Dostupni linkovi

logo-print

Javnost zapadnobalkanskih zemalja mjesecima je pripremana za bečku konferenciju kao priliku za potvrdu evropske perspektive regiona, u kojoj će Evropa iznijeti svoja očekivanja od balkanskih zemalja i ponuditi praktične poticaje njihovom pridruženju, a te zemlje obavezati se na praktične korake u regionalnom povezivanju i saradnji koji će doprinijeti ispunjavanju evropskih aspiracija njihovog stanovništva.

„Vidjećemo poslije samita u Beču“ – opravdavali su lokalni prvaci, na primjer u Bosni i Hercegovini, višemjesečno odsustvo bilo kakvih inicijativa i bilo kakvog napretka u ispunjavanju projekta proevropskih reformi.

A kad je osvanuo i taj dugo očekivani dan bečke konferencije o Balkanu, ona je potpuno potisnuta u drugi plan užasavajućom viješću kako su u napuštenom kamionu-hladnjači mađarskih registracija, koji je nekad pripadao slovačkoj firmi, pored puta u Austriji nedaleko granice s Mađarskom, nađena tijela desetina imigranata: konferencija za štampu povodom balkanskog samita – nakon uvodnih riječi kancelara Austrije i Njemačke, šefice evropske diplomatije i premijera Srbije – prirodno je sva bila posvećena migracijskoj tragediji našeg vremena.

Pri tome su njemačka kancelarka (Angela Merkel) i šefica evropske diplomatije (Federica Mogherini) pokazale da, uprkos rastućim ekstremno antimigracijskim osjećanjima, incidentima i pokretima širom Evrope, Evropska Unija ima – i upravo provodi – ideju „odgovornosti u solidarnosti“ koja, pored ostalog, znači da mora zbrinuti stotine hiljada onih koji su izbjegli pred užasima nasilja u Siriji na način da članice Unije podnesu odgovarajući teret te tragedije.

Merkel i Mogherini su navele i niz praktičnih koraka u tom smjeru.

Grčka i Italija, kao zemlje na udaru izbjegličkog talasa, treba da popišu sve tražioce azila; Evropska komisija će predložiti kvote – koliko će migranata zbrinuti svaka od članica Evropske Unije (zna se da neke zemlje, ponekad i s rasističkim „obrazloženjima“, ne žele da otvore vrata azilantima iz Sirije), a balkanske zemlje – poput Makedonije i Srbije – u tom evropskom projektu tretiraju se kao „tranzitne zemlje“ koje treba da omoguće bezbjedan prolaz izbjeglicama dalje u Evropu.

Mogherini, u odanosti ideji „odgovornosti u solidarnosti“, ipak zaključuje: „Pravo rješenje je - riješiti sirijsku krizu, ali to je tema za neku drugu konferenciju“.

Bečki razgovori o izbjegličkoj krizi djelimično se tiču i balkanskih azilanata. Kako se zemlje Zapadnog Balkana kandiduju za pridruženje Evrpskoj Uniji, od njih se očekuje da slijede evropske vrijednosti i standarde vladavine prava, pa bi se tako i njihovi državljani koji traže azil tretirali kao ljudi koji dolaze iz „bezbjednih zemalja porijekla“ i po toj osnovi ne bi mogli da dobiju azil.

Iako je bečki samit održan u sjeni izbjegličke tragedije, dvojica njegovih učesnika sa Zapadnog Balkana – premijeri Kosova i Srbije Isa Mustafa i Aleksandar Vučić – dobili su priznanja za hrabrost u postizanju saglasnosti o četiri do sada „nerješiva pitanja“: energetika, telekom, zajednica srpskih opština i kretanje preko mosta u Mitrovici.

Vučić je, ipak, uprkos evropskim pohvalama za hrabrost, na bečkoj konferenciji za štampu pokazao kako je i za deklarisano proevropskog premijera – riječima srpskog pjesnika krajem osmdesetih – „Kosovo najskuplja srpska reč“: on, naime, ni u osvrtu na sporazum s Mustafom nijednom nije izgovorio najskuplju riječ. Govorio je o tome kako su Srbi i Albanci radili zajedno, uz podršku evropskih partnera, i spomenuo je projekt autoputa od Niša do Prištine, ali ne i Kosovo. Kosovo se, ipak, u zvaničnim dokumentima samita u Beču, po engleskom alfabetu, u nabrajanju zemalja kandidatkinja za članstvo u Uniji našlo iza Albanije i Bosne i Hercegovine a ispred Crne Gore i Srbije.

Prećutkivanje i samog imena Kosovo, u tom kontekstu, ostavlja utisak čovjeka kojeg su prisilili da proguta živu žabu ali – na to se valja navikavati., pogotovu što je bečki samit tek drugi u planiranom nizu: lani je samit o Zapadnom Balkanu održan u Berlinu, ove godine u Beču, a u iduće dvije godine održaće se u Francuskoj i Italiji.

Tu dolazimo i do statista u ovoj predstavi: pored ostalih – Bosne i Hercegovine.

Njeni se takozvani lideri i elite gotovo godinu dana nakon prošlih izbora još iscrpljuju u sabiranju i oduzimanju potecijalih skupštinskih većina. Cijeli demokratski proces pretvorio se u licitiranje ko s kim hoće a ko s kim neće. U demonstraciji koliko je očuvanje vlasti važnije i od ličnog i porodičnog dostojanstva – kad recimo Bakir Izetbegović kaže kako bi „vrlo rado“ vidio u vlasti stranku čiji je vlasnik njegovu porodicu optužio, pored ostalog, za pljačku islamskih donacija Bosni i Hercegovini – stiglo se do tačke kad je za nosioce javnih funkcija važnija stranačka podrška nego odgovornost pred javnošću. U federalnom dijelu Bosne i Hercegovine – to se manifestuje u bestidnoj otimačini za vlast nad javnim preduzećima; u Republici Srpskoj – u sumnjama i optužbama za kupovinu poslaničkih glasova.

Samiti, bilo onaj berlinski ili ovaj bečki, traju tek jedan dan: sve ostalo je do iskrenosti zemalja pretendenata za članstvo u Evropskoj Uniji u usvajanju evopskih standarda i vrijednosti.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG