S približavanjem dvadesete godišnjice početka opsade Sarajeva učestali su i pozivi međunarodnih novinara koji će ovih dana - iz različitih uglova - oživljavati sjećanja na troipogodišnje ubijanje jednog evropskog glavnog grada potkraj dvadesetog stoljeća u direktnom televizijskom prenosu pred najširom međunarodnom javnošću.
Pita me, u jednom takvom prigodničarskom razgovoru, kolega iz Belgije sjećam li se gdje sam bio i šta sam radio neposredno prije početka terora nad Sarajevom. Naslušao sam se i načitao, u proteklih dvadeset godina, svakojakih odgovora na to pitanje u raznim varijacijama: mnogo je ljudi koji u naknadnim refleksijama na proljeće 1992. pridaju sebi važnost i uloge koje u realnosti nisu imali - od učešća u organizovanju oružanog otpora do intelektualnog suprotstavljanja nacionalizmu i ekstremizmu.
Neke od takvih minhauzenskih pretjerivanja o vlastitom doprinosu odbrani domovina, u vidu memoarskih zapisa ili dnevničkih zabilješki, obilno koristi u odbrani od haških optužbi za genocid i zločine protiv čovječnosti Radovan Karadžić nalazeći u tim ja-pa-ja iskazima "dokaze" kako su "muslimanske snage" bile do zuba naoružane i kako su započele sukobe. Imao sam prilike naići na takve argumente i u nekim akademskim raspravama o ratu u Bosni u kojima sam učestvovao i za sve koji su bili skloni da povjeruju u hvalisanja samozvanih heroja odbrane imao sam tek jedno očito pitanje: da su se bosanski muslimani zaista tako do zuba naoružali prije rata ne mislite li da bi možda i upotrijebili to oružje za odbranu kad su masovno progonjeni, ubijani, odvođeni u logore?
Mojim novinarskim kolegama, pa i meni naravno, to što smo u poslu, koji po prirodi stvari ostavlja neizbrisiv trag - novinske stranice, radio i televizijske snimke pa i cijele knjige - ne ostavlja baš nimalo prostora za naknadno uljepšavanje ili retuširanje onoga što smo radili u sudbnosno proljeće te 1992.
Kao tadašnji glavni urednik sarajevskog dnevnika "Oslobođenje" zajedno s glavnim urednicima drugih najznačajnijih medija u Bosni i Hercegovini tih dana - Goranom Milićem (Yutel), Nenadom Pejićem (TV Sarajevo) i Milenkom Voćkićem (Radio Sarajevo) - neposredno uoči izbijanja rata učinio sam ono što je jedino bilo u moći medijskog poslenika na najisturenijem položaju: sva četvorica smo u udarnim emisijama radija i televizije i na stranicama "Oslobođenja" izišli pred javnost s posljednjim očajničkim apelom za mir i protiv nasilja. Taj apel ne ostavlja ni najmanje prostora za naknadna uljepšavanja: sačuvani su snimci i kopije novinskog teksta i ja sam kompletan transkript objavio i u sarajevskom, beogradskom i ljubljanskom izdanju moje knjige "Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru".
Bilo je to lično i emotivno obraćanje javnosti nad kojom se nadvila bliska ratna prijetnja. Pejić je govorio o naručiocima nasilja koji će organizovati podmetanje bombe pod kafić ili auto ili čak ubistvo i tako dokazivati "ugroženost od Muslimana, Srba ili Hrvata" raspirujući strahove i mržnje poslije koijih će prevarenima ostati samo "sumnja, žrtve, porušene kuće, razrušene porodice, barikade, sudbina izbjeglica".
Milić je rekao kako ne bi mnogo vjerovao onima koji obećavaju da će se, umjesto u jednoj zajedničkoj, živjeti u tri odvojene kuće jer bi najprije trebalo izgraditi te dvije nove a oni koji to obećavaju, evo, ruše i jedinu postojeću. Gotovo proročanski je poručio: "I kada svi budemo bez krova nad glavom u dugim beznadežnim kolonama izbjeglica, kada nam djeca budu prosila mlijeko u prahu i žvake od evropskih posmatrača, a kćerke i sestre vodile ljubav za dva-tri dolara s vojnicima iz dalekih zemalja nemojmo poslije reći nismo znali, nismo mogli".
Voćkić je podsjetio kako su nam na našu nesreću, jedina tema u emisijama, u porodicama, među prijateljima "spasavanje golog života ili preživljavanje u neimaštini" i da "sva ta zabrinutost kao da ne postoji za one koji opijeni nacionalizmom i avanturizmom vide samo neke apstraktne nacionalne interese i sebe u ulozi nacionalnih spasitelja. Tu su, zatim, u glavnim ulogama ratni profiteri, pljačkaši i kriminalci u ulozi djelitelja pravde".
Moj apel za mir bio je glas zabrinutog oca: ispričao sam kako je moj desetogodišnji sin čuo brižne komšije kako se dogovaraju da otvore jedan zaboravljeni šaht, očiste podzemnu prostoriju, da se u slučaju zna-se-čega sklone žene i djeca. Rekao sam kako sam zahvalan dobrim susjedima koji brinu gdje da sklone nejač ali i da je beskrajno tužno da se bilo čija djeca guraju pod zemlju "daleko od trave, cvijeća i proljeća".
Nismo, naravno, upućujući taj javni apel za mir, mislili da možemo promijeniti tok događaja, ali smo ostavili trag profesionalnog i intektualnog suprotstavljanja zlu zbog čega i dvadeset godina kasnije - u vrijeme kad se sistematski brišu sjećanja i množe teorije jednakih krivica, s poštovanjem za sve koji su s nama radili, možemo dokumentovano pričati i o tome gdje smo bili u proljeće 1992. godine.
Pita me, u jednom takvom prigodničarskom razgovoru, kolega iz Belgije sjećam li se gdje sam bio i šta sam radio neposredno prije početka terora nad Sarajevom. Naslušao sam se i načitao, u proteklih dvadeset godina, svakojakih odgovora na to pitanje u raznim varijacijama: mnogo je ljudi koji u naknadnim refleksijama na proljeće 1992. pridaju sebi važnost i uloge koje u realnosti nisu imali - od učešća u organizovanju oružanog otpora do intelektualnog suprotstavljanja nacionalizmu i ekstremizmu.
Neke od takvih minhauzenskih pretjerivanja o vlastitom doprinosu odbrani domovina, u vidu memoarskih zapisa ili dnevničkih zabilješki, obilno koristi u odbrani od haških optužbi za genocid i zločine protiv čovječnosti Radovan Karadžić nalazeći u tim ja-pa-ja iskazima "dokaze" kako su "muslimanske snage" bile do zuba naoružane i kako su započele sukobe. Imao sam prilike naići na takve argumente i u nekim akademskim raspravama o ratu u Bosni u kojima sam učestvovao i za sve koji su bili skloni da povjeruju u hvalisanja samozvanih heroja odbrane imao sam tek jedno očito pitanje: da su se bosanski muslimani zaista tako do zuba naoružali prije rata ne mislite li da bi možda i upotrijebili to oružje za odbranu kad su masovno progonjeni, ubijani, odvođeni u logore?
Mojim novinarskim kolegama, pa i meni naravno, to što smo u poslu, koji po prirodi stvari ostavlja neizbrisiv trag - novinske stranice, radio i televizijske snimke pa i cijele knjige - ne ostavlja baš nimalo prostora za naknadno uljepšavanje ili retuširanje onoga što smo radili u sudbnosno proljeće te 1992.
Kao tadašnji glavni urednik sarajevskog dnevnika "Oslobođenje" zajedno s glavnim urednicima drugih najznačajnijih medija u Bosni i Hercegovini tih dana - Goranom Milićem (Yutel), Nenadom Pejićem (TV Sarajevo) i Milenkom Voćkićem (Radio Sarajevo) - neposredno uoči izbijanja rata učinio sam ono što je jedino bilo u moći medijskog poslenika na najisturenijem položaju: sva četvorica smo u udarnim emisijama radija i televizije i na stranicama "Oslobođenja" izišli pred javnost s posljednjim očajničkim apelom za mir i protiv nasilja. Taj apel ne ostavlja ni najmanje prostora za naknadna uljepšavanja: sačuvani su snimci i kopije novinskog teksta i ja sam kompletan transkript objavio i u sarajevskom, beogradskom i ljubljanskom izdanju moje knjige "Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru".
Bio sam zahvalan dobrim susjedima koji brinu gdje da sklone nejač, ali sam rekao da je beskrajno tužno da se bilo čija djeca guraju pod zemlju "daleko od trave, cvijeća i proljeća".
Milić je rekao kako ne bi mnogo vjerovao onima koji obećavaju da će se, umjesto u jednoj zajedničkoj, živjeti u tri odvojene kuće jer bi najprije trebalo izgraditi te dvije nove a oni koji to obećavaju, evo, ruše i jedinu postojeću. Gotovo proročanski je poručio: "I kada svi budemo bez krova nad glavom u dugim beznadežnim kolonama izbjeglica, kada nam djeca budu prosila mlijeko u prahu i žvake od evropskih posmatrača, a kćerke i sestre vodile ljubav za dva-tri dolara s vojnicima iz dalekih zemalja nemojmo poslije reći nismo znali, nismo mogli".
Voćkić je podsjetio kako su nam na našu nesreću, jedina tema u emisijama, u porodicama, među prijateljima "spasavanje golog života ili preživljavanje u neimaštini" i da "sva ta zabrinutost kao da ne postoji za one koji opijeni nacionalizmom i avanturizmom vide samo neke apstraktne nacionalne interese i sebe u ulozi nacionalnih spasitelja. Tu su, zatim, u glavnim ulogama ratni profiteri, pljačkaši i kriminalci u ulozi djelitelja pravde".
Moj apel za mir bio je glas zabrinutog oca: ispričao sam kako je moj desetogodišnji sin čuo brižne komšije kako se dogovaraju da otvore jedan zaboravljeni šaht, očiste podzemnu prostoriju, da se u slučaju zna-se-čega sklone žene i djeca. Rekao sam kako sam zahvalan dobrim susjedima koji brinu gdje da sklone nejač ali i da je beskrajno tužno da se bilo čija djeca guraju pod zemlju "daleko od trave, cvijeća i proljeća".
Nismo, naravno, upućujući taj javni apel za mir, mislili da možemo promijeniti tok događaja, ali smo ostavili trag profesionalnog i intektualnog suprotstavljanja zlu zbog čega i dvadeset godina kasnije - u vrijeme kad se sistematski brišu sjećanja i množe teorije jednakih krivica, s poštovanjem za sve koji su s nama radili, možemo dokumentovano pričati i o tome gdje smo bili u proljeće 1992. godine.
