Otvoren za vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Početak rata u Bosni i Hercegovini korišten kao ratna kancelarija, haškog osuđenika za ratne zločine, Radovana Karadžića da bi potom postao dom za brojne međunarodne novinarske ekipe koje su izvještavale iz rata. Holiday Inn hotel, danas renovinani Hotel Holiday, nakon burne prošlosti i otvorenih vrata tokom rata, zbog pandemije je ostao bez ijednog gosta.
Jarko žutu zgradu u centru Sarajeva, često upoređivanu sa lego kockicama, projektovao je arhitekta Ivan Štraus. Ono što se događalo u njenoj unutrašnjosti, sa druge strane, više puta je opisano kao nešto što podsjeća na scene iz filma Kazablanka: mjesto u koje svi dolaze na kraju dana. Ili je bar bilo tako u toku rata u Bosni i Hercegovini kada je ovaj hotel bio dom za brojne strane novinarske ekipe.
“Holiday Inn je bio veoma čudno mjesto. Gotovo kao tvrđava usred opsade”, kaže za Radio Slobodna Evropa Paul Lowe, fotograf koji je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini radio za Magnum foto agenciju i živio i radio u hotelu. On pojašnjava da iako je hotel bio napadan nekoliko puta, on je i dalje bio sigurno mjesto u koje su novinari mogli otići.
“Veoma intrigantno mjesto. Bio je pun zanimljivih likova, novinara koji su došli iz raznih dijelova, uključujući i mene”, kaže Lowe.
Od olimpijske raskoši do novinarskog utočišta
Prvi hotel sa međunarodnom oznakom u Sarajevu, Holiday Inn je zvanično otvoren uoči Zimskih olimpijskih olimpijskih igara u oktobru 1983. godine. Tokom Igara, bio je sjedište Međunarodnog olimpijskog komiteta i njegovog predsjednika Juana Antonija Samarancha.
Zahid Bukva koji radi u hotelu od Olimpijade, prvo kao konobar, a ubrzo potom i kao šef sale, gdje radi i danas, kaže da je u to vrijeme hotel bio prepun.
“Sve se vrtilo u jednom žagoru, jednom poletu, da bi se pružile sve usluge gostima”, prisjeća se Bukva. Za Olimpijadu, kaže Bukva, nije bilo praznog mjesta u Sarajevu. “U to doba u hotelu je bilo oko 300-400 radnika, možda i više, ali sigurno 400 za vrijeme Olimpijade.”
Početak rata u Bosni i Hercegovini Holiday Inn postaje mjesto gdje su se susretale političke elite, pojašnjava za Radio Slobodna Evropa profesor Kenneth Morrison sa De Montfort Univerziteta i autor knjige iz 2016. godine “Sarajevski Holiday Inn: Na prvoj liniji politike i rata
“To je bio i hotel gdje će početkom 1992. godine Radovan Karadžić i ‘krizni komitet’ Srpske demokratske stranke (SDS) imati svoje privremeno sjedište”, navodi Morrison.
No, najznačajniji gosti hotela u ratu bili su brojni strani novinari koji su od 1992. do 1995. živjeli i radili u hotelu koji se nalazio u samoj blizini aktivne linije odbrane i koji je bio napadan i granatiran nebrojeno puta.
“Vjerujte, u hotelu nije bilo nigdje komadića stakla na prozoru, sve je to bilo porušeno, slupano. Mislim da je jedna granata došla sa Vraca, prošla kroz dva zida, kupatilo i ovdje se u stepenište zabila i onda se tek tu aktivirala. Možete misliti kakva je to havarija bila”, opisuje Bukva stanje u kojem se hotel nalazio.
Zajedničko snalaženje
Hotel koji se proteže na deset spratova imao je tek nekoliko dijelova koji su bili sigurni.
“U momentima kada se baš gađalo oko hotela, i u sam hotel naravno da su gađali, bilo je jako opasno. Navečer bi bježali. Pa vjerujte i novinari bi sa nama išli u prostorije u prizemlje gdje je nekada bio noćni restoran, tu smo se krili i bili bezbjedni. Jednom smo čak svi zajedno dole spavali. Nismo bili sigurni nigdje na spratu,” dodaje Bukva.
On ipak kaže da, koliko god je sve to bilo grozno, ipak su sa ugostiteljske strane bili zadovoljni jer su imali novinare iz svih zemalja svijeta.
“I tada smo gledali da pružimo tim novinarima ugostiteljsku uslugu da se osjećaju kao kod kuće.”
Jedna od gošći hotela tokom rata bila je i slavna CNN-ova reporterka Christiane Amanpour, šefica međunarodnih CNN-ovih reportera u ratu.
“Holiday Inn je bio dom za brojne od nas koji smo pokrivali rat u Bosni i opsadu Sarajeva 90-ih. Zauvijek je povezan sa tim vremenom i našim naporima da izvještavamo o činjenicama tokom paljbe”, komentariše Amanpour za RSE.
Tokom rata hotel nije imao redovnu ni vodu niti struju. Za hranu su se većinom snalazili zajedno.
“Pokoj mu duši Kurt Schork, dobro se sjećam tog čovjeka, tog izuzetno dobrog novinara, koji je otišao ja mislim u Kiseljak, pa je donio jedno dvije školjke jaja. On je bio vegetarijanac i zamolio da mu čuvam, da ne bi možda neko uzeo. I onda bi svako jutro kad bi ustao, ne bih znao šta da mu spremim pa sam mu spremao kajganu ili jaja na oko. A uglavnom za večeru jeo je rižu kao što smo i mi jeli. Sa saftom, ako je bilo safta, nekog od paradajza iz humanitarnih stvari. Jednostavno snalazili smo se, i oni su nam pomagali,“ opisuje Zahid Bukva. Za njega, kako kaže, svi su bili kao jedna porodica.
O snalažljivosti osoblja hotela Holiday Inn svjedoče i sami novinari. Zoran Stevanović koji je tokom rata radio za Reuters Television, kaže jedino što može za njih reći jeste da su bili savršeni.
“Ja ne mogu dati bolji kompliment. Ali mislim da su bili najbolje hotelsko osoblje koje sam ja ikada u životu vidio. To je bio jedan uhodan mehanizam. U toj atmosferi u kojoj snajper dva sata gađa banderu ispred Holiday Inna, da ti imaš nasmijane ljude koji rade, iako je napolju jedan kompletan haos”, priča Stevanović.
Paul Lowe kaže da nikada nisu znali kako, ali hotel je gotovo tokom cijelog rata uspio da barem u nekom dijelu dana ima vodu i struju, što im je omogućavalo da rade na svojim pričama.
“To je bilo veoma nerealno. Odete vani, radite slike, granate padaju. I onda se vratite u hotel, tamo su ljudi koji piju kafu, idete na večeru, nekada pod svjećama ako nema struje. I onda bi vas služili konobari u odijelima koji su bili fantastični. Kada idete između vani i hotela bilo je kao da putujete u paralelnom univerzumu. To je kao u filmu Kazablanka. Pravi ratni hotel.”
I Stevanovića, ono što se dešavalo u Holiday Innu podsjeća na Kazablanku.
“U filmu Kazablanci imate kafanu u kojoj se svi skupljaju, a ovdje imate Holiday Inn u kojem se svi skupljaju.”
Za život u hotelu koji se nalazi usred opkoljenog grada na kojeg svakodnevno padaju granate, ipak je bilo potrebno malo snalaženja. Svi prisutni su uvijek znali koja je strana hotela ‘sigurna’.
“Hotel je imao onu prednju stranu koja gleda na Zemaljski muzej, Grbavicu, kompletno razrušenu i te se sobe nisu koristile. Koristile su se samo sobe sa strane i sobe koje su okrenute prema Marijin Dvoru”, pojašnjava Stevanović.
On kaže da je za njega hotel bio neka vrsta lažnog normalnog života, te da je bio pokazatelj koliko su novinari kolegijalni.
“Nikad ja to kasnije više nisam vidio, ni u Bagdadu ni u Pakistanu. Da su novinari tako brzo i jednostavno dijelili informacije. Da je bilo dovoljno zviznuti u lobiju: ‘hej jel ide neko prema RTV domu’. Uopšte nije postojala nekakva vrsta konkurencije.“
No, pored samog rada igrali su pokera, u hotelu je sa vremena na vrijeme svirao pijanista, a imali su i veoma neobičan način zabave: spuštanjem konopcem sa najvišeg sprata u lobi hotela.
“Paul Marchand, koji je nažalost izvršio samoubistvo, koji je radio za sve radijske stanice sa francuskog govornog područja u svijetu, jedan dan je došao sa suludom idejom da on ima konopce sa kojima se može spuštati, one planinarske, sa velikih visina. I onda je to htio da uradi sa vanjske strane nebodera Mome i Uzeira (poslovni neboderi UNIS koje je također dizajnirao Ivan Štraus popularno nazvani Momo i Uzeir). Na šta smo mu mi rekli da je lud i da će ga snajper skinuti. I onda smo to radili sa unutrašnje strane lobija Holiday Inna sa najvišeg sprata”, prisjeća se Stevanović.
Prošlost burna, budućnost neizvjesna
Hotel je u februaru 1996. godine ponovo počeo da dočekuje “normalne goste”, kaže profesor Kenneth Morrison.
Tokom 2013. godine istekao im je franšizni ugovor nakon čega su promijenili ime u Hotel Holiday. Danas je on u vlasništvu “Hotel Europe Grupacije” koja posjeduje većinu velikih hotela u gradu. Prošle godine, najavili su otvaranje Cineplexxa, multipleks kina u partnerstvu sa Sarajevo Film Festivalom.
“Kada su oni preuzeli vlasništvo nad hotelom, došlo je do renesanse. Planovi za izgradnju 'Cineplexxa' uz hotel ne samo da bi osigurali dodatan prostor za Festival, već bi osigurali i budućnost hotela. Nažalost, kriza COVID-19, koja je veoma šteti turističkoj industriji, mogla bi brojne hotele staviti pod znatan finansijski napor”, ističe profesor Morrison.
Danas, zbog pandemije, u hotelu Holiday nema niti jednog gosta. Zahid Bukva kaže da ni u snu nije mogao očekivati da će se nešto ovako desiti.
“Pa i ja kažem ima li išta više da nas napadne. Rat je bio, pa sad i ova korona, ovo je nezamislivo. Ovdje su ogromni gubici što se tiče ugostiteljstva. Prošle godine ovaj hol i reepcija pa i sobe bili su puni, vrvilo je od turista. Sad kakvo je došlo vrijeme, ogromni su gubici, ja mislim da će se morati hoteli zatvarati. Pa i ovaj nažalost,” navodi Bukva.
Sve rezervacije hotelske grupacije “Europe Group” su prethodno otkazane do 2021. godine, a bilježe i milionske gubitke zbog pandemije COVID-19, potvrdio je Rasim Bajrović, koji je i vlasnik i generalni menadžer hotela Holiday, jednog od pet hotela iz “Europe Group”.
Zbog svega toga iz grupacije su ranije najavili da će “biti primorani zatvoriti najuglednije hotele u Sarajevu ako se granice ne otvore”. U međuvremenu, 14. jula Vijeće ministara BiH najavilo je da će granice biti otvorene za državljane zemalja Evropske unije i zemalja šengenskog prostora uz negativan test na korona virus, ne stariji od 48 sati.
“Za turističko-hotelsku industriju je dobra vijest da je Vijeće ministara otvorilo granice za državljane EU uz negativan test na korona virus i to je korak ka spašavanju naše branše”, prokomentarisao je tada za RSE Bajrović.
Za ljude koji su tokom rata boravili u Holiday Innu, Sarajevo bi bilo nezamislivo bez njega.
“Žalosno je da je Holiday Inn koji je za mene a i za sve strane novinare bio simbolom neke zajednice novinarske u Sarajevu, došao u situaciju da ga sutra možda nema. Ja mislim da će jedan veliki dio grada, ako dođe do nestajanja hotela, nestati sa njim”, komentariše Stevanović.
Za profesora Kennetha Morrisona, Holiday Inn je više od hotela. On ističe da iako je hotel star samo 37 godina, ima bogatu i fascinantnu historiju.
“Ovo vam moram ispričati. Kada sam radio istraživanje za knjigu, nikako nisam mogao da nađem knjigu utisaka za period 1984-1992. Nestala je tokom opsade. A onda mi se javio jedan američki novinar koji mi je rekao da je prokrijumčario knjigu u avgustu 1992. i zaboravio na nju. On se složio da mi pošalje knjigu koju sam ja onda lično odnio Hajri Rovčaninu koji u hotelu radi od 1984. godine. Bilo je divno vratiti nešto hotelu. Bilo je kao da vraćam dio historije gradu.”
On također dodaje da se nada da će hotel preživjeti, jer kako kaže “ne može zamisliti Sarajevo bez njega.”
Zahid Bukva, nakon više od tri decenije, planira da u novembru ode u penziju. Kaže, želio bi i volio da hotel ostane iza njega.
“Ovo je simbol grada, simbol države. Ovdje mnoge zvanice, državnici su se promijenili i spavali ovdje. Bila bi velika šteta da se ovo zatvori. Ako smo mogli raditi nekako smo radili i u ratu, nekako smo se snalazili, nekako će dobri ljudi naći sluha da se ovo ne zatvori”, poručuje Bukva.