina deportovanih završila je u rukama vojske Radovana Karadžića i pobijena u logorima u okolini Foče.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.