Dostupni linkovi

logo-print

Dok balkanski lideri svađaju narode, umetnici ih mire


Detalj iz predstave Novo doba, prema tekstu Vuka Boškovića i u režiji Dine Mustafića, Produkcija Bitef teatar i koprodukcija Udruženje Art Hub iz Sarajeva. (MESS festival) Regionalnu glumačku postavu čine: Mirjana Karanović, Boris Isaković, Ermin Bravo, Snežana Bogićević i Slaven Došlo

Detalj iz predstave Novo doba, prema tekstu Vuka Boškovića i u režiji Dine Mustafića, Produkcija Bitef teatar i koprodukcija Udruženje Art Hub iz Sarajeva. (MESS festival) Regionalnu glumačku postavu čine: Mirjana Karanović, Boris Isaković, Ermin Bravo, Snežana Bogićević i Slaven Došlo

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa tražimo odgovor na pitanje kako to da regionalna kulturna saradnja cveta u vreme kada su odnosi među državama u regionu na najnižem nivou. Sagovornici su bili Ivan Medenica, dramaturg iz Beograda, Dino Mustafić, pozorišnji reditelj iz Sarajeva i Boris Postnikov, književni kritičar iz Zagreba.

Bilo je reči o tome zašto umetnici ne žele da učestvuju u verbalnim nacionalističkim ratovima koje vode lideri država u regionu, u kojoj meri su nacionalisitički opredeljeni ministri kulture prepreka regionalnoj kulturnoj saradnji, zašto zatvaranje u nacionalne okvire ne odgovara pravoj umetnosti, o novoj generaciji umetnika koja traži afirmaciju u regionu, da li se stvara postjugoslovenski kulturni prostor, kao i tome ko su regionalne kulturne zvezde.

Omer Karabeg: Poslednjih godina sve je više regionalnih festivala i regionalnih umetničkih nagrada, prave se pozorišne predstave i filmovi u kojima učestvuju glumci i reditelji iz različitih država regiona, snimaju se televizijske serije u regionalnoj koprodukciji. Svako voli da svom festivalu i manifestaciji pridoda atribut - regionalni, mada oni često i nisu takvi. I dok regionalna kulturna saradnja jača, politički odnosi u regionu su - nikad gori. Na sve strane buja nacionalizam, u medijima je sve više govora mržnje, a političari šalju poruke kao da će se sutra zaratiti. Kako objašnjavate taj fenomen?

Ivan Medenica: Na prvi pogled to deluje veoma paradoksalno: s jedne strane imamo sve izraženije tenzije u političkim odnosima između zemalja bivše Jugoslavije, a s druge sve dinamičniju saradnju u sferi kulture. Međutim, ne treba zaboraviti da je i normalizacija odnosa između zemalja bivše Jugoslavijije nakon ratova počela uspostavljenjem mostova u domenu kulture. Ja sam Dina Mustafića upoznao 1997. godine, da tako kažem, na stranom terenu, u Milhajmu, kada su se u pozorištu Roberta Ćulija okupili mnogi umetnici iz bivše Jugoslavije - i od tada saradjujemo. Mislim da je to okupljanje u Milhajmu u nekom simboličkom smislu označilo početak normalizacije odnosa.

Postavili ste pitanje kako to da političke prilike u poslednjih godinu dana nisu uticale na kulturnu saradnju. Ja to objašnjavam činjenicom da povišena nacionalistička retorika u regionalnim politikama zapravo nije autentična i to što kulturna saradnja opstaje možda ukazuje da je reč o nekoj vrsti scenografije ili predstave za kratkotrajnu lokalnu upotrebu, pogotovo u periodima predizbornih kampanja. Takav je slučaj bio u Hrvatskoj, takav je slučaj trenutno u Srbiji, a kako se naše politike vode od vanrednih izbora do rekonstrukcija vlada - imam utisak da smo stalno u predizbornim kampanjama. Tako da mislim da je to zatezanje odnosa među državama nešto što se koristi za kratkotrajnu lokalnu manipulaciju i demagogiju i da nema mnogo veze sa suštinskim društvenim tokovima, pa tako i kulturnim.

Dino Mustafić: Mislim da se ovde čitav društveni život svodi na politički ili još gore - na partijski, tako da se stiče dojam kao da izvan politike nema života. Prešućuje se sve što se dešava u kulturi, a tu ima vrlo zanimljivih autorskih ostvarenja i mnogo toga je učinjeno na planu regionalne kulturne saradnje. Ta saradnja je paraleleni tok koji ni na koji način ne odražava političke odnose u regionu što ih diktiraju populisti i demagozi čiji je cilj da antagoniziraju narode. Složio bih se sa kolegom Medenicom da su nakon raspada Jugoslavije umjetnici prvi napravili mostove. Ti ljudi su se prepoznavali zato što su govorili jezikom umjetnosti, a to je jezik emocija i senzibiliteta, pa su veze koje su nastale na toj osnovi mnogo jače od političkih okolnosti u kojima ti ljudi žive.

Alternativna i opozicijska kultura

Boris Postnikov: Regionalna kulturna saradnja nije ograničena samo na ljude koji se jako dobro sjećaju ratova devedesetih, nego u njoj učestvuje i moja generacija - a ja sam 1979. godište i rat sam doživio kao dijete - pa čak i generacije koje bivšu Jugoslaviju ne pamte. Na primjer, prije godinu i po dana studenti književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokrenuli su časopis koji se bavi postjugoslovenskom književnom scenom. Govorim o ljudima koji su mlađi od 25 godina. Možda ste primjetili da je u Crnoj Gori pokrenut portal koji se zove Prolleter, u čijem podnaslovu stoji - jugoslovenski portal za kulturu i umjetnost - a pokrenuli su ga takođe mladi ljudi.

Oponiranje nacionalnim kulturnim politikama još uvijek preslabo: Boris Postnikov

Oponiranje nacionalnim kulturnim politikama još uvijek preslabo: Boris Postnikov

Ja sam na trećem programu Hrvatskog radija tri godine uređivao emisiju ”Pojmovnik postjugoslovenske književnosti“ i dobijao sam priloge od ljudi koji su dosta mlađi od mene i jako su upućeni u to šta se dešava u regionu. Međutim, kada govorimo o regionalnoj saradnji u kulturi, za mene je bitno da li se tu radi o alternativnoj ili opozicijskoj kulturi.

Drugim riječima - da li se radi o kulturi koja se razvija neovisno i usporedno sa politički dirigiranim kulturama unutar nacionalnih država ili o kulturi koja dovodi u pitanje hegemoniju nacionalnih kulturnih kanona. Meni se čini da se kulturna suradnja trenutno najviše razvija ovim prvim tokom, dakle, pokušavaju se graditi, uvjetno rečeno, paralelne institucije - ako se festivali mogu nazvati institucijama - dok je oponiranje nacionalnim kulturnim politikama još uvijek preslabo. Možda je moj dojam uvjetovan time što je u Hrvatskoj, u zadnjih nešto više od godinu dana,bavljenje regionalnom kulturom postalo zapravo par excellence političko pitanje. Ako se bavite nečim što se zove postjugoslovenska književnost - vi ste na neki način politička meta i proskribirani ste.

U BiH 13 ministara kulture

Omer Karabeg: I u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini na mestu ministara kulture nalaze se konzervativci - ljudi koji pre svega forsiraju nacionalnu, da ne kažem, nacionalističku kulturu. U kojoj meri su oni prepreka regionalnoj kulturnoj saradnji?

Dino Mustafić: Oni su po svojoj prirodi, po svom biću, protivnici kulture. Njima je najvažniji nacionalni identitet. Ali i tu slabo rade. Ako ništa drugo oni bi trebali da naprave jake nacionalne instuticije - nacionalni muzej, nacionalno pozorište, nacionalnu galeriju. Međutim te institucije su više-manje zatvorene, devastirane, uništene, posebno u Bosni i Hercegovini. Mi imamo čak 13 ministarstava kulture na različitim nivoima vlasti - od državne i entitetske do kantonalne. Oni imaju minimalne budžete, pa se s pravom može postaviti pitanje zbog čega oni postoje. A kada slave neke kulturne jubileje onda kažu - to je uobičajena fraza - ovdje se njegovala duhovnost. Nije se njegovala nikakva duhovnost nego umjetnost i danas su pozorišta upravo zbog takve politike više-manje pretvorena u komunalna preduzeća.

Ivan Medenica: Ja tu imam malo drugačije mišljenje. Iako nemam velikih iluzija o srpskom društvu, čini mi se da je situacija u Srbiji možda nešto drugačija nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jer kod nas izvestan oblik multikulturalnosti - pa čak i tragova jugoslovenske, dakle regionalne kulture - postoji i u okviru institucija. Navešću jedan primer: bilo je nekoliko pokušaja da se promeni ime Jugoslovenskom dramskom pozorištu - svi su, naravno, bili izrazito nacionalistički motivisani - ali to nije naišlo na podršku nijedne relevantne grupacije, niti pojedinaca na kulturnoj sceni. Jer, zna se da je istorijski gledano Jugoslovensko dramsko pozorište nastalo kao jugoslovenski projekt koji je okupio najznačajnije glumce iz različitih delova bivše Jugoslavije i da je to ime izraz njegovog autentičnog identiteta, to je u stvari njegov brend.

Kada neko nastupi sa nacionalističkom agendom u sferi kulture vrlo brzo dođe do razočaravajuće spoznaje da takve kulture zapravo nema, da je to fantazam ljudi koji su izgubili korak sa umetničkim tokovima u savremenom svetu. Taj tradicionalistički i nacionalistički diskurs možda ponajpre opstaje u književnosti - i tu sve manje, ali toga uopšte nema u pozorištu i filmu. Tako da mislim da možda malo preterujemo kada govorimo o nacionalnoj kulturnoj matrici kao dominantnoj. U pozorištima u Srbiji ta matrica apsolutno nije dominantna, a ne mislim da je dominantna ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini.

Boris Postnikov: U Hrvatskoj je situacija specifična utoliko što je prije nešto više od godinu dana došlo do promjene vlasti, pa je za minista kulture postavljen Zlatko Hasanbegović, osoba neprijeporno ustašoidnih političkih tendencija i izrazito revizionističkog pogleda na povijest. On je svoju poziciju temeljio na izrazito antijugoslavenskim retoričkim istupima. Ta priča je manje-više poznata iz devedesetih.

Hrvatska se kultura, kako je shvaćaju hrvatski nacionalisti, prvenstveno legitimira proevropski i antijugoslavenski. Kada je pala vlada u kojoj je Hasanbegović bio ministar kulture, na njegovo mjesto je došla znatno umjerenija HDZ-ova ministrica Nina Obuljen Koržinek. Po prvim signalima ona, zapravo, nastavlja provoditi dobar dio onoga što je njen prethodnik zacrtao, iako to čini na manje konfliktan način. Naravno pitanje je - da se nastavim na ono što je Ivan Medenica prije mene govorio - koliki može biti doseg takvih politika. Meni se čini da učinci takvih politika dugoročno gledano mogu proizvesti veliku štetu.

Umetnici koji ne pamte rat

Omer Karabeg: Za razliku od devedesetih - kada su se pojedini umetnici, čak i neka značajna imena, svrstavali u nacionalističke tabore - danas toga nema. Sem jednog velikog filmskog reditelja - da mu ne pominjem ime, znamo svi o kome se radi - niko od istaknutijih umetnika ne učestvuje u nacionalističkim ratovima koje vode političari.

Raspad Jugoslavije omogućio je da provincijalna kultura uđe u institucije: Dino Mustafić

Raspad Jugoslavije omogućio je da provincijalna kultura uđe u institucije: Dino Mustafić

Dino Mustafić: U međuvremenu su stasale potpuno nove generacije umjetnika u svim našim sredinama i njihova želja za razmjenom i saradnjom sigurno nije rukovođena nikakvim ideološkim razlozima, niti čak nekakvim ljevičarskim žalom za bivšom državom zato što su ti ljudi bili djeca kada se zemlja raspadala. Danas su to noseći autori u svojim sredinama, tako da ja zaista mislim da je u tom smislu umjetnička zajednica u svim našim sredinama možda najzdravije tkivo društva.

Boris Postnikov: Naprosto su stasale nove generacije koje nacionalističkom retorikom nisu nimalo opterećene. Kad je riječ o Hrvatskoj, umjetnici i kulturni radnici koji zastupaju tvrđi nacionalistički stav zapravo su po onome što umjetnički rade potpuno minorni i nezanimljivi.

Omer Karabeg: Da li je današnja saradnja u kulturi u stvari oživljavanje nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora, naravno u potpuno drugačijim uslovima, jer na tom prostoru sada imamo nezavisne države?

Ivan Medenica: To u izvesnoj meri jeste oživljavanje tog kulturnog prostora - govori se, recimo, o postjugoslovenskoj književnosti, o postjugoslovenskoj književnoj sceni. Važno je, međutim, da - kada obnavljamo jugoslovenske kulturne modele ili jugoslovenski duh u oblasti kulture - to radimo sa punom svešću o promenjenim istorijskim okolnostima. Opasno je pokušavati da se nekritički obnove neki modeli iz prošlosti, jer to u stvari nije moguće.

Moramo biti svesni da naše sredine pripadaju različitim kulturnim kontekstima od kojih je jedan i jugoslovenski. Meni je veoma zanimljivo zašto se u Srbiji, kada je književnost u pitanju, ne govori o muslimanskom kulturnom uticaju, o nekim vrednostima koje se mogu vezati za tursko društvo. Tu pre svega mislim na stvaralaštvo Bore Stankovića, koji je veliki srpski pisac, ali se njime nedovoljno bavimo. Zanimljivo je da neke nove generacije, koje nisu nastale u jugoslovenskoj kulturi, prepoznaju tu kulturu kao svoje nasleđe, ali joj pristupaju na sasvim drugačiji način.

Jezik - zajednički imenitelj

Dino Mustafić: Jedan od osnovnih motiva nacionalizama devedesetih godina bio je razbijanje južnoslovenskog kulturnog prostora. Ali i tada, u tim najgorim godinama, skoro pa ilegalno, razmjenjivale su se kasete sa filmovima i muzikom, stizale su knjige. Južnoslovenski prostor determinira mnogo više sličnost nego različitost, a najsnažniji zajednički imenitelj - kad je riječ o Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori - je jezik. Naravno da regionalna saradnja nudi mnogo izazova, nudi i neke zamke, ali dometi i vrijednosti te saradnje su mnogo značajniji.

Raspad Jugoslavije omogućio je da provincijalna kultura, kultura bez ikakvih dometa, uđe u institucije. To je nanijelo veliku štetu novonastalim državama. Zatvaranje kulture u nacionalne atare dovelo je i do smanjenja budžetskih sredstava za kulturu. Poznajem pozorišne prilike u Beogradu i znam da su u bivšoj Jugoslaviji beogradska pozorišta imala šest do osam premijera godišnje, a danas imaju samo dvije u toku jedne sezone, što je apsolutno nedostojno za jedan kulturni centar kao što je to Beograd.

Širenjem kulturnog prostora dobija se mogućnost komparacije i konfrontacije, što je vrlo bitno za svaku umjetnost. Dodao bih da ovu našu regionalnu kulturnu scenu treba posmatrati ne samo kao južnoslovensku, nego i kao balkansku i mediteransku, a ona ima svoje mjesto i u srednjoevropskom kontekstu. Kulturna saradnja u regionu bitna je zato što spriječava izolacionizam i ksenofobiju. Samo takva saradnje može biti put ka autentičnom, vitalnom, mnogostrukom i dinamičnom evropskom identitetu kojem pripadaju naši narodi.

Boris Postnikov: Mislim da se ne radi toliko o stvaranju nekog postjugoslovenskog kulturnog prostora koliko o priznavanju onoga što već postoji. Imamo autore koje ne možete ograničiti nacionalnim kategorijalnim aparatom, jer ako u novinama možete pročitati da je bosanskohercegovačko-hrvatski autor objavio svoju novu knjigu premijerno u Beogradu, onda je jasno da tu nešto ne štima, da postoje neki viškovi koji se naprosto ne mogu obuhvatiti nacionalnim pričama. Meni se čini da se povezivanje na postjugoslovenskom kulturnom polju odvija skoro pa spontano. Ta saradnja je čvršća što smo bliže žanrovima koji spadaju u takozvanu popularnu kulturu.

Recimo, znanstveno-fantastična književnost, koja je potpuno izmaknuta izvan sfere interesa visoke kulture, funkcionira isključivo na regionalnoj razini. Slično je i sa stripom. Sve to skupa - pogotovo ako uzmemo u obzir i činjenicu da su mlađe generacije koje su stasale nakon devedesetih sve više zainteresirane za ono što se zbiva u regionu - pokazuje da se povezivanje unutar postjugoslavenske kulturne scene odvija, kao što sam već rekao, spontano. Ono što pokušavam reći je da se tu ne radi o nekom tipu intencionalne izgradnje zajedničkog kulturnog prostora, nego o nekoj vrsti dinamike koja nas gotovo spontano približava jedne drugima.

Oliver Frljić

Omer Karabeg: Da li danas možemo govoriti o regionalnim kulturnim zvezdama, ljudima i manifestacijama koji bez problema prelaze nacionalne granice i priznati su u svim sredinama bivše Jugoslavije? Ko su istinske regionalne kulturne zvezde?

Ivan Mednica: To je zanimjivo pitanje: zvezda koja meni prva pada na pamet je Oliver Frljić, na primer, ali mislim da je paradoksalno nazvati zvezdom umetnika koji kreativno provocira svaku sredinu u kojoj radi - bez obzira da li je reč o Hrvatskoj, Sloveniji ili Srbiji. Mislim da bi možda bilo bolje govoriti o fenomenu, to jeste o činjenici da pored regionalnih festivala postoje i umetnici koji režiraju u celom regionu. Pored Olivera Frljića, jedan od takvih je i Dino Mustafić. Meni se čini značajnom i činjenica da neko ko je, recimo, rođen u Puli dolazi u Beograd, završava Fakultet dramskih umetnosti i onda živi na relaciji Pula - Beograd ili Zagreb-Beograd, ili Pula-Zagreb-Beograd.

Kada neko nastupi sa nacionalističkom agendom u sferi kulture vrlo brzo dođe do razočaravajuće spoznaje da takve kulture nema: Ivan Medenica

Kada neko nastupi sa nacionalističkom agendom u sferi kulture vrlo brzo dođe do razočaravajuće spoznaje da takve kulture nema: Ivan Medenica

Ja sam profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beograda i imam dosta studenata iz Pule i Rijeke. Zaista se stvara model rada, neka vrsta radnog i socijalnog dinamizma koji nalikuje na bivšu Jugoslaviju. Oni su rođeni u jednoj sredini, školuju se u drugoj, a onda žive i rade u celom regionu. Ta činjenica mi se čini značajnijom nego da govorimo o regionalnim zvezdama.

Dino Musfić: Ne bih želeo da nabrajam mnoge značajne književne, pozorišne i filmske autore koji su česti gosti u našim državama, jer ih je mnogo. Pomenuo bih da se uspostavljaju i autorske ekipe ljudi koji dolaze iz različitih sredina. Recimo, reditelj je iz jedne države, scenograf iz druge, kostimograf iz treće. Južnoslovenski kulturni prostor je vrlo aktivan i dinamičan. U tome značajnu ulogu igra mlada generacija koja je gradove u našim državama pretvorila u svoje usputne stanice.

Studenti umjetničkih akademija idu u one gradove i države gdje smatraju da je profesorski kadar najjači, tamo završavaju školovanje, pa onda spajaju tu novu sredinu sa onom odakle su došli. Što se tiče festivala, moram reći da su i danas najbolji oni koji su stekli ugled u bivšoj Jugoslaviji. To su sasvim sigurno BITEF i MESS, a pojavili su se i novi kao što je fenomenalni novosadski EXIT. Imamo i niz sjajnih književnih regionalnih festivala. Na svim tim festivalima dominiraju djela visokih umjetničkih dometa i oni opstaju upravo zahvaljujući preskakanju državnih i etničkih barijera.

Boris Postnikov: Naravno da je i meni prva asocijacija Oliver Frljić. Od festivala tu su pre svega oni iz bivše Jugoslavije, ali i cijeli niz novonastalih - od Cum grano salis u Tuzli, preko beogradskog Krokodila, do nedavno pokrenutih Dana Mirka Kovača u Rovinju. Zaista je mnoštvo tih manifestacija. Dodao bih i nešto što je iz mog užeg polja - književne kritike. Zanimljivo je koliko ima književnih kritičara koji se bave programatskim čitanjem regionalne ili postjugoslovenske književnosti - od Saše Ćirića i Teofila Pančića u Beogradu, preko Vlade Arsenića u Zrenjaninu, do ljudi mlađe generacije kao što su Marko Pogačar i Dinko Kreho ovdje u Zagrebu.

Neprestano se pojavljuju novi, mladi kritičari koji imaju potrebu čitati tu književnost kao neki tip zajedničke književne produkcije. Tako da bih, umjesto da nabrajamo veličine, radije ukazao na taj aspekt zajedničkog kulturnog života koji je ponekad zanemaren.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG