Dostupni linkovi

logo-print

Ovonedjeljni zločin islamskih ekstremista nad redakcijom pariskog satiričkog magazina "Charlie Hebdo" još jednom nameće demokratskom svijetu obavezu da traži adekvatan odgovor na „prijetnju broj jedan“ našeg vremena: islamski ekstremizam. To se vremenski podudarilo s još jednom propuštenom prilikom da se takva debata najzad povede i u Bosni i Hercegovini.

Nekako uz novogodišnje praznike Sead Numanović je na stranicama Dnevnog avaza predstavio studiju koju je pod naslovom „Islamizam i bezbjednost u Bosni i Hercegovini“ još u maju 2014. godine objavio Institut za strateške studije Ratnog koledža američke Armije: studija – čiji je autor Leslie Lebl, bivša politička savjetnica komandanta SFOR-a u Bosni i Hercegovini krajem devedesetih – upozorava kako islamizam predstavlja značajnu prijetnju krhkoj stabilnosti u Bosni i Hercegovini i kako opasnost dolazi i otuda što neke bošnjačke vođe i predstavnici imaju „islamističke veze“. Ona pri tome posebno izdvaja tri poratna bošnjačka člana državnog Predsjedništva – Aliju i Bakira Izetbegovića i Harisa Silajdžića – i bivšeg reisu-l-ulemu Islamske zajednice Mustafu Cerića.

Nije, naravno, trebalo dugo čekati na reagovanje ovog posljednjeg koji je za dvije decenije na čelu Islamske zajednice upadljivo nastojao da u Americi i Evropi projektuje imidž muslimanskog vođe odanog idealima tolerancije i suživota sve do uzvika „God bless America“ („Bog blagoslovio Ameriku“) u nekom javnom pojavljivanju s američkim ambasadorom i izjave kako on vjeruje da je „sam Bog izabrao Obamu“ (za američkog predsjednika).

Cerićev odgovor na američku studiju, međutim, najbolje pokazuje zašto on nikada nije uspio da sasvim uvjeri zapadne partnere u iskrenu privrženost vrijednostima pluralizma.

On kritičku studiju pokušava predstaviti kao žalosni dokaz da „i više od 20 godina od agresije na našu zemlju sa rezultatom genocida nad Bošnjacima“ još postoje sile kojima nisu u interesu mir i sloga na Balkanu i otkriva „neobičnu koincidenciju“ da se to objavljuje „u momentu kad policija upada i više od sedam sati u krajnje nedemokratskom maniru maltretira redakciju portala Klix“ kao da američki Institut ima bilo kakvog uticaja na to hoće li neki njegov izvještaj biti otkriven u bosanskoj javnosti u maju 2014. ili januaru 2015. godine.

Logika i ton Cerićevog odgovora počivaju na istim obrascima na kojima su pravljeni godišnji izvještaji o „islamofobiji“ za vrijeme njegovog reisovanja u Islamskoj zajednici: ko god je kritički pisao ili govorio o širenju radikalnog islama ili odsustvu adekvatnog odgovora na vjerski ekstremizam našao bi se među koricama te knjige kao mrzitelj islama i muslimana.

Osim toga – sam Cerić je svoj vjerski autoritet nerijetko koristio za obeshrabrivanje dijaloga. Kad je, recimo, tadašnji kantonalni ministar obrazovanja predložio da ocjena iz vjeronauke više ne ulazi u prosjek ocjena, javno je na vjerskom skupu prijetio „bosanskim ljetom“ – kao analogijom sa tada aktuelnim „arapskim proljećem“ – a predsjednici Helsinčkog komiteta, spominjući njeno nebošnjačko ime, osiono je poručio: „Nemoj da ti štitiš naša prava jer ti služiš onima koji mrze Islam, koji mrze nas muslimane“.

Kad se, kao u ovom američkom izvještaju, suoči s kritikom – u ovom slučaju za narastanje islamizma u Bosni i Hercegovini – Cerić podmeće protivnicima zle namjere ili „mrzovolju prema našoj zemlji“ pa tako kritiku popustljivosti pred vjerskim ekstremizmom predstavlja kao „zabranu, embargo nama Bošnjacima za slobodu druženja i udruživanja sa muslimanima u svijetu“ a preporuku Međunarodne krizne grupe kako bi „najbolji doprinos Islamske zajednice bio da pomogne u izgradnji vizije Bosne koju Hrvati i Srbi mogu prihvatiti“ tumači kao poziv „da se Bošnjaci muslimani odreknu svoje vjere, prihvate srpsku ili hrvatsku nacionalnost i odreknu se prava na državu“.

Kad se još autorki studije insinuira pokušaj negiranja genocida u Srebrenici i vrijeđanje žrtava – iako Srebrenica nije tema ovog izvještaja – dolazi se do mučnog osjećanja kako u samoj Bosni i Hercegovini postoje ozbiljne prepreke prijeko potrebnom dijalogu o vrijednostima s kojima se može i s kojima se ne može u NATO i Evropsku Uniju. Bivša savjetnica komandanta snaga koje su dale odlučujući doprinos u poratnoj stabilizaciji Bosne i Hercegovine ne može, naravno – kako joj insinuira Cerić – tražiti od jedne vjerske zajednice da „polaže račune, pojašnjava svoju politiku i poteze i pravda se ... bilo kome“ ali u svijetu u kojem se cijeni kritička i analitička misao potpuno je razumljiva potreba da se u razmatranju podobnosti neke zemlje za članstvo u međunarodnim organizacijama razmotre i faktori rizika među kojima autorica ukazuje na opasnost da se u slabo funkcionirajućoj zemlji s vođama sklonim islamističkim idejama i vezama nastave širiti radikalna, antiamerička i antizapadna osjećanja i djelovanja.

Time se, a ne ovakvim studijama, nanosi nepopravljiva šteta bosanskohercegovačkim euroatlantskim aspiracijama.

Nije, ipak, teško vidjeti da Cerić sebi pripisuje nesrazmjerne zasluge i uticaj kad kritiku svog djelovanja stavlja u kontekst namjeravane „destabilizacije zemlje“. Za razliku od manje ili više dobronamjernih kritičara, o njegovom uticaju postoji prilično jasna statistička mjera: u oktobru je na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva države bio tek šesti i osvojio je samo četiri i po posto glasova. Nedovoljno za pretenziju da se govori u ime Bošnjaka.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG