Dostupni linkovi

Teofil Pančić: Temelji Latinke Perović


Latinka Perović
Latinka Perović

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Oni koje je istorija zapamtila kao "srpske liberale" nisu ni znali da su liberali sve dok ih tako nisu nazvali njihovi politički, ideološki, pa i kulturno-svetonazorni oponenti i protivnici.

Oni su o sebi mislili kao o reformskim komunistima, i mislili su da je to nešto legalno i legitimno. Oni koji su ih prozvali liberalima hteli su da ih tako izmeste izvan zone legalnog i legitimnog unutar jednog okoštalog sistema, u čemu su u potpunosti uspeli, ako kao kriterijum uzmemo borbu za moć i prevlast.

Ujedno su ih, međutim, i definisali mnogo tačnije nego što su oni definisali sami sebe.

Kako je to moguće? Tako što je opasnost koju su partijske dogmate instinktivno prepoznavale u isprva nabeđenim liberalima zapravo bila sasvim autentična: iako pitome pojavnosti i uglađenog političkog stila, ili baš zato, oni jesu bili opasni ljudi.

Evo i zašto: dugoročna prevlast njihove vizije i stila, razmišljanja i delovanja u politici, do danas bi, kroz prethodnih pola veka, rezultirala nekom Srbijom koja u mnogo čemu uopšte ne bi ličila na ovu Srbiju koja je naša stvarnost, ne zato što bi joj liberali "promenili identitet" i "lišili je autentičnosti", nego zato što se ne bi udvarali i parazitirali na njenim najgorim svojstvima.

A svaka zemlja propada ako ono najlošije i najnesolidnije u njoj postane mera njene izmaštane veličine i slave.

Ta i takva istorija, međutim, nije se dogodila. Da jeste, u njoj bi Latinka Perović verovatno, sa sebi svojstvenom tihom temeljitošću, odigrala ulogu koja bi se stereotipno nazivala "istorijskom". Ovako, istorija je ostala predmet njenog naučnog proučavanja, dok su istorijska dešavanja – neretko sa antiistorijskom destruktivnom zaslepljenošću - neposredno kreirali naslednici "vertikale"(pre će biti - horizontale) klevetnika srpskog (a i svakog drugog) liberalizma, bilo da su dolazili sa nominalno leve ili desne strane političkog spektra.

Oterana, dakle, iz establišmenta s kojim očigledno, kao ni njeni bliski saradnici, nije bila kompatibilna upravo zbog njegove dubinske antimodernosti, antiintelektualnosti i antiliberalnosti, Latinka Perović provešće dve decenije pune životne zrelosti i snage proučavajući uzroke i korene repetitivnog neuspeha Srbije, kroz razne državne i ideološke forme, da preskoči vlastitu senku i prihvati najbolji deo svog identiteta i svojih tradicija kao, ako ništa drugo, barem ravnopravan ostalima, i najperspektivniji zalog smislene budućnosti.

Uslediće ratovi, krvav raspad zajedničke države južnih Slovena i nezapamćena civilizacijska, ekonomska i moralna samodegradicija Srbije, zapravo jedan dugoročni slom čiji se kraj još ne nazire.

Kao istoričarka i kao osoba sa dragocenim iskustvom učesnika i svedoka prelomnih događaja, Latinka Perović napisaće bezbroj predragocenih i uglavnom još nepročitanih stranica o "ne-slučajnosti" ovako poraznog srpskog usuda i bilansa dvadesetog veka, koji preti da potraje i kroz novi milenijum. To joj neće doneti široku omiljenost, još manje uvažavanje od onih koji su se s razlogom prepoznavali u njenim opisima retrogradnih ideja i procesa i njihovih protagonista, ali za tim nije ni tragala.

Ono čemu je bila i ostala posvećena je Srbija kao deo svakog rešenja, a ne svakog problema na Balkanu, Srbija u miru sa sobom i susedima, integralni deo Balkana kao integralnog dela Evrope, kao integralnog dela Zapada. Živela je za takvu Srbiju i gradila ju je, svakom varvarstvu uprkos, opet na onaj svoj tihi, temeljiti način. Nikada ne zaboravljajući da je modernizacija pravo ime svake srpske evropeizacije, a evropeizacija svake srpske emancipacije.

I poštovaoci i protivnici ponekad su, svako iz svojih razloga, mistifikovali njen uticaj kao"majke Druge Srbije", što je bilo sasvim besplodno, onda kad nije bilo podlo. Zapravo se radilo "samo" o tome da je Latinka Perović svojom tihom temeljitošću uradila toliko toga koliko bi negde drugde učinili čitavi instituti. I što se o Srbiji odavno nije moglo misliti bez uvažavanja pogleda i dela Latinke Perović.

I još nešto, što nije najmanje važno: za razliku od tolikih intelektualaca, nije slušala samo sebe, uživajući u svom glasu i varirajući svoje omiljene teze u nedogled. Bila je radoznala za druga mišljenja i iskustva, verujući da se jedino tako uči i usavršava vlastiti um. Nikada nije o važnim stvarima ćaskala uprazno i koristeći opšta mesta; istinski vas slušajući, podsticala vas je da ne zapadate u prosečnost i rutinu, te prve prečice koje potom vode u sve druge poroke, sve dok ne ovladaju društvom na sasvim apokaliptičan, samorazarajući način. Recimo, onaj koji vlada današnjom Srbijom.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG