Dostupni linkovi

logo-print

Aida Hadžialić imala je samo pet godina kad se u proljeće 1992. smrtna prijetnja nadvila nad Fočom: sjeća se kako su roletne u njenom stanu bile stalno spuštene i kako su spavali na podu da budu zaštićeni od metka i kako je na svoj dječiji način bila i sretna što su njeni uvijek zauzeti roditelji, pravnik i ekonomista, sada sve vrijeme bili s njom i po cijeli dan joj čitali knjige. Onda je jednog dana na vrata zalupao bradati vojnik i pod prijetnjom puškom naredio da mu predaju sve vrijednosti, da se spakuju i idu i da budu sretni što ih nije na mjestu pobio. Tada su posljednji put prešli prag svoga stana da se nikad više ne vrate. Sjeća se i prve noći u izbjegličkom prihvatilištu u Švedskoj s kišom koja bije po šatorskim krilima i kako je tada prvi put nakon dugo vremena mirno zaspala bez straha. Švedska joj je pružila utočište, obrazovanje i šansu i ona želi da joj vrati “deset puta više”.

Ove nedjelje - 24 godine kasnije - došla je u Bosnu i Hercegovinu kao ministarka Kraljevine Švedske za srednjoškolsko obrazovanje, obrazovanje odraslih i usavršavanje. U oktobru 2014. sa 27 godina postala je najmlađi ministar u istoriji te zemlje a na sastancima u Sarajevu kao predstavnica uticajne članice Evropske unije ponavljala je kako je Bosni i Hercegovini - kao liberalnoj, modernoj, progresivnoj evropskoj državi - mjesto u Evropskoj uniji i kako će je njena zemlja podržavati na tom putu.

Ta priča, o djevojčici koja je spasavajući zajedno s roditeljima goli život pod prijetnjom masovnih zlodjela – kako piše u nekim verzijama njene biografije u valjda politički korektnim regionalnim medijima – sa pet godina “preselila u Švedsku” da bi u toj zemlji s najvišim ocjenama prošla kroz školski sistem, 2010. diplomirala pravo i zaposlila se kao pravnica, a 2014. postala i ministarka u ime partije socijaldemokrata sa željom da podiže standarde švedskog obrazovanja na nivo naboljih u svijetu, inspirativna je kao kakva bajka iz stvarnog života našeg vremena.

Ona je – u nekom od intervjua – na pitanje odakle joj snaga za sve što je postigla od bijega iz Foče do uspona u politici, izjavila: “Od mojih roditelja. Sve su izgubili i počeli ispočetka”.

Autor jednog od njenih portreta u međunarodnim medijima napisao je kako se u toj priči potvrđuje i misao filozofa Vilema Flussera, rođenog 1920. a umrlog 1991. u Pragu čija je cijela porodica istrebljena u Holokaustu, kako “istoriju ne pišu progonitelji nego progonjeni”. Ona je – u nekom od intervjua – na pitanje odakle joj snaga za sve što je postigla od bijega iz Foče do uspona u politici, izjavila: “Od mojih roditelja. Sve su izgubili i počeli ispočetka”.

To njeno životno iskustvo, kako je pisao uticajni magazin “Economist” 2. januara ove godine pod naslovom “Učiti na težak način”, savršena je kvalifikacija i za izazove s kojima se suočava švedski obrazovni sistem u integraciji novih desetina hiljada izbjeglica: Aidu su njeni roditelji usmjerili u škole u kojima je morala raditi tri puta više da bi bila među najboljima – na švedskom jeziku i u novoj kulturi.

Ona je s autoritetom nekoga ko je prešao taj put rekla novinaru “Economista” kako vjeruje da bi i sirijska djeca, čiji su roditelji u velikom broju imali profesije i karijere, mogla doprinijeti podizanju nivoa obrazovanja i znanja u švedskim školama.

Jako je dobro što je u posjeti Bosni i Hercegovini švedska ministarka, osim međudržavnih sastanaka i razgovora, pored ostalih s predsjedavajućim Savjeta ministara, razgovarala i s mladima koji – odrastajući u bosanskohercegovačkim realnostima zaokupljenosti etničkim i entitetskim podjelama uključujući i aparthejdske “dvije škole pod jednim krovom” – možda neće razumjeti ili će s iskustvenim cinizmom odmahnuti na njena uvjeravanja kako je “budućnost u njihovim rukama”. Čak i ako je tako, ova gošća je vlastitim primjerom zaslužila da se čuje i poštuje.

Od svih s kojima se u Bosni i Hercegovini susrela, značaj njenog primjera najbolje je dimenzionirao jedan stranac: visoki predstavnik Valentin Inzko. Rekao je kako je njen izbor za ministarku jedne tako prosperitetne zemlje inspirativan za mnoge i da “dokazuje kako ljudi iz Bosne i Hercegovine – kad se nađu u funkcionalnom socijalnom i političkom okruženju” - mogu postizati i najviše domete u svojim profesijama.

To svakodnevno gledam i u Sjedinjenim Državama u kojima su mladi iz Bosne i Hercegovine pozavršavali i neke od najprestižnijih škola, stekli uvažavanje i rezultate u spektru najzahtijevnijih profesija – u medicini i pravu, kompjuterskim i društvenim naukama, umjetnosti i političkom životu, biznisu i sportu – pretvarajući tako tragediju nasilno prekinutog djetinjstva u trijumf odrastanja i sazrijevanja uprkos svemu “što nam se dogodilo”.

Najmanje što od svojih političara mogu zahtijevati mladi u Bosni i Hercegovini je da im omoguće to “funkcionalno okruženje” bez zastrašivanja bilo “unitarizmom” ili “separatizmom”.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG