Andrić u krivom ogledalu

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je 50. godišnjica dodjeljivanja Nobelove nagrade Ivi Andriću i njeno obilježavanje u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili dva bosanskohercegovačka pisca - Ranko Risojević iz Banjaluke i Nedžad Ibrahimović iz Tuzle.

Bilo je riječi o tome zašto Bosna i Hercegovina neće jedinstveno obilježiti taj jubilej, zašto dio bošnjačkih intelektualaca vidi u Andriću pisca koji je nanio zlo muslimanima i mogu li se takve naznake naći u njegovom djelu, zašto se u Republici Srpskoj Andrićevo djelo reducira na roman “Na Drini ćuprija”, a on slavi kao pisac koji se bavi tragičnom sudbinom Srba u otomanskoj imperiji, o pogrešnim tumačanjima Andrićeve pripovjetke “Pismo iz 1920. godine“, o zloupotrebi Andrića u političke svrhe, kao i tome kome pripada nobelovac koji je rođen u Bosni, kome su roditelji bili Hrvati i koji je pisao na srpskom o sudbini Bosne.

Omer Karabeg: Po svemu sudeći, Bosna i Hercegovina neće jedinstveno obilježiti jubilej najveće književne nagrade koju je dobio jedan pisac rođen u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska priprema svoju proslavu, a Federacija još nije ni napravila plan. Zašto je to tako?

Ranko Risojević: Ne znam. Koliko sam vidio, postojala je dobra volja u ovdašnjoj ekipi političara da se svi nađu u Višegradu i da o tome razgovaraju. Šta je bila smetnja da ne postigne dogovor - ne znam, ali prošle godine smo imali isti takav slučaj sa obilježavanjem stogodišnjice dva velika pisca - Meše Selimovića i Skendera Kulenovića.

Omer Karabeg: Zašto se jubileji velikih bosanskohercegovačkih pisaca odvojeno obilježavaju?

Kad je riječ o mogućnosti zajedničke proslave pedesetogodišnjice dodjeljivanja Nobelove nagrade Ivi Andriću, mislim da je skandalozno što federalni ministar za kulturu gospodin Grahovac nije došao na sastanak u Višegradu.

Nedžad Ibrahimović:Na prvi pogled reklo bi se da je to zbog toga što se ti pisci različito čitaju, ali, kad malo bolje pogledamo, vidimo da se čitaju na isti način. Naime, postoje sličnosti u načinu kako srpske i bošnjačke elite interpretiraju ove pisce. Obe bi zapravo htjele da iskoriste ove značjane bosanskohercegovačke književnike da bi profitirale u političkom smislu. A kad je riječ o mogućnosti zajedničke proslave pedesetogodišnjice dodjeljivanja Nobelove nagrade Ivi Andriću, mislim da je skandalozno što federalni ministar za kulturu gospodin Grahovac nije došao na sastanak u Višegradu. Zašto je tako postupio - mogu samo da nagađam, ali mislim da je trebalo da dođe na taj sastanak na kome je trebalo da se razgovara o mogućnosti zajedničke proslave tog vrlo, vrlo značajnog jubileja.

Tragična sudbina čovjeka

Omer Karabeg: Gospodine Ibrahimoviću, dio bošnjačkih intelektualaca vidi u Andriću pisca koji je nanio zlo Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. Mogu li se takve naznake naći u Andrićevom delu?

Danas na fakultete stižu generacije mladih ljudi koji govore da je Andrić bio ideolog velikosrpske propagande i da je mrzio muslimane.

Nedžad Ibrahimović Ja mislim da se takve naznake ni u najmanjoj mjeri ne mogu naći u Andrićevom djelu prije svega zbog toga što Ivo Andrić nigdje nije spominjao Bošnjake. Drugo, Andrićevo djelo se nipošto ne smije interpretirati sa stanovišta teorije odraza, što je samo po sebi passé i konzervativno, a što je rezultiralo katastrofalnim posljedicama u našem obrazovnom sistemu. Danas na fakultete stižu generacije mladih ljudi koji govore da je Andrić bio ideolog velikosrpske propagande i da je mrzio muslimane. Sve te priče su dio jedne nedemokratske, negrađanske kulture. One prozilaze iz istoga miljea i imaju isti cilj - da afirmiraju i učvrste etnonacionalni koncept nasuprot drugim nacionalističkim konceptima koji u Bosni i Hercegovini funkcioniraju u polju kulture.

Užasno je kada se jedno grandiozno djelo čita na taj način. Odnosno, pokazuje se da je to djelo, ustvari, ogledalo u kome svako vidi svoj ružni lik, ali misli da to nije njegov lik nego lik pisca. Pa, na kraju-krajeva, tako je čitan i Niče, tako je doživljavan i Vagner.

Ranko Risojević: Ja na to identično gledam. Moram reći da me je zaprepastio akademik Esad Duraković koji u nedavnom intervjuu u Andriću vidi najveću moguću opasnost za Bošnjake. A to nigdje ne može da se pronađe u Andrićevom djelu, naročito ne u njegovim velikim djelima. Citiraću vam nešto iz jednog pisma koje je davne 1952. godine jedan četnički izbjeglica, emigrant u Americi, napisao jednom banjalučkom profesoru. On u Andrićevim djelima čak vidi srbomrzačku notu i kaže da kod Andrića nije našao ništa srpsko, osim ekavice, da je to svijet koji nije srpski. Užasno je kada se jedno grandiozno djelo čita na taj način. Odnosno, pokazuje se da je to djelo, ustvari, ogledalo u kome svako vidi svoj ružni lik, ali misli da to nije njegov lik nego lik pisca. Pa, na kraju-krajeva, tako je čitan i Niče, tako je doživljavan i Vagner.

Omer Karabeg: Gospodine Ibrahimoviću, može li se reći da je Andrić na neki način neželjan gost u Federaciji Bosne i Hercegovine?

Nedžad Ibrahimović

Nedžad Ibrahimović: U to baš nisam siguran. To vidim i po svojim studentima koji me pitaju o Andriću, oni su skloni razogovoru. Međutim, evidentno je da je veliku štetu nanio onaj skup o Andriću u Tuzli 1999. godine koji je organizirala tuzlanska podružnica Preporoda zajedno sa centralnom organizacijom iz Sarajeva i koji je rezultirao nekakvim kvazinačunim referatima i zbornikom. To je referentna literatura za svakoga ko želi vidjeti kako bošnjački nacionalisti čitaju Andrića. A čitaju ga jednako kao i srpski nacionalisti - na način teorije odraza koja je duboko retrogradana. Ipak, mislim da Andrić nije proskribiran u Federaciji, mi njega proučavamo na studijima, ali postoji neka vrsta halo efekta koji još uvijek putuje u vezi s tim čovjekom i s tim velikim djelom.

Omer Karabeg: Gospodine Risojeviću, čini mi se da se u Republici Srpskoj Andrić često doživljava kao pisac koji se, prije svega, bavi tragičnom sudbinom Srba u otomanskoj imperiji, pa se zbog toga, a ne zbog njegove literarne vrijednosti, uzdiže na pijedestal najvećeg nacionalnog pisca.

Andrić je u ratu korišćen da bi se reklo da je naprosto prirodno da u Bosni bude rat jer je Bosna zemlja zla. U tom smislu se citiralo ono famozno “Pismo iz 1920.“

Ranko Risojević: To je djelimično tačno. Naime, Andrić je u ratu korišćen da bi se reklo da je naprosto prirodno da u Bosni bude rat jer je Bosna zemlja zla. U tom smislu se citiralo ono famozno “Pismo iz 1920.“ u kome Andrić govori o čovjeku koji nije Bosanac, ali je u Bosni rođen i u njoj odrastao, čovjeku koji je pobjegao od mržnje i koji traži prostor gdje mržnje neće biti. Oni koji interperiraju tu pripovjetku kao piščevu poruku da je Bosna zemlja mržnje redovno prećutkuje da je junak te pripovjetke na kraju završio u Španiji gdje ga je ubila mržnja. Dakle, to je priča o tragičnoj sudbini čovjeka koji ne može da pobjegne od mržnje. Šta se još koristi? Koristi se to što je Andrić kao svoje bitno naslijeđe uzeo neke temeljne srpske pisce - od prote Mateje Nenadovića do Vuka, ali je jednako baštinio i najveće pisce sa naših prostora, poput Gundulića i drugih. On je o tome briljantno govorio u obraćanju studentima i profesorima Jagelonskog univreziteta u Krakovu 1964. godine. Andrić to naslijeđe naziva jugoslovenskim. Međutim, mimo njegovih opredjeljenja, mimo njegovih izjava stoji djelo. Uzmimo samo njegov ciklus pripovijetki o fratrima - pa niko nije bolje izrazio duh Bosne kao što je to učinio Andrić u tim pričama.

Politička skrama

Omer Karabeg: Riječ je o tome da se rečenica junaka pripovjetke “Pismo iz 1920.“, koji u jednom trenutku kaže da je Bosna zemlja mržnje, pogrešno tumači kao Andrićev stav. Koliko znam Radovan Karadžić je u razgovorima sa stranim diplomatima često mahao tom rečenicom u nastojanju da dokaže svoju tezu da u Bosni vlada, kako je on govorio, endemska mržnja.

Prelazeći sa personalnog plana na pojam čovjek Ivo Andrić poručuje kako su mržnja i strah konstante u ljudskom životu. Prema tome, savim su pogrešne interpretacije te priče koje žele da nametnu nacionalisti s jedne i s druge strane.

Nedžad Ibrahimović: Ja sam, pripremajući se za ovaj razgovor, ponovo pročitao “Pismo iz 1920.“ Ja ću samo podsjetiti kako narator, dakle pripovjedač, počinje tu pripovijetku. Priču o svom junaku Maksu Levenfeldu Andrić počinje rečenicom: “Čovek koji sedi pored mene...“, a završava je ovako: “Tako je završio život čoveka koji je pobegao od mržnje“. Prelazeći sa personalnog plana na pojam čovjek Ivo Andrić poručuje kako su mržnja i strah konstante u ljudskom životu. Prema tome, savim su pogrešne interpretacije te priče koje žele da nametnu nacionalisti s jedne i s druge strane. Ono što mi se čini jako važnim je to da smo mi danas u Bosni i Hercegovini sa takvim nakaradnim razumijevanjema i čitanjima odličan antropološki materijal za to o kakvim je ljudima Ivo Andrić uopće pisao. Bosna i Hercegovina, sa svojim fikcionalnim ustrojstvom kakva je ona danas, je simulakrum Andrićeve Bosne. Zbog toga se ljudi i prepoznaju u njegovim tekstovima na pogrešan način.

Omer Karabeg: Zanimljivo je da je će Organizacioni odbor vlade Republike Srpske za obilježavanje Andrićevog jubileja, kako je najavljeno, svakom građaninu Republike Srpske koji nije pročitao “Na Drini ćupriju“ besplatno pokloniti jedan primjerak tog romana. Gospodine Risojeviću, ne čini li vam se čudno da se iz cjelokupnog Andrićevog djela u Republici Srpskoj izdvaja samo “Na Drini ćuprija”?

Ranko Risojević

Ranko Risojević: Mi živimo u zemlji čuda. Ako vam kažem da ministarstvo kulture za dvije posljednje godine nije dalo ni jednu jedinu marku za kupovinu knjiga za biblioteke, a da se tako ponaša i vlast u Banjaluci, šta više treba da pričam. Sve se upotrebljava i zloupotrebljava, a prave kulturne politike nema. Ali da se vratimo priči o upotrebi i zloupotrebi Andrića. Ako želimo da vidimo šta su pravi Andrićevi motivi, onda treba ponovo pročitati njegov govor prilikom dodjele Nobelove nagrade. On kaže ovako: “Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana ni mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je mogućno više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.

Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.“ Andrić je čovjek koji je kao malo ko razumio ljude i svoje književničko poslanje. Ja ga tako doživljavam. On je izvan i iznad svih ovih priča i zloupotreba.

Omer Karabeg: Gospodine Ibrahimoviću, ne čini li vam se da je svođenje Andrića na samo na jedan roman - “Na Drini ćupriju“ ustvari njegova upotreba u dnevne političke svrhe? Jer, koliko znam, Andrić nije dobio Nobelovu nagradu za roman “Na Drini ćuprija”, kako se često pogrešno ističe, nego za, kako je rečeno u obrazloženju, “epsku snagu kojim je oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“.

Nedžad Ibrahimović: Jasno je da je to, izravnim jezikom rečeno, politička manipulacija od strane Ministarstva za kulturu i obrazovanje Republike Srpske. Ali, s druge strane, ljudi u Bosni i Hercegovini jako malo čitaju. I nije loše dati nekome jednu besplatnu knjigu. Naravno da bi dobro bilo kada bi iza te političke skrame i te političke cakline stajala humana ideja, ali znamo da ne stoji.

Sve i svja

Omer Karabeg: Čiji je Andrić pisac? Rođen je u malom mjestu Dolac kod Travnika, roditelji su mu Hrvati, školovao se u Višegradu, Sarajevu i Zagrebu, a veliki dio života proveo je u Beogradu pišući na ekavskom o sudbini Bosne.

Budući da je Bosna i Hercegovina zemlja sastavljena od različitih naroda, etnija, nacija i religija Andrić se jako dobro osjeća u tom kontekstu.

Nedžad Ibrahimović: Ja imam tu malo drugačiji stav nego što je oficijelno mišljenje naših humanističkih studija. Mislim da se prave kulturne vrijednosti razumijevaju i percipiraju kao osobne vrijednosti. Po meni, ne može se reći da je Šekspir samo britanski ili Tomas Man samo njemački pisac. I šta uopće ta nacionalna odrednica znači? Ako jedan pisac znači nešto samo svojoj naciji, onda očito on nije dobar pisac. Ako meni Ivo Andrić znači nešto samo zato što je srpski, hrvatski ili bosanski, a ne zato što je moj, onda ja očito čitam pogrešnog pisca. Kao profesor književnosti nastojim na tome da kod studenata razvijem osjećaj da su kulturne vrijednosti univerzalne i da se na njima ne mogu graditi razdiobe i razlike. Budući da je Bosna i Hercegovina zemlja sastavljena od različitih naroda, etnija, nacija i religija Andrić se jako dobro osjeća u tom kontekstu. To što ga današnja generacija ne čita na pravi način, to je problem ove generacije.

Andrić je po svom opredjeljenju srpski pisac, ali on je i hrvatski i bosanski pisac, naravno u onoj mjeri u kojoj ga čitaoci prihvataju.

Ranko Risojević: Sama činjenica da je pola Nobelove nagrade za književnost dao Bosni govori da je Andrić pisac Bosne. Ko će ga u Bosni prihvatiti, a ko će ga popljuvati, to je drugo pitanje. Sada je ušao u ediciju “Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini“, znači da su ga na neki način prihvatili i Hrvati, a devedesetih godina je doživljavao užasne kritike, možda gore nego one koje su se čule na Preporodovom skupu. Andrić je bio vezan za ovo područje. Njega su u književnosti zanimale tri stvari. Prvo - autentičnost. On je htio da bude autentični pisac ovog prostora. Drugo - savršenstvo oblika. I treće - kontinuitet. Inače, Andrić je po svom opredjeljenju srpski pisac, ali on je i hrvatski i bosanski pisac, naravno u onoj mjeri u kojoj ga čitaoci prihvataju.

Omer Karabeg: Zar ne bi bilo normalno da se Andrićev jubilej, 50 godina od dodjeljivanja Nobelove nagrade, obilježi na novou cijele Bosne i Hercegovine, da se on iskoristi za obnavaljanje pokidanih kulturnih veza između Republike Srpske i Federacije?

Nedžad Ibrahimović: Naravno da bi to bila izvrsna stvar. No, bojim se da za takvu ideju nema političke volje. Nemaju je političke elite. S druge strane, mislim da postoji značajan broj intelektualaca i u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosni i Hercegovine koji misle ovako kao što to gospodin Risojević i ja mislimo. Ne bi bilo loše da mi napravimo neku vrstu nepolitičkog ili neformalnog obilježavanja jubileja Ive Andrića. Zašto ne pokrenuti tu inicijativu.

Omer Karabeg: A ko bi mogao da bude nosilac tog, da tako kažemo, alternativnog obilježavanja?

Ranko Risojević: Ja sam mislio da bi to mogao da bude PEN centar. Po meni to bi trebalo da urade tri PEN centra - bosanski, srpski i hrvatski. I da dodam još nešto. Kad se govori o razumijevanju Andrića na pravi način ne može se zaobići jedno ime. To je Ivan Lovrenović koji je pretprošle godine dobio nagradu “Midhat Begić“ za esej “Ivo Andrić, paradoks o šutnji“. Jako je važno da postoji taj esej jer nema ozbiljnih razmišljanja o Ivi Andriću. Mi ćemo se i dalje zamajavati bosanskim duhom u književnosti, srpstvom koje sve poklapa, hrvatstvom koje je sve i svja na ovom tlu, stalno ćemo ratovati s tim fantomima i ni za jotu se nećemo pomjeriti sa ovog mjesta gdje smo sada.