Dostupni linkovi

logo-print

Marš mira ka Srebrenici: Sjećanje na ratne strahote


Marš mira, 8. jul 2012.

Marš mira, 8. jul 2012.

Oko osam hiljada sudionika Marša mira iz BiH i brojnih zemalja krenulo je u nedjelju ujutro pješice do Srebrenice. Nakon što su prespavali u Liplju kod Zvornika, u ponedjeljak prolaze najtežu etapu puta. Očekuje se da će kolona u mjesto Pobuđe stići predvečer, gdje će drugi put noćiti. Liječnici su nekoliko puta morali intervenirati. No to još uvijek nikoga od sudionika nije obeshrabrilo niti vratilo sa Marša.

U srpnju 1995. godine šume su bile jedini dom brojnim Srebreničanima koji su bježali od zločinaca. Najviše je bilo majki sa djecom, a među njima i Zumra Pašalić. Njezin sada 17-ogodišnji sin Aid imao je tada tek dva mjeseca:

„Meni je ovog grada žao da vam je ne mogu opisati - jer sam bili učesnik 1995. tu, dijete rodila tu, borila se da preživim sa djetetom. Nisam razmišljala da li će mi muž preći, da li će mi otac, da li će mi familija preći - dok nisam prešla ja i dijete, dok nisam vidjela da smo živi ja i dijete. Kasnije su posljedice dolazile. Slučajnost je bila da mi je muž preživio, ali nije otac, nisu trojica amidža, nije preko 30 članova familije“, priča Pašalić.

Aid, koji je te 1995. godine u maminom naručju bježao, prvi put je došao na Marš mira iz Nizozemske. Tek sada želi da mu njegova majka ispriča cijelu priču o Srebrenici.

„Nisu mi ništa rekli. Hoću sam da prođem, da vidim kako je bilo. Znam da nikad neće biti kako je tad bilo, ali moram jednom da prođem to. Hoću i ubuduće dolaziti. Srebrenica za mene znači sve. Ja sam odatle rodom i valja da tu dolazim i da budem za 11. juli“, kaže on.

Na marš mira krenuo je i Miralem Hodžić. Invalid. Bez noge. Nogu je izgubio u ratu:

„Dirnulo me ovo mnogo. Teško. U srcu sam spreman da idem.“

Ovaj Marš mira prije 17 godina bio je staza smrti. Srebreničane su pratile brutalne likvidacije. Oni koji su preživjeli, danas svjedoče da su bježali i sretali braću, sestre i majke sa djecom kako leže mrtvi. Nisu se smjeli zaustavljati.

Nerka Delkić kaže da su Srebrenica i strahote tog srpnja ipak zaboravljeni.

„Prošlo je mnogo godina i kad se priča o tome svakome je normalno žao, ali imam utisak - ja sam sad ostavila svoju familiju u Makarskoj, na moru, gdje dođu na godišnji, provode se, sunčaju se, kupaju, a meni kažu: ’De, bolan, ostani tu, kuda ćeš?’ Ali moja je želja velika i ja hoću i idem. Imam utisak da narod nekako kroz sve ove godine to kao da zaboravlja. Pa znate, u jednom danu nestale su hiljade iz jednog samo mjesta, pa zar mogu ja tamo sjediti? Ja sam svoj godišnji odmor namjestila da dođem“, rekla je Delkić.

Na Maršu mira je i Izudin Alić, dječak iz Srebrenice kojega je Ratko Mladić pomilovao po glavi i dao mu čokoladu. Izudin će se uskoro u Haagu susresti sa Mladićem.

„Pošto sam ja zadnji svjedok, pošto trebam prvo uzeti i vratiti mu čokoladu, i onda svjedočenje. Ali kad će to biti bogzna. Samo ću mu reći: ’Ne smije vam niko ništa, pravac Potočari!’- jer izgubio sam svu familiju onda. Teško. Patnja. Tuga, jad i čemer. Ko nije preživio, taj ne zna šta je. Ni logor, ni pakao, ni smrt“, priča Alić.

Mnogo je onih koji smo sreli, a kojima je ova staza uzela nekog najmilijega. Oni nemaju snage govoriti o užasima ove staze.

„Niko nikog nije mogao ponijeti na leđima. Dijelove puta nosili su rođaci, braća jedan drugog, ali puno slučajeva je bilo da je brat brata morao ostaviti - da bi živ došao iko od porodice“, prisjeća se Fatima Dautbašić.

Slobodnim šumama i nekadašnjim stazama smrti danas prolaze ljudi iz cijeloga svijeta.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG