Dostupni linkovi

logo-print

New York Times: Bosna i Hercegovina je ponovo u nevolji


Zgrada Ambasade SAD u Sarajevu

Zgrada Ambasade SAD u Sarajevu

Autor: Keti Marton*, prevela: Ena Stevanović

U maju 2009.godine, na početku prvog mandata američkog predsjednika Baraka Obame, potpredsjednik Džozef R.Bajden je posjetio Sarajevo. U obraćanju bošnjačkim, srpskim i hrvatskim predstavnicima bosanskohercegovačkog parlamenta, Biden je rekao: „Moja država je zabrinuta, svjedoci smo oštrog i opasnog porasta nacionalističke retorike koja se mora zaustaviti ili ćete se dovesti u etnički kaos koji već čitavo desetljeće definira vašu zemlju.“

Od tada, izuzev posjete američke državne tajnice Hilari Klinton i inauguracije nove zgrade Američke ambasade u Sarajevu 2010.godine, Amerika se nije pretjerano bavila Bosnom i Bidenovim riječima. Umjesto toga, situacija koju je Biden opisao je i dalje potpuno nepromijenjena i BiH se vraća opasnom sektaštvu.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nastavlja sa opasnom ratnom retorikom, tvrdeći da su muslimani započeli rat. Dodik negira odgovornost Srba za genocid u Srebrenici iz 1995.godine u kojem je ubijeno više od osam hiljada muškaraca i dječaka. On je nedavno na Haškom sudu svjedočio u korist bivšeg vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića koji je osuđen za ratne zločine.

Američka diplomacija je prije osamnaest godina zaustavila ovaj najsuroviji konflikt u Europi od Drugog svjetskom rata. Mirovni sporazum potpisan u Dejtonu je zaustavio etničko čišćenje i omogućio rađanje nove države.

Sada, kada se ishabalo to krko bosanskohercegovačko jedinstvo, međunarodna zajednica je neangažirana isto kao i na početku rata 1992.godine. Sjedinjene Države tu imaju veliki ulog i moraju se vratiti u Sarajevo.

Površno gledano, u Sarajevu vlada mir i prosperitet. Nebo koje je okićeno minaretima, pravoslavnim kupolama i sinagogama opovrgava zapadni mit o „drevnim etničkim neprijateljstvima“ u Bosni. Grad je u velikoj mjeri obnovljen, sa prelijepom zgradom Opere i jednom od svjetski najbogatijih biblioteka.

Međutim, posjeta Tunelu spasa koji je izgradila bosanska armija kako bi opskrbila opkoljeni grad okružen srpskim vojim snagama, nas podsjeća na to kako se ta sjajna metropola za tren oka pretvorila u grad pećinskih stanovnika. Tunel je mračna i vlažna rupa kroz koju je dnevno četiri hiljade Sarajlija vuklo krompir i oružje, pužući u blatu po 40 minuta u oba smjera da bi se spasili od gladi.

Europska unija je preuzela ovlasti nad ovom državom, a Sjedinjene Države su to odobrile. To je isto kao da ste vratili dijete roditeljima zlostavljačima. Sarajlije se još uvijek sjećaju Dejviva Ovena, jednog od nekoliko europskih „mirovnih“ pregovarača koji ih je upozorio da ne sanjaju o tome da će ih Europa spasiti. Tako su srpski snajperisti četiri godine mogli pucati na žene i djecu koja su čekala u redu za hljeb.

Opsada je trajala tri puta duže od opsade Staljingrada i 11 hiljada života je izgubljeno prije nego što se Washington odlučio angažirati i zaustaviti krvoproliće.

Tijekom tih pregovora, inicijator Dejtonskog sporazuma i moj suprug Ričarda C. Holbruka me zamolio da povedem bilo kojeg od ovih ratnih zapovijednika u šetnju. „Natjeraj ga da priča o svojim snovima za svoju djecu i unuke.“ To se pokazalo nemogućim. Ovi muškarci su bili potpuno fokusirani na rat i na prisvajanje zemlje i moći. Trenutna bosanskohercegovačka politička elita me podjeća na onu koju sam upoznala u Dejtonu.

Istina, Dejtonski sporazum je zaustavio rat, međutim, nijedan sporazum ne može poslužiti kao trajni državni ustav. Richard je predvidio da će sporazum biti onoliko dobar koliko i njegova implementacija. Međutim, Dejtonski sporazum nije ni sproveden ni ažuriran.

Trenutna politika Washingtona koju je 2011. godine u Sarajevu proglasio pomoćnik državne tajnice Filip H. Gordon se može sažeti u jednu rečenicu: „Zagrijte fotelje“.
Posvađani bosanski parlament se ne može dogovoriti ni oko stihova državne himne, a još manje oko zajedničke vanjske i ekonomske politike. U međuvremenu je distanciranje Washingtona samo ohrabrilo nacionaliste poput Milorada Dodika.

„Oni se samo igraju sa našim ranama,“ kaže Orhan Pašalić, bosanski vojnik koji se okrenuo bankarstvu. Srpski i hrvatski lideri se obraćaju isključivo svojim narodima. Niko se ne obraća državi kao cjelini.

Djeca gospodina Pašalića se ne sjećaju ratnih užasa, ali će se uskoro morati suočiti sa propalom ekonomijom i nezaposlenošću od 40 posto i neće još dugo biti ravnodušni. Koliko vremena treba proći da bi novi Milošević zapalio fitilj?

Europska unija ima ovlasti da zaustavi ovakav slijed događaja. Ipak, njihov visoki predstavnik Valentin Inzko koji prema Dejtonskom sporazumu ima velike ovlasti, boravi svega dva dana sedmično u Sarajevu. Ostatak vremena, priča se, provodi u svojoj kući u okolici Beča.

Ako se BiH raspadne, a Republika Srpska već prijeti otcjepljenjem, topovi bi se mogli vratiti na sarajevska brda. Onda će još jedna poplava izbjeglica zaplaviti europske granice, a Europa će ponovo upasti u nepotrebni, ali predvidivi balkanski grč.

Nakon više od desetljeća „rata protiv terorizma“, Sjedinjene Države su oprezne kada je riječ o intervencijama. Niko ne želi da američka čizma ponovo stupi na bosanskohercegovačko tlo. U BiH, gdje smo prije osamnaest godina intervenirali kako bismo zaustavili pokolj nad muslimanima, sve što je potrebno je odlučna diplomacija koja je i zaustavila rat 1995.godine. Samo Sjedinjene Države, koje su uložile svoj moralni autoritet kako bi uspostavile ovaj krhki mir, mogu poduzeti potrebne korake.

* Keti Marton je bivša predsjednica Odbora za zaštitu novinara. Njena posljednja knjiga nosi naziv „Pariz: ljubavna priča“.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG