Dostupni linkovi

logo-print
U Hrvatskoj se do posla teško dolazi, pogotovo sa diplomom. Umjesto politike, nezaposlenost i drugi životni problemi morala bi zauzimati novinske stupce.

Melita Majcen ima 29 godina, završila je pedagogiju. Nekoliko je mjeseci radila u jednoj školi na zamjeni, no ugovor se bliži kraju i ponovo je - pred Zavodom za zapošljavanje.

„Moja struka nije deficitarna niti u EU, niti u SAD-u, Kanadi ili Novom Zelandu, ali sve više razmišljam o tome. Ono što me drži ovdje su dragi ljudi i roditelji. Tragično je zapravo što sam ja završila fakultet uz potporu Ministarstva. Oni su uložili u mene tijekom pet godina puno novaca, a sada mi ta ista država ne omogućava zaposlenje i da živim od nečega. Prisiljena sam izaći van. Država zapravo ulaže u svoje mlade ljude od kojih bi trebali iskoristiti potencijale, a onda su ti isti ljudi prisiljeni otići van zemlje i iste te potencijale ostvariti negdje drugdje”, kaže Melita.

Melitina prijateljica je diplomirana ekonomistica, pokušava nešto sama pokrenuti, ali teško bez početnog kapitala:

„Sestra strahovito teško pronalazi posao i otvorila je second hand shop sa baby odjećom. Na taj način ona preživljava. Situacija je tragična jer mladim ljudima, visokoobrazovanim, koji se moraju postaviti na svoje noge, koji žele osnovati obitelji i krenuti sa svojim životima, sustav i svi faktori unutar njega to naprosto onemogućavaju. Snalazimo se i preživljavamo, a to je ponižavajuće.”

Cijela je generacija, kaže Melita, nakon fakulteta zapela', kao u nekom zamrznutom filmskom kadru:

„Ljudi si zapravo odgađaju i brakove i ulaganje u budućnost, u smislu djece, jer ste zapeli. Mi završimo fakultete, uradimo sve što trebamo i onda zapnemo u vremenu i prostoru.”

Melita ipak odgađa odlazak iz Hrvatske :

„Najizglednije je da bi i moj dečko i ja uspjeli dobiti posao na Novom Zelandu, ali Novi Zeland je drugi kraj svijeta. Još uvijek nisam u toj mjeri očajna da bih samo jednom godišnje mogla vidjeti roditelje. Još ne.”

Sanja je profesorica biologije, 30-godišnja Zagrepčanka:

„Da mogu birati, ja bih najradije ostala tu, ali nema izbora. Nema nikakve nade kada se javite na natječaj jer čini mi se da je to već sve popunjeno, tako da je to sve besmisleno.”

Od pionira rata do sadašnje krize

Mlada biologinja smatra da je nezaposlenost u Hrvatskoj postala opasna po život i da bi, umjesto političkih prepucavanja, upravo ta tema trebala svaki dan vrištati s novinskih naslovnica jer cijela jedna generacija odlazi u depresiju:

„Puno to utječe i na samopoštovanje i odnos drugih ljudi prema vama.”

Zanima li ikoga, pitaju ovi razočarani mladi ljudi, kako uopće izgleda još jedan prazan dan nezaposlene osobe:

Ne možete nikako doći ni do natječaja. Ne možete ni saznati kad je natječaj. Razmišljam o tome da otiđem van."

„Bezosjećajni ste. Probudim se ujutro, pogledam kroz balkon i vidim pune terase ljudi koji piju kave, a ja doma ležim na krevetu, gledam televiziju i čekam kad će mi je isključiti. Imate jako dobar prosjek da postanete neki kriminalac, alkoholičar ili narkoman.”

Mirela ima 26 godina, završila je grafički dizajn. Zoran i Hrvoje, srednju školu:

„Mislim da je teže onima koji su završili fakultet nego ovima sa srednjom školom jer se tu uvijek nađe posao prodavača, administratora ili tajnica. Sa fakultetom sada jako teško mogu naći posao. Jednu generaciju je sve zadesilo. Od pionira, rata do ovog stanja sada u Hrvatskoj. Koma. Već lagano ludim.”

„Zbog čega bih ja sad išao van? Prva i osnovna stvar - tu sam rođen. Živim u Zagrebu. Znači - daj mi neki posao. A sad sam dvije godine na burzi i nemam ničega. Nemam ništa pod milim Bogom. Nema ni ponuda.”

„Ne možete nikako doći ni do natječaja. Ne možete ni saznati kad je natječaj. Razmišljam o tome da otiđem van. Dobio sam već neke ponude preko Internet i stvarno razmišljam o tome da otiđem van.”

„Ni vani nije garancija, kao što je prije bila. Irska je odustala. Vidiš što se dešava u Grčkoj. Tako da ne znam gdje da odemo. Više nije kao prije.”


„Ovo je prestarašno. U ovakvoj zemlji u kojoj može egzistirati preko 20 miliona ljudi, nas je tu 4,5 miliona i opet ne možemo sami sebe prehraniti. Naravno da ljudi psihički oboljevaju, dižu se sa noćnim morama. Moraju svoje roditelje pitati da im od svojih jadnih mirovina daju za kavu. Ne za kavu, već za kruh. Radi se o tome da su obitelji ugrožene i samim tim tu nema perspektive.”
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG