Dostupni linkovi

logo-print

Muka i bijes balkanskih povijesti u teatru


Bosanski nacionalni teatar u zenici

Bosanski nacionalni teatar u zenici

Otpočeo je XIV Festival bosanskohercegovačke drame Zenica – Sarajevo, koji će trajati do 17. maja. Za festivalske nagrade konkuriše devet predstava, a bit će više od 30 pratećih programa. O sadržajima i porukama, ali i o tome zašto ova manifestacija ima međunarodni predznak, za RSE govori selektor, istaknuti pozorišni radnik i kritičar, Nedžadom Fejzićem.

RSE: Festival uveliko traje. Već su viđene dvije predstave u takmičarskom programu, a ostalo ih je još sedam, svako veče do naredne subote po jedna. Ko je nastupio i koga publika očekuje?

Fejzić: Moto festivala je - Istorija sadašnjosti, sadašnjost povijesti. Do sada smo imali prilike da vidimo predstave koje su došle iz Mostara. Riječ je o predstavi Dragana Komadine, "Hajmo na fuka". Nastala je kao rezultat prve službene koprodukcije HNK u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar, u gradu u kojem se decenijski bore dijabolične strategije etno-konfesionalnih geopolitika. Ta neteatarska bizarnost nam je na neki način opet potvrdila da pozorište jeste komunikacija sa trgom, sa onim što je javnost. Radi se o predstavi koja je na pravi način otvorila ovaj festival.

Druga predstava je "Balkanski rekvijem", koja nesumnjivo pokazuje da savremeni teatar nužno mora komunicirati izvan svog lokalnog prostora. Riječ je o predstavi koja je nastala kao rezultat koprodukcije austrijskog producenta i bosansko-hercegovačkih producenata internacionalnog festivala MESS i Bosanskog narodnog pozorišta. Ta predstava je nastala i kao rezultat saradnje tri autora, dva su bosansko-hercegovačka, Almir Imširević i Almir Bašović i jedne kosovske spisateljice, Doruntine Basha.

RSE: Šta još možemo vidjeti do naredne subote?

Fejzić: Možemo vidjeti predstavu koja dolazi iz Prijedora - "Feničanke, materijali", zanimljiva predstava koju je radio Darko Cvijetić. Zatim "Kokoš", u režiji Selme Spahić. Predstava je nastala kao dio trilogije "Janje, Kokoš, Orao" u okviru projekta "Stoljeće jedne porodice", ali je producent zaključio da Kokoš može da funkcioniše i sasvim samostalno. Posebno mi je draga predstava koja dolazi iz Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Rađena je po tekstu Derviša Sušića – Teferić, u savremenom čitanju Aleša Kurta. Ta predstava se pokazuje kao jedan vrlo oštar teatarski podhvat, koji pokazuje da je moguće uvijek demistificirati jedan svijet koji je okružen patrijarhalnim i epskim narodnjaštvom.

Zanimljiva je predstava koja dolazi iz Istanbula. Festivalska publika imala je priliku da vidi predstavu Almira Imiširevića "Kad bi ovo bio film". Sada imamo priliku da u režiji Bilge Emin i istanbulskog državnog teatra, vidimo kako to kroz percepciju turskog teatarskog radnika se može vidjeti ono što se događalo u ratnom Sarajevu.

Bosansko narodno pozorište iz Zenice je ove godine predstavljeno na festivalu sa predstavom "Ko je srušio berlinski zid". Autor je Amir Bukvić. To je neka vrsta male porodične manifakture. Redateljica je njegova kćerka Aida Bukvić.

Selma Spahić je šefica autorskog projekta "Natatorijum", koji je stvorila sa grupom mladih glumaca u jednom pomalo neoubičajenom performativnom procesu, jednog sveopšteg beznađa. Direkcija festivala odlučila je da uvrsti njenu predstavu iz prošle godine, koja iz objektivnih razloga, zbog poplava, uvrsti u ovogodišnji takmičarski program. Predstava se uklapa u ovogodišnji moto. Njena Skupština, ozbiljan je teatarski podhvat, koji nam pokazuje da je pozorište uvijek, sada i ovdje i da se taj trg mora osjetiti i u samom pozorištu.

RSE: Festival ima atribut i međunarodni, čini mi se zbog bogate pozorišne trpeze koja se nudi u okviru pratećih programa. Gotovo da se ne sjećam slične smotre u okviru koje je bilo čak 36, veoma različitih sadržaja. Koji su to?

Fejzić: Predznak međunarodni stiče upravo po izvođenju domaćeg dramskog pisca na međunarodnim scenama. S te strane ovaj festival ima atribut međunarodni. Osim predstava koje će doći iz Norveške, ima niz promocija i festivalskih radionica, susreta sa akademijama, druženje festivala sa glumcima. Bit će predstavljeni autori knjiga za djecu. Takođe festival nastavlja sa još jednim dragocjenim segmentom koji čini ono što se zove festivalska atmosfera i komunikacija.

RSE: Koji su to temeljni kriteriji prema kojima su pomenute predstave našle svoje mjesto na ovom festivalu?

Fejzić: Zanimaju me predstave koje pričaju priču koja nas se tiče, koje imaju umjetničke, društvene i intelektualne ambicije ozbiljnog društveno-angažovanog umjetničkog teatra, čija estetika uvijek poziva na etiku. Ove godine su se mom selektorskom oku otvorile neke podudarnosti i sličnosti. Došao sam do zaključka da se mogla uočiti i prepoznati zajednička tema tih neposrednih učinaka muke i bijesa balkanskih povijesti, koje su uticale na to krhko biće pojedinca, na ratom tetovirane duše, na njihove neponovljive egzistencijalne istine. Tako je ovaj festival u znaku Sadašnjost istorije, povijest sadašnjosti.

RSE: Do koje mjere je festival uspio afirmisati to što mu je bila ambicija i što mu jeste ambicija?

Fejzić: Festival je kao cilj postavio njegovanje domaćeg dramskog pisca. Aksiom je da bez domaćeg dramskog pisca i bez domaće drame na pozorišnim scenama ne može biti ozbiljnog teatra. Činjenica je da se u festivalskoj ponudi selektoru iz godine u godinu nudi sve veći broj predstava koje su nastale po ovim kriterijima, mada je bilo godina kada jednostavno selektor nije mogao ni birati. Bilo je pet-šest predstava koje zadovoljavaju sve ove kriterije.

Činjenica je da ovo nesumnjivo afirmiše domaćeg dramskog pisca i da na neki način obavezuje pozorišne kuće da vode računa o repertoarskoj politici, pa i poetici. Domaći autor na najbolji mogući način komunicira sa gledaocima i oni vole domaću riječ na domaćoj sceni. To nije nikakav uskogrudni lokalizam, naprotiv. Pozorište mora na ovaj način da komunicira sa autorima i to je nešto što je uslov, bez kojeg se ne može.

RSE: Mogu li festivali, bilo kakvi napori vas insajdera, okrenuti mlade autore da pišu za teatar ili pozorišne radnike da se okrenu domaćoj literaturi, kao inspiraciji za nova istraživanja? Mislio sam da je to nemoguće bez jednog šireg i drugačijeg opšte-društvenog napora da se afirmiše riječ.

Fejzić: Upravo je jako bitna ta riječ, taj opšte društveni napor. U ovoj situaciji razvijenih kultura ili bolje organizovanih, je vrlo jasan napor društva i države da pomognu nacionalnom piscu. Bez tog ukupnog napora, toga i ne može biti. Mi znamo na koji način se tretiraju institucije kulture, tako da se uvijek pitam kako uspijeva jedna sezona. Nevjerovatna je cifra da Bosansko narodno pozorište godišnje producira po pravilu 10 premijera. A kada nekome kažem s kojom cifrom raspolažemo za produkciju, oni ne mogu da vjeruju.

RSE: Postoje pozorišta u kojima ljudi mnogo manje kukaju, bez obzira na ukupnu situaciju i uvijek nađu neki posao za svoje ansamble.

Fejzić: Naravno da nas svakidašnja jadikovka ne vodi ničemu, nego pokušavamo sopstvenim snagama, ali i kroz koprodukcijske projekte, koji su doista budućnost regionalnih teatara. Predstave koje se igraju na našem festivalu su vrlo gledane i imaju od 15 do 30 izvođenja, što je za naše prilike sasvim pristojno. Ovakav tip repertoarskih pozorišta, bez otvorene i jasne pomoći društva, države, klasičnih institucija bez kojih kultura ne može, ne mogu da funkcionišu i obavljaju svoju osnovnu društvenu zadaću.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG