Bilo je to nekoliko godina prije bolesti i smrti. Izvještavao sam o Titovom boravku u Bugojnu i bio sa kamermanom vrlo blizu Josipu Brozu. Tito je uživao u pogledu i tada ga je jedan visoki partijski funkcioner upitao:
¨Druže Tito, ako Vam smeta šuma, da je posječemo?¨
Tito se okrenuo. ¨Da sječete šumu? Nema govora, ne, ne!¨
Kad sam se vratio u Sarajevo sačekala me poruka tadašnjeg direktora TV Sarajevo da mu se odmah javim. Tražio mi je traku na kojoj se čuje prijedlog da se posječe šuma i Titovo odbijanje. Neko je telefonirao, a meni je izmakla priča.
Danas se često, ovih dana uz godišnjicu smrti pogotovu, čuje da je Tito postupio ovako ili onako - mogao je spriječiti raspad.
Ako je mogao spasiti šumu da li je mogao spasiti državu?
ŠTA JE URADIO?
Tito je uspješno držao balans protivrječnosti u ekonomiji i politici, te u međunacionalnim i međureligijskim odnosima, Jugoslavija je provela pola stoljeća bez ratova, To je bilo vrijeme, do tada, najdinamičnijeg privrednog razvoja. Zemlja je imala dobru reputaciju u svijetu, stajala je između vojnih blokova, neovisna uz poznato “NE” Staljinu. Država je stajala na nekoliko uporišta – jedno je bilo sam Tito, drugo bratstvo i jedinstvo, zatim AVNOJ kao osnivački akt, samoupravljanje i nesvrstana spoljna politika. Republike su imale jednaka prava, pokrajine također. Gotovo ništa od tih uporišta nije ostalo, jedino još postoje – nesvrstani, ali daleko od utjecaja koji su imali.
Rat je završio kao pobjednik ali je, bez dvojbe, odgovoran za zločine u Blajburgu, i za Goli otok. Iako se kriteriji XXI stoljeća ne mogu transferirati u polovicu XX-og, zločini su zločini i za njih nema opravdanja.
ŠTA JE MOGAO URADITI A NIJE?
Tito nije izdržao sa ekonomskim reformama i popustio je političkim pritiscima da se one odlažu pa tržište nije bilo to koje je definiralo ekonomski uspjeh. Nije otvorio ni političko tržište, jedna je partija bila na vlasti, ta se vlast definirala kao diktatura proleterijata, nije nije bilo provjere na izborima. Dok su ostale demokratske države mijenjale predsjednike, on je prihvatio instituciju doživotnog predsjednika.
Nije također prihvatio ni prijedloge da se razdvoje funkcije predsjednika SKJ i predsjednika SFRJ. O tome svjedoči u emisiji kolege Omera Karabega ¨Most¨ i Latinka Perović, povjesničar i nekadašnji lider SK Srbije.
„Činjenica je da je na inicijative - to mogu sa sigurnošću da kažem i o tome sam pisala - koje je dobijao iz Srbije da bar ide na to razdvajanje funkcija predsednika Republike i predsednika SKJ - oćutao.”
Moglo bi se čak i dokazivati da je Tito pokušavao da se odmakne od svoje sopstvene ideološke ljušture – uvodio je samoupravljanje umjesto rigidnog komunizma, uvodio tržište umjesto petoljetki, Predsjedništvo je trebalo osigurati bratstvo i jedinstvo u institucionalnom smislu - ali to nikako nije išlo sa istim ljudima i sa istim sistemom vlasti. Zato svi ti pokušaji više liče na pokušaje da se popravi ono što je bilo nemoguće popraviti nego na suštinske promjene.
Konačno, njegov promašaj su i ljudi koje je ostavio na vlasti. Mogao je naći bolje, oni su se pokazali nedorasli izazovima.
Jedno vrijeme je čak pokušano propagiranje jugoslovenstva kao neke nad-nacije, ali se i to i bratstvo i jedinstvo raspalo čim je nestalo novca.
Dakle, Tito je, mogao uvesti višepartijski sistem, razdvojiti funkcije šefa države i stranke, uvesti tržišnu ekonomiju i ¨nadgledati¨ demokratizaciju zemlje. Time bi stvorio pretpostavke da se država očuva ili bi joj barem dao šansu da opstane.
ŠTA NIJE MOGAO IAKO JE MOŽDA HTIO?
Ali, on je bio čovjek svog vremena i svoje ideologije i on iz te kože nije mogao. Za njega je rješenje klasnog pitanja značilo ujedno i rješenje nacionalnog i tu se pokazao u krivu. Ali čak i da je htio uvoditi parlamentarnu demokraciju, tržišnu ekonomiju veliko je pitanje da li bi to, u tadašnjem bipolarnom svijetu, bilo dobrodošlo. Za Rusiju, koja je SFRJ prihvatala kao zemlju svoje, komunističke ideologije sa malo svojeglavim predsjednikom, to bi značilo gubitak utjecaja i odlazak jedne neutralne zemlje u zapadni blok. Zapad bi se vjerojatno radovao takvom okretanju Jugoslavije jer bi bio jedan komunistički system manje, ali nije znano kako bi reagirali kad bi Rusija protestirala. Tvrtko Jakovina, povjesničar iz Zagreba, u istom programu Omera Karabega kaže da u “hladnoratovskom kontekstu kakav je tada bio nisam siguran da je prava demokratizacija Jugoslavije uopće bila poželjna jer bi to izazvalo napetosti.”
Konačno, Balkan je poznat po nasilju, a ne po liberalnoj demokraciji i sve je svoje sukobe rješavao silom, a ne razgovorom.
KLETVA ILI ZAKLETVA
Lako je, naravno, pametovati danas o onome šta se dešavalo prije 50 godina i ne mogu se kriteriji ovog vremena uzimati kao kriterij uspjeha u nekom prošlom. Moglo bi se, zato reći, da je, teoretski, Tito možda mogao spriječiti raspad države koju je stvorio da je uveo pomenute promjene ali bi bilo posve nerealno to od njega očekivati i još nerealnije njega kriviti što ih nije sproveo.
SFRJ se raspala zato što je formula na kojoj je ona počivala prestala funkcionirati, što nije bilo volje da se nađe druga formula, što je oslobođen radikalan nacionalizam koji se u jednoj republici udružio sa ¨svojim¨ komunistima protiv iste takve koalicije u drugoj republici sa drugačijim nacionalnim obilježjem. Što je za jedne bio raspad za druge je značilo oslobođenje.
Teret raspada se, zato, ne može staviti na pleća Josipa Broza - to je naslijeđe generacije poslije njega.
A način na koji se danas razgovara o Josipu Brozu Titu, kao i način kako se procjenjuje on i njegovo dijelo u raznim televizijskim emisijama sa besmislicama poput onih da je bio neradnik, hoštapler, da je bio antirspki, antihrvatski i ko zna šta još – više govori o vremenu u kojem živimo nego o Titu i vremenu u kojem je on živio.
Zato je on danas za jedne kletva, a za druge zakletva.
***
NAPOMENA
U redakciji smo se dogovorili da predviđeni tekst KO VODI ANTIHRVATSKU POLITIKU malo odgodimo jer cijenimo da je u povodu 30. godišnjice smrti Josipa Broza Tita i dana pobjede nad fašizmom ovo dobra prilika da se naš forum bavi temom o Titu.
Nakon dva tjedna rasprave na ovom forumu evo rezimea osnovnih tvrdnji i eventualnog osporavanja:
TVRDNJA PRVA – ŠTA JE TITO URADIO?
Tito je uspješno držao balans protivrječnosti u ekonomiji i politici, Jugoslavija je provela pola stoljeća bez ratova, zemlja je imala dobru reputaciju u svijetu. Rat je završio kao pobjednik ali je, bez dvojbe, odgovoran za zločine u Blajburgu, i za Goli otok. Iako se kriteriji XXI stoljeća ne mogu transferirati u polovicu XX-og, zločini su zločini i za njih nema opravdanja.
Nije bilo sporova na temu onog šta je Tito uradio, bilo je samo razlika u nijansama.
TVRDNJA DRUGA - ŠTA JE TITO MOGAO URADITI A NIJE?
Tito nije izdržao sa ekonomskim reformama i popustio je političkim pritiscima da se one odlažu, nije otvorio ni političko tržište, nije nije bilo provjere na izborima, prihvatio je instituciju doživotnog predsjednika a mogao je odbiti. Nije također prihvatio ni prijedloge da se razdvoje funkcije predsjednika SKJ i predsjednika SFRJ.
Ova teza je uglavnom podržana ali je bilo dosta tvrdnji da to nije bilo moguće jer bi svaka radikalna promjena prema tadašnjem zapadnom bloku naišla na oštro protivljenje istočnog bloka.
TVRDNJA TREĆA - ŠTA TITO NIJE MOGAO IAKO JE MOŽDA HTIO?
Tito je bio čovjek svoje ideologije i on iz te kože nije mogao. Za njega je rješenje klasnog pitanja značilo ujedno i rješenje nacionalnog i tu se pokazao u krivu. Moglo bi se čak i dokazivati da je Tito pokušavao da se odmakne od svoje sopstvene ideološke ljušture ali su svi ti pokušaji više ličili na pokušaje da se popravi ono što je bilo nemoguće popraviti nego na suštinske promjene. Mogao je uvesti višepartijski sistem, razdvojiti funkcije šefa države i stranke, uvesti tržišnu ekonomiju i ¨nadgledati¨ demokratizaciju zemlje. Time bi stvorio pretpostavke da se država očuva ili bi joj barem dao šansu da opstane.
Ova tvrdnja uglavnom nije osporavana mada je u forumu izražen i stav da bi se Jugoslavija raspala i da je ranije, dok je Tito bio živ, uveden višestranački sistem.
TVRDNJA ČETVRTA – TITO ZA JEDNE KLETVA, ZA DRUGE ZAKLETVA.
SFRJ se raspala zato što je formula na kojoj je ona počivala prestala funkcionirati, što nije bilo volje da se nađe druga formula, što je oslobođen radikalan nacionalizam koji se u jednoj republici udružio sa ¨svojim¨ komunistima protiv iste takve koalicije u drugoj republici sa drugačijim nacionalnim obilježjem. Što je za jedne bio raspad za druge je značilo oslobođenje.
Ova tvrdnja je izazvala nekoliko komentara koji su tvrdili da su krivci za raspad van same zemlje, te da su utjecaji raznih sila bili ti koji su doveli do raspada. Većina je argumentirala da su uzroci raspada ipak u samoj SFRJ, a ne van nje.
TVRDNJA PETA – TITO SE NE MOŽE KRIVITI ZA RASPAD
Teret raspada se ne može staviti na pleća Josipa Broza - to je naslijeđe generacije poslije njega. Moglo bi se, zato reći, da je, teoretski, Tito možda mogao spriječiti raspad države koju je stvorio da je uveo pomenute promjene ali bi bilo posve nerealno to od njega očekivati i još nerealnije njega kriviti što ih nije sproveo.
Ova tvrdnja nije osporavana.
¨Druže Tito, ako Vam smeta šuma, da je posječemo?¨
Tito se okrenuo. ¨Da sječete šumu? Nema govora, ne, ne!¨
Kad sam se vratio u Sarajevo sačekala me poruka tadašnjeg direktora TV Sarajevo da mu se odmah javim. Tražio mi je traku na kojoj se čuje prijedlog da se posječe šuma i Titovo odbijanje. Neko je telefonirao, a meni je izmakla priča.
Danas se često, ovih dana uz godišnjicu smrti pogotovu, čuje da je Tito postupio ovako ili onako - mogao je spriječiti raspad.
Ako je mogao spasiti šumu da li je mogao spasiti državu?
ŠTA JE URADIO?
Tito je uspješno držao balans protivrječnosti u ekonomiji i politici, te u međunacionalnim i međureligijskim odnosima, Jugoslavija je provela pola stoljeća bez ratova, To je bilo vrijeme, do tada, najdinamičnijeg privrednog razvoja. Zemlja je imala dobru reputaciju u svijetu, stajala je između vojnih blokova, neovisna uz poznato “NE” Staljinu. Država je stajala na nekoliko uporišta – jedno je bilo sam Tito, drugo bratstvo i jedinstvo, zatim AVNOJ kao osnivački akt, samoupravljanje i nesvrstana spoljna politika. Republike su imale jednaka prava, pokrajine također. Gotovo ništa od tih uporišta nije ostalo, jedino još postoje – nesvrstani, ali daleko od utjecaja koji su imali.
Rat je završio kao pobjednik ali je, bez dvojbe, odgovoran za zločine u Blajburgu, i za Goli otok. Iako se kriteriji XXI stoljeća ne mogu transferirati u polovicu XX-og, zločini su zločini i za njih nema opravdanja.
ŠTA JE MOGAO URADITI A NIJE?
Tito nije izdržao sa ekonomskim reformama i popustio je političkim pritiscima da se one odlažu pa tržište nije bilo to koje je definiralo ekonomski uspjeh. Nije otvorio ni političko tržište, jedna je partija bila na vlasti, ta se vlast definirala kao diktatura proleterijata, nije nije bilo provjere na izborima. Dok su ostale demokratske države mijenjale predsjednike, on je prihvatio instituciju doživotnog predsjednika.
Nije također prihvatio ni prijedloge da se razdvoje funkcije predsjednika SKJ i predsjednika SFRJ. O tome svjedoči u emisiji kolege Omera Karabega ¨Most¨ i Latinka Perović, povjesničar i nekadašnji lider SK Srbije.
„Činjenica je da je na inicijative - to mogu sa sigurnošću da kažem i o tome sam pisala - koje je dobijao iz Srbije da bar ide na to razdvajanje funkcija predsednika Republike i predsednika SKJ - oćutao.”
Moglo bi se čak i dokazivati da je Tito pokušavao da se odmakne od svoje sopstvene ideološke ljušture – uvodio je samoupravljanje umjesto rigidnog komunizma, uvodio tržište umjesto petoljetki, Predsjedništvo je trebalo osigurati bratstvo i jedinstvo u institucionalnom smislu - ali to nikako nije išlo sa istim ljudima i sa istim sistemom vlasti. Zato svi ti pokušaji više liče na pokušaje da se popravi ono što je bilo nemoguće popraviti nego na suštinske promjene.
Konačno, njegov promašaj su i ljudi koje je ostavio na vlasti. Mogao je naći bolje, oni su se pokazali nedorasli izazovima.
Jedno vrijeme je čak pokušano propagiranje jugoslovenstva kao neke nad-nacije, ali se i to i bratstvo i jedinstvo raspalo čim je nestalo novca.
Dakle, Tito je, mogao uvesti višepartijski sistem, razdvojiti funkcije šefa države i stranke, uvesti tržišnu ekonomiju i ¨nadgledati¨ demokratizaciju zemlje. Time bi stvorio pretpostavke da se država očuva ili bi joj barem dao šansu da opstane.
ŠTA NIJE MOGAO IAKO JE MOŽDA HTIO?
Ali, on je bio čovjek svog vremena i svoje ideologije i on iz te kože nije mogao. Za njega je rješenje klasnog pitanja značilo ujedno i rješenje nacionalnog i tu se pokazao u krivu. Ali čak i da je htio uvoditi parlamentarnu demokraciju, tržišnu ekonomiju veliko je pitanje da li bi to, u tadašnjem bipolarnom svijetu, bilo dobrodošlo. Za Rusiju, koja je SFRJ prihvatala kao zemlju svoje, komunističke ideologije sa malo svojeglavim predsjednikom, to bi značilo gubitak utjecaja i odlazak jedne neutralne zemlje u zapadni blok. Zapad bi se vjerojatno radovao takvom okretanju Jugoslavije jer bi bio jedan komunistički system manje, ali nije znano kako bi reagirali kad bi Rusija protestirala. Tvrtko Jakovina, povjesničar iz Zagreba, u istom programu Omera Karabega kaže da u “hladnoratovskom kontekstu kakav je tada bio nisam siguran da je prava demokratizacija Jugoslavije uopće bila poželjna jer bi to izazvalo napetosti.”
Konačno, Balkan je poznat po nasilju, a ne po liberalnoj demokraciji i sve je svoje sukobe rješavao silom, a ne razgovorom.
KLETVA ILI ZAKLETVA
Lako je, naravno, pametovati danas o onome šta se dešavalo prije 50 godina i ne mogu se kriteriji ovog vremena uzimati kao kriterij uspjeha u nekom prošlom. Moglo bi se, zato reći, da je, teoretski, Tito možda mogao spriječiti raspad države koju je stvorio da je uveo pomenute promjene ali bi bilo posve nerealno to od njega očekivati i još nerealnije njega kriviti što ih nije sproveo.
SFRJ se raspala zato što je formula na kojoj je ona počivala prestala funkcionirati, što nije bilo volje da se nađe druga formula, što je oslobođen radikalan nacionalizam koji se u jednoj republici udružio sa ¨svojim¨ komunistima protiv iste takve koalicije u drugoj republici sa drugačijim nacionalnim obilježjem. Što je za jedne bio raspad za druge je značilo oslobođenje.
Teret raspada se, zato, ne može staviti na pleća Josipa Broza - to je naslijeđe generacije poslije njega.
A način na koji se danas razgovara o Josipu Brozu Titu, kao i način kako se procjenjuje on i njegovo dijelo u raznim televizijskim emisijama sa besmislicama poput onih da je bio neradnik, hoštapler, da je bio antirspki, antihrvatski i ko zna šta još – više govori o vremenu u kojem živimo nego o Titu i vremenu u kojem je on živio.
Zato je on danas za jedne kletva, a za druge zakletva.
***
NAPOMENA
U redakciji smo se dogovorili da predviđeni tekst KO VODI ANTIHRVATSKU POLITIKU malo odgodimo jer cijenimo da je u povodu 30. godišnjice smrti Josipa Broza Tita i dana pobjede nad fašizmom ovo dobra prilika da se naš forum bavi temom o Titu.
Rezime foruma "Tito je mogao spriječiti raspad?"
REZIME FORUMANakon dva tjedna rasprave na ovom forumu evo rezimea osnovnih tvrdnji i eventualnog osporavanja:
TVRDNJA PRVA – ŠTA JE TITO URADIO?
Tito je uspješno držao balans protivrječnosti u ekonomiji i politici, Jugoslavija je provela pola stoljeća bez ratova, zemlja je imala dobru reputaciju u svijetu. Rat je završio kao pobjednik ali je, bez dvojbe, odgovoran za zločine u Blajburgu, i za Goli otok. Iako se kriteriji XXI stoljeća ne mogu transferirati u polovicu XX-og, zločini su zločini i za njih nema opravdanja.
Nije bilo sporova na temu onog šta je Tito uradio, bilo je samo razlika u nijansama.
TVRDNJA DRUGA - ŠTA JE TITO MOGAO URADITI A NIJE?
Tito nije izdržao sa ekonomskim reformama i popustio je političkim pritiscima da se one odlažu, nije otvorio ni političko tržište, nije nije bilo provjere na izborima, prihvatio je instituciju doživotnog predsjednika a mogao je odbiti. Nije također prihvatio ni prijedloge da se razdvoje funkcije predsjednika SKJ i predsjednika SFRJ.
Ova teza je uglavnom podržana ali je bilo dosta tvrdnji da to nije bilo moguće jer bi svaka radikalna promjena prema tadašnjem zapadnom bloku naišla na oštro protivljenje istočnog bloka.
TVRDNJA TREĆA - ŠTA TITO NIJE MOGAO IAKO JE MOŽDA HTIO?
Tito je bio čovjek svoje ideologije i on iz te kože nije mogao. Za njega je rješenje klasnog pitanja značilo ujedno i rješenje nacionalnog i tu se pokazao u krivu. Moglo bi se čak i dokazivati da je Tito pokušavao da se odmakne od svoje sopstvene ideološke ljušture ali su svi ti pokušaji više ličili na pokušaje da se popravi ono što je bilo nemoguće popraviti nego na suštinske promjene. Mogao je uvesti višepartijski sistem, razdvojiti funkcije šefa države i stranke, uvesti tržišnu ekonomiju i ¨nadgledati¨ demokratizaciju zemlje. Time bi stvorio pretpostavke da se država očuva ili bi joj barem dao šansu da opstane.
Ova tvrdnja uglavnom nije osporavana mada je u forumu izražen i stav da bi se Jugoslavija raspala i da je ranije, dok je Tito bio živ, uveden višestranački sistem.
TVRDNJA ČETVRTA – TITO ZA JEDNE KLETVA, ZA DRUGE ZAKLETVA.
SFRJ se raspala zato što je formula na kojoj je ona počivala prestala funkcionirati, što nije bilo volje da se nađe druga formula, što je oslobođen radikalan nacionalizam koji se u jednoj republici udružio sa ¨svojim¨ komunistima protiv iste takve koalicije u drugoj republici sa drugačijim nacionalnim obilježjem. Što je za jedne bio raspad za druge je značilo oslobođenje.
Ova tvrdnja je izazvala nekoliko komentara koji su tvrdili da su krivci za raspad van same zemlje, te da su utjecaji raznih sila bili ti koji su doveli do raspada. Većina je argumentirala da su uzroci raspada ipak u samoj SFRJ, a ne van nje.
TVRDNJA PETA – TITO SE NE MOŽE KRIVITI ZA RASPAD
Teret raspada se ne može staviti na pleća Josipa Broza - to je naslijeđe generacije poslije njega. Moglo bi se, zato reći, da je, teoretski, Tito možda mogao spriječiti raspad države koju je stvorio da je uveo pomenute promjene ali bi bilo posve nerealno to od njega očekivati i još nerealnije njega kriviti što ih nije sproveo.
Ova tvrdnja nije osporavana.