Ovisnost o hrani: Može li prejedanje biti kompulzivni poremećaj

Autor: Sally Marlow, BBC, prevela: Ena Stevanović

Mišljenja znanstvenika su podijeljena oko toga da li ovisnost može doprinijeti globalnom povećanju pretilosti. Da li ovisnost o hrani doista postoji i ako postoji kako se treba liječiti?

Izliječiti ovisnost je jako težak zadatak, što može potvrditi svako ko se pokušao odreći cigareta, alkohola pa čak i kafe.

Isprobana taktika je da izbjegavate ono o čemu ste ovisni, da ne idete u pubove na neko vrijeme ili da nemate cigareta u kući.

Ali šta ako se ono o čemu ste ovisni mora držati u kući, ili još gore, ako je to nešto uz šta sjedite tri puta dnevno?

Kako se povećava broj pretilih, znanstvenici pokušavaju pronaći sličnosti između ovisnosti i prejedanja.

Europska unija je financirala projekat pod nazivom NeuroFAST kako bi prikupila i povezala sve informacije.

Znanstvenici su oprezni. Za sada postoji samo jedna vrsta poremećaja ishrane za koju se smatra da je povezana sa ovisnošću, a to je prejedanje čija nuspojava je obično pretilost.

Iako smo skloni trivijalizirati ideju da su ovisnost i hrana povezani, mnogi od nas su sami sebe nekada nazvali ovisnikom o čokoladi. Prejedanje je poremećaj prehrane koji drži ljude u šaci.

To je poremećaj koji uzrokuje fizičku i psihološku štetu baš kao i ostali oblici ovisnosti.

Michael, jedna od osoba s kojom sam razgovarala tijekom svog istraživanja, je obrazovani stručnjak i nekadašnji ovisnik o hrani.

„Drugima je to teško razumjeti. Svi se prejedaju i oni misle da je ovo samo veći oblik toga. Ali to je potuno drugačije iskustvo, stalna, svakodnevna opsjednutost uzimanja hrane. Pakleno je biti u takvom položaju,“ kaže Michael.

Louise, još jedna osoba koju sam upoznala tijekom istraživanja, je dala snažnu izjavu o tome kako je ovisnost povezana sa prejedanjem. Louise je također imala ozbiljan problem sa alkoholom te razumije ovisnost bolje neko bilo ko drugi.

„Zanimljiva je sličnost u ponašanju,“ kaže ona, „Kao alkoholičar sam kupovala alkohol u različitim prodavnicama da me ljudi ne bi prepoznali. Isto tako sam išla kupovati čokoladu u različite kioske kako ne bih bila prepoznata.“

„Ušuljala bih se u kuću da me ne bi vidjeli, sakrivala sam hranu kao što alkoholičari sakrivaju boce,“ kaže Louise.

Dr. Nora Volkow, ugledni neurolog i šef Nacionalnog instituta za zloupotrebu droga u SAD-u smatra da se izjave Michaela i Louise temelje na istim biološkim procesima. Ona je otkrila da se neurotransmiter koji se zove dopamin i za koji se zna da je povezan sa ovisnošću ponaša u mozgu isto kod onih koji su ovisni o drogama i o hrani.

Volkow smatra da je to snažan dokaz za to da hrana može prerasti u ovisnost.

Međutim, svi se ne slažu s tim. Profesorica Jane Ogden, psiholog na Univerzitetu u Surreyu, smatra da stavljanje etikete ovisnika neće pomoći onima koji se prejedaju, što uklanja osobnu odgovornost i otežava oporavak.

Svijet ovisnosti nam govori da nemamo kontrolu nad onim što radimo -„nešto u vašem mozgu traži šećer ili čokoladu“, kaže ona.

Kolika je uspješnost tretmana

No, ukoliko je hrana slična drugim ovisnostima moralo bi biti i sličnosti u uspješnosti tretmana. Tretmani ovisnosti imaju za cilj ili da dovedu do potpune apstinencije ili da reduciraju štetu. Provjereni tretman koji dovodi do apstinencije je model u dvanaest koraka koji je razvila udruga Anonimni alkoholičari. Postoji i verzija istog modela za ovisnike o drogama i kockanju.

Michael i Louise su članovi udruge Anonimni ovisnici o hrani. Ona radi na isti način kao i ostale udruge koristeći program u dvanaest koraka koji se odvija u povjerljivim grupama pod vođstvom mentora.

Nema sumnje da je program za mnoge vrlo uspješan.

Naravno, nije moguće apstinirati od hrane, ali jeste od prejedanja.

Za Louise, apstinencija znači imati tri zdrava obroka dnevno, bez pšenice i bez čokolade. Michael ima plan apstinencije koji određuje njegov sponzor: neko drugi za njega određuje šta smije, a šta ne smije jesti.

Ostali tretmani su radikalniji.

U tretmanima protiv ovisnosti o alkoholu se često koristi supstanca poznata pod nazivom antabuse koja uzokuje da tijelo odbija alkohol i reaguje na njega mučninom.
Slično tome, u tretmanu protiv prejedanja tijelo može biti izmijenjeno uz pomoć operacije sužavanja želuca.

Iako to zvuči ekstremno, taj postupak je pomogao mnogima i dokazano je da zdravstvene prednosti gubitka viška kilograma daleko nadmašuju rizike od operacije.

Operirane osobe žive duže i imaju manje srčanih problema i poteškoća sa kretanjem. U nekim slučajevima je izliječen i dijabetes. Većina pacijenata navodi da im se kvalitet života uveliko poboljšao.

Mogući odnos između hrane i ovisnosti je vrlo kompliciran i mnogo toga još uvijek ne razumijemo.

Prije dvadeset godina ljudi nisu željeli prihvatiti da kockanje može izazvati ovisnost, međutim danas je ta ideja općeprihvaćena i postoje mnogi dokazi koji je podržavaju.
Jesmo li sada u istoj situaciji i sa hranom? Je li još uvijek čekamo da se stavovi promijene?

Savjetnica Nicola Schlesinger radi sa ženama koje imaju probleme sa ovisnošću i poremećaj ishrane. Šta ona kaže znanstvenicima koji smatraju da hrana ne može izazvati ovisnost?

„Oni ne rade svaki dan sa ljudima koji sjede ispred vas u suzama, s bolovima, koji mrze sebe i imaju suicidalne ideje,“ kaže ona.

„Znanstvenici mogu govoriti šta hoće, ali na kraju se moramo suočiti sa realnošću koja je onakva kakva jeste.“

Nadamo se da će projekat NeuroFAST i ostali smanjiti jaz između znanstvenika sa obiju strana debate i pronaći rješenja za sve one koji imaju kompulzivnu potrebu za prejedanjem.