Dostupni linkovi

logo-print
Učenici u Hrvatskoj vrlo malo znaju o holokaustu, većina njih, i u našoj anketi, nije znala ništa o Jasenovcu, a ako su i čuli za taj ustaški logor smrti, nisu znali ni ko ga je osnovao, ni ko su bile žrtve. Istoričari, nastavnici i roditelji upozoravaju da za to nije kriva samo škola, već ukupno društveno okruženje i vrijednosti koje se nude.

RSE: Što je holokaust?

„Ne znam.“

„Čula sam za riječ, ali je ne znam objasniti.“

„Mi idemo u treći srednje.“

„To je ono kada je Hitler ubijao Židove u logorima. Nije ih volio. Baka mu je bila Židovka, a mrzio je nju i počeo je ubijati Židove.“

„Sve ih je ubio.“

„Gledala sam film Dnevnik Ane Frank.“

„U Drugom svjetskom ratu, Nacisti su im rekli da će ih voditi na tuširanje, a u stvari su ih ubijali plinom.“

Da li ste ikada čuli za Jasenovac? Što se tamo dešavalo?

„To je bio logor u Hrvatskoj.“

„Stradali su većinom Hrvati, ali i Srbi valjda.“

„Stradali su Hrvati? Ili Srbi? Možda Židovi? Nisam u to baš previše upućena.“


RSE: Ko je osnovao logor u Jasenovcu?

„Možda Talijani?“

„Pa Nijemci.“


RSE: Ustaše.

„Stvarno?! Nisam to znala.“


Za oskudno ili nikakvo znanje o najvećem zločinu u povijesti čovječanstva, nije kriva samo škola ili loši udžbenici, već pretrpan školski program i vrijednosno ozračje u društvu, u kojem djeca odrastaju - ističe doktorica Snježana Koren, autorica jednog od aktualnih hrvatskih udžbenika povijesti za osme razrede osnovne škole:

„To je program koji je prekrcan gradivom. Tu je sve, od Platona do NATO-a i zapravo se ničemu ne možete posvetiti temeljito", navodi Snježana Koren.

U osmom razredu osnovne škole, Drugom se svjetskom ratu ukupno posvećuje osam do deset školskih sati, jedna trećina onoga što se učilo do 90-tih. Holokaustu je posvećen jedan nastavni sat i još jedan kroz zločine u NDH. Ali, nastavlja profesorica Koren, puno veći problem je u pristupu i u tome koliko je hrvatsko društvo istinski posvećeno antifašizmu:

„Meni se generalno čini da imamo jedan način podučavanja o ratovima koji premalo naglašava aspekte stradanja ljudi. To podjednako važi i za prikaz Drugog svjetskog rata i za ratove u devedesetim. Drugo, dovoljno je pogledati što se događa u školama. Brojna istraživanja nam pokazuju da na učenike zapravo imaju puno veći utjecaj neki drugi čimbenici – obitelj, socijalno okruženje, mediji. Mi se tih dana sjećamo prigodno, jednom godišnje. Koliko je naše društvo kao takvo doista predano takvim vrijednostima? Samo se prisjetite koliko je bilo opravdanja koji su se mogli čuti u našim medijima u vrijeme slučaja Šimunić. “

Josip Šimunić

Josip Šimunić

Na slučaj hrvatskog nogometaša Šimunića, koji je, nakon pobjede hrvatske reprezentacije nad Islandom, 19. studenog 2013., na maksimirskom stadionu u Zagrebu, uzeo mikrofon u ruke i poveo skandiranje ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, ukazuje i ravnatelj državne Agencije za odgoj i obrazovanje, Vinko Filipović:

„Osobno mislim da je nogometaš Šimunić gotovo marginalan problem, a da je puno veći problem što je desetak tisuća gledatelja, građana, odgovorilo pozitivno na taj uzvik. Tjedan dana nakon toga, u Splitu, s jedne strane tribine gledatelji uzvikuju „Za dom“, a s druge strane tribine „Spremni“. Nisu tamo samo klinci od 15 godina, tamo su i odrasli. Vjerujem da ne misle svi tako, ali na tim istim stadionima se nije pojavila nikakva druga reakcija - zvižduk ili bilo kakvo drugo neodobravanje takve pojave", kaže Filipović.

Ukupna atmosfera u društvu

Ovih dana ponovo oživljava rasprava o obnovi i izgradnji zagrebačke sinagoge u Praškoj ulici, u samom centru grada, koju su ustaše srušile 1941. Danas je tamo parkiralište. Grad Zagreb i država spremni su sudjelovati, a građani, barem u našoj anketi, podijeljeni:

„Nemam komentara.“

„Mislim da bi trebalo obnavljati baštinu i multi-religioznost.“

„Ne gledam ljude po krstu ili po ne znam čemu, ali gledam čovjeka kao takvog.“

„Zašto ne. Nemam ništa protiv toga.“

„Ne znam da li je potrebna zgrada ali obilježje u svakom slučaju da.“

„Sinagoga bi morala biti ali tu nekako ne paše.“

„Parkiralište je bolje.“


Potpredsjednica Židovske općine Zagreb i voditeljica Šoa akademije, Sanja Zoričić Tabaković, podsjeća da su se, nakon Drugog svjetskog rata, na ovim prostorima dogodili i Srebrenica i Vukovar i Medački džep i da mlade treba više učiti toleranciji i zaštiti ljudskih prava, a holokaust služi kao najstrašniji primjer njihova kršenja:

„Dugogodišnja indiferentnost. Dugogodišnja relativizacija ustaštva. Dugogodišnje zanemarivanje obrazovanja učenika je dovelo do toga da oni danas nemaju pojma, ne samo o samom holokaustu, nego nemaju pojma što se zapravo dešavalo u Drugom svjetskom ratu", naglašava Sanja Zoričić Tabaković.

Nedopustivo je, kaže, da učenici u Hrvatskoj ne znaju što se događalo u Jasenovcu, da ga danas posjećuju tek rijetke školske skupine, o čemu je razgovarala i s 40-tak studenata na nedavnom seminaru:

„To su bili studenti četvrtih godina humanističkih znanosti. To su bili mladi ljudi koje ta tema interesira. Ja sam ih tada pitala koliko ih je bilo u Jasenovcu. Od svih njih – nitko", navodi Sanja Zoričić Tabaković.

Psihologinja Mirjana Krizmanić, jedna je od predavača na Šoa akademiji.

„Mislim da već njihovi roditelji ne znaju ništa. To zaključujem po tome što je premijer prije neki dan rekao da nije bilo ničega do NDH-a. Strašno je da on to kaže. To su dvije – tri zapuštene generacije, koje ništa o tome ne znaju", konstatira Mirjana Krizmanić.

Sveučilišni profesor i povjesničar, Tvrtko Jakovina, kaže da se danas, za razliku od 90-tih, ne bi mogla sva krivnja svaliti na državne institucije, barem ne na dio njih, da se nešto namjerno potiskuje i skriva:

„Nije škola sve i nisu školski udžbenici, i što je u njima upisano, sve. Riječ je o ukupnoj atmosferi u društvu. Postoje i argumenti opravdavanja i relativiziranja. Nema dijaloga, ni želje da se iz toga nauči, da ne bi nešto slično ponavljali ili da bismo postali bolje društvo. Zapravo se vode političke borbe", ocjenjuje Jakovina.

Doktor Jakovina smatra da je u Hrvatskoj i sam Dan sjećanja na holokaust trebao biti vezan uz ustaške zločine i stradanje Židova u Hrvatskoj. Svaka zemlja je mogla odabrati dan, a većina ih je prihvatila 27. siječnja, Dan oslobađanja Auschwitza. Ali odgovornost hrvatskog društva je, zaključuje Jakovina, puno veća za ono što se događalo u Jasenovcu, Zagrebu, Požegi ili Osijeku:

„To je bio početak mandata premijera Sanadera, kad su rekli da,, upravo zbog blizine Bleiburga, neće uzeti nešto što bi se preklapalo. Objektivno, mislim da je to napola olakšalo konfrontiranje sa onim što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu jer je iz naše perspektive puno lakše govoriti o tome što se zbivalo u Aušvicu, pogotovo ako ne govorite o hrvatskim Židovima koji su tamo bili. Mislim da bi bilo puno efektnije i da bi imalo puno više smisla da se sa problemom holokausta suočavamo u vlastitoj sredini.“
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG