Dostupni linkovi

logo-print

'Izlazeće sunce' za Osimovu fudbalsku rapsodiju


Igra je igra: Ivica Osim

Igra je igra: Ivica Osim

Japanska vlada je, u okviru jesenjeg carskog nagrađivanja, odlučila da bosanskohercegovačkog fudbalskog stručnjaka Ivicu Osima odlikuje Ordenom izlazećeg sunca, zlatnih zraka sa značkom.

Orden kitnjastog naziva, sa bezbroj simboličkih poruka otišao je u ruke popularnog Štrausa, a zbog njegovog doprinosa razvoju fudbala u Japanu i promociji razumijevanja između Japana i BiH.

Tako nekako zvuči ono što je osnovna vijest koja je na ovim prostorima malo koga zatekla. Orden je japanski, pa se carsko obrazloženje i moglo vrtiti isključivo u okvirima zahvalnosti zemlje izlazećeg sunca, budući je sunce i doslovno granulo tamošnjem fudbalu kad mu se ukazao jedan od najvećih, ne samo stručnjaka, nego i interpretatora fudbalske igre iz onodobne zemlje koja se zvala Jugoslavija.

Sa svim onim atribucijama. Isto tako i red je bio da mu se, ne samo u vlastito ime, ovako oduže Japanci budući je njegova velika fudbalska rapsodija, zbog podmukle bolesti, uslovljene profesionalnim naporima, naprasno okončana upravo tamo, na Dalekom Istoku.

Inače, Ivica Osim je, da kažem onima čije interesovanje nije previše opterećivalo navodno besmisleno deranje krampona, bio stožerno uporište samopouzdanja i samopoštovanja plavoga dijela sarajevske fudbalske planete.

Navijači FK Željezničar na jednoj od utakmica

Navijači FK Željezničar na jednoj od utakmica

Kao što je onom bordo stranom vihorila zastava koja se zvala Asim Ferhatović. Bio je simbol i navijačka uzdanica onog radničkog dijela sportske javnosti okupljene oko FK Željezničar. Bio je dečko „iz naše ulice“, iz siromaške četvrti, uglavnom ili pretežito, nastanjene ljudima koji su živjeli od i uz štreku.

Kao i većina komšija rastao je u ambijentu u kome nikom nije bila čudna činjenica da mu je djedovi i bake bili Česi i Poljaci, Slovenci i Nijemci. Švabo ga nazvali isključivo po boji kose. Legenda kaže kako je, loptajući se ispod pruge, ozbiljno dvojio između matematike i zelenog travnjaka ne baš posve perspektivnog drugoligaša sa Grbavice.

Ne hoteći apriorno apstrahirati od mogućih dometa da se drugačije opredijelio, ipak srećom, privukao ga je huk stadiona, a premda s početka, onako dugonog i naizgled spor, nije baš impresionirao tadašnjeg trenera proslavljenog reprezentativca Branka Stankovića. Na Osimovu, a bogme i navijačku radost, na Željinu klupu je došao proslavljeni stručnjak Vlatko Konjevod koji je „upario“ Osima sa već afirmisanim Mišom Smailovićem i sve poslije je legenda.

Čak i neprijatna epizoda u aferi “Planinić”, bila je značajno iskustvo u razvoju mladog sportiste koji je, uvidjevši sve zamke nadolazećeg nesportskog pomodarstva, sve svoje i fudbalske i intelektualne i moralne kapacitete okrenuo afirmaciji igre, sportskog nadmetanja u kome je uvijek bivao tek za mali korak brži, bliži, precizniji.

Nikad ne ponižavajući protivnika, igrač košarkaške visine, istinski virtuoz s loptom i neprogresivi dirigent Željinog orkestra, pravio je haos u protivničkim šesnaestercima. Unatoč tomu zavoljela ga je publika na svim stadionima, a zbog raskošnog umijeća i valcera kojim je koračao između prepreka stekao je nadimak „Štraus sa Grbavice“. Karijera mu je tekla uzlaznim tokom sve do one nesretne utakmice na završnici Evropskog prvenstva u Italiji 1968. kad je, neki će reći u cilju eliminacije, namjerno povrijeđen. Ko se sjeća takmičarske moći ove selekcije, sa Osimom, te Džajićem i Musemićem u špicu, nije mu daleko od pameti da je titula bila zagarantovana.

U Italiji je, nekih 22 godine kasnije, Ivica Osim opet bio žrtva, srećom ne povrede, nego mutnih zakulisnih igara fudbalskih moćnika. Bio je, naime, selektor jedne od najboljih vrsta koje su se dotad pojavile sa ovih prostora. Bio je to tim sastavljen od provjerenih asova sa bogatim međunarodnim iskustvom i mladih lavova pristiglih iz redova aktuelnih svjetskih juniorskih prvaka. Zemlja pod čijom su zastavom igrali, međutim, nije bila miljenik svjetske fudbalske administracije, pa je Osim praktično bio izigran.

Vezano za tu, po svemu poslednju jugoslovensku fudbalsku selekciju, Ivica Osim je dao jednu izjavu koja zapravo definiše njegov profesionalni kredo. I igrački i, kasnije, trenerski. Svi su se čudili otkud toliki igrački entuzijazam ljudima iz razlicitih republike da se tako srčano bore za boje već odlazeće zemlje. Bila je to 1990-te, dakle doslovno predvečerje SFRJ.

„Ne, ne bori se tu niko za Jugoslaviju! Borili su se oni za igru. Igra je igra“, rekao je već tada veliki selektor.

Ivica Osim je, istina, započeo svoju ozbiljnu trenersku karijeru u matičnom Željezničaru. I doveo jedan mali, Evropi nepoznati tim, bezmalo do finala sa Real Madridom u Kupu UEFA. Bio je beskrajno tužan kad je izgubio polufinale sa mađarskim Videotonom.

Ljubav prema gradu: Sarajevo

Ljubav prema gradu: Sarajevo

Premda su svi tada primijetili kako mu je zaiskrila suza, u sarajevskoj fudbalskoj mitologiji bio je to izraz beskrajne ljubavi prema gradu i klubu. Ivica je, međutim, tugovao zbog načina na koji je nadigravanje završilo. Igra je nadmetanje u omeđenom prostoru i zaokruženom vremenu, a po zakonima i zakonitostima propisanim isključivo za potrebe određenog sporta. Dok si sudionik u njoj, računajući, naravno, vrijeme i prostor koji joj po pravilima pripadaju, dozvoljeno je poklanjati se isključivo sportskoj logici. Ostatak je tek elemetarna ljudska pristojnost i lojalnost personalnom sastavu i vrijednosnom sistemu kome si se priklonio.

Svoj odlazak u beogradski Partizan pred početak kraja i njegov ostanak na tamošnjoj klupi do vremena koje neki nabjeđeni patrioti nisu mogli više podnositi, Ivica Osim je elegantno opravdao isključivo sportskim razlozima. Otišao je na vrijeme, opet tužan ali ne zato što napušta zemlju ili grad, nego zato što je imao sjajan projekat koji mu je, kao i bivše jugoslovenska selekcija, izmakao. Igra je igra, šta god ko mislio.

Otišao je najprije u Grčku, a potom i u Austriju gdje je osrednju ekipu Šturma iz Graca podigao na evropske visine i tamo zaradio silna priznanja i poklone do zemlje. A onda je došla na red japanska ekskurzija u kojoj je osvojio, orden sa početka teksta će reći, šta je osvojio. Od 2007. godine nije u aktivnoj službi. Ali, Japancima, kažu, šalje savjete. I ovdje ga svi pitaju za savjete. Još više, postao je jedna vrsta savjesti ovdašnje fudbalske javnosti. Kad god je teško, Ivica poruči kako je „igra igra“.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG