Dostupni linkovi

logo-print

Vrijednost koju su izdali


Sarajevo (zgrada Oslobođenja) prije 20 godina i danas

Sarajevo (zgrada Oslobođenja) prije 20 godina i danas

Čitajući ovih dana izvještaje i razmišljanja svjetskih reportera o "Sarajevu nakon 20 godina", sjećam se anegdote iz prve ratne godine kojom smo se podsmijavali na račun tzv. "padobranskog novinarstva": dolaska u ratnu Bosnu i Hercegovinu novinara bez prethodnog znanja o Balkanu koji preko noći postaju eksperti i tumači onoga što se u toj zemlji i njenom okruženju događa. Anegdota je govorila o susretu u Sarajevu i razgovoru dvojice stranih novinara. Kad si došao ovdje? "Juče". Kad ideš? "Sutra". A šta radiš? "Pišem knjigu: Bosna - juče, danas i sutra".

Ta dosjetka, u mojim se profesionalnim razmišljanjima o kolegama ratnim izvještačima, nikad nije odnosila čak ni na padobrance koji su - izvještavajući o bosanskom ratu - radili samo ono što dobar reporter jedino i treba da radi: posmatrali su rat izbliza, iskusili ga i javljali svojim čitaocima, gledaocima i slušaocima samo ono što su doživjeli, vidjeli i istražili. Kako je domaćim novinarima bilo nemoguće da prelaze ratne "linije razdvajanja", strani novinari bili su ti koji su u svijet slali dramatične izvještaje o opsadi Sarajeva, o ranim progonima od Bijeljine preko Zvornika do Foče, o uznemirujućim transportima prognanih i logorima u Omarskoj i kasnije Dretelju, o sistematskom silovanju i svemu ostalom što je postala slika rata u Bosni i Hercegoviniu sve do genocidnog zločina u "zaštićenoj zoni" Srebrenice.

Neki od ponajboljih ratnih reportera, iako su samo radili svoj posao, najzaslužniji su što je ta slika iz Bosne uznemirila javnost u najuticajnijim zemljama i potakla njihove vlade da sa tripogodišnjim zakašnjenenjem najzad intervenišu i da u manifestaciji "diplomatije poduprte silom" nametnu kakav-takav mir.

Iz poštovanja za taj njihov istorijski doprinos, s uvažavanjem pratim i njihova javljanja iz Sarajeva dvadeset godina poslije.

Lično uz tu "okruglu godišnjicu", razmišljajući u rasponu iz uvodne anegdote - o Sarajevu juče, danas i sutra - ne mogu a da ne mislim, prije svega, o njegovog tradiciji i kulturi multietničnosti: ona je u mojim doživljajima tog grada bila njegova definirajuća vrijednost. Razumijem domaće svjedoke proteklih dviju decenija koji ovih dana, nakon dvadesetogodišnjeg sistematskog uništavanje upravo te vrijednosti zajedničkog života - najprije u troipogodišnjem teroru opsade, a zatim i u nasilju nad sve malobrojnijim pripadnicima etničkih manjina u ratnim i poratnim godinama u samom gradu - rezignirano zaključuju kako je to danas beznadno podijeljen grad, od podjele djece već od obdanišne dobi do nejednakosti u zapošljavanju ili demonstracije etničkog nasilništva u pokazivanju kako "pripadnica manjeg naroda" ne može biti urednica na javnoj televiziji.

To jeste iskustvo iz protekle dvije decenije, i ono daje za pravo svima koji su mu izbliza svjedočili, da o multietničnosti Sarajeva govore kao o izblijedjeloj muzejskoj fotografiji.
Manje sam sklon da prihvatim današnje tvrdnje domaćih i stranih ignoranata bosanske prošlosti kako multietnička Bosna nikada nije ni postojala što bi trebalo da osnaži njihovo zalaganje za njenu trajnu podjelu.


Manje sam sklon da prihvatim današnje tvrdnje domaćih i stranih ignoranata bosanske prošlosti kako multietnička Bosna nikada nije ni postojala što bi trebalo da osnaži njihovo zalaganje za njenu trajnu podjelu. Iz perspektive "dvadeset godina kasnije", kojom su obojena sva javljanja iz Sarajeva ovih dana, ne može se zaobići i to kritično pitanje za razumijevanje devedesetih: nije li i multietnička Bosna (i Hercegovina) bila tek prigodna ideološka konstrukcija kao što je bilo i njeno poricanje?

Statistički - multietnička Bosna i Hercegovina očito je postojala: dovoljno je pogledati rezultate posljednjeg popisa stanovništva, provedenog 1991, i etničku mapu nastalu na toj statističkojh podlozi i vidjeće se da su u njoj svuda pripadnici tri najbrojnija naroda i "ostali" živjeli zajedno i da nije bilo nijednog većeg naselja ili značajnijeg dijela teritorije koji bi se mogli smatrati muslimanskim, srpskim ili hrvatskim. Sve najbolje što je postignuto u predratnoj Bosni i Hercegovini - a bilo je visokih i jugoslovenskih i evropskih uzleta - uključivalo je doprinose ličnosti različitih etničkih pripadnosti koje su u širim jugoslovenskim razmjerama nužno bile inspirisane i identifikovane s Bosnom.

Bosanskohercegovačka multietničnost bila je snažno prisutna u danima kad je prije dvadeset godina počinjala opsada Sarajeva. Kad su u noći nakon referenduma o nezavisnosti na ulicama Sarajeva i svim izlazima i ulazima u grad naoružani ekstremisti s fantomkama postavili prve barikade, kao neku vrstu "generalne probe" dolazeće opsade i nasilja, hiljade Sarajlija svih nacionalnosti u kolonama iz prigradskih naselja Dobrinje, Mojmila, Alipašinog Polja ... krenuli su na barikade i te noći su proslavljali njihovo uklanjanje. U masovnom pokretu za mir idućih dana takođe su bili pripadnici svih sarajevskih nacionalnosti sve dok nije počelo troipogodišnje ubijanje grada, prije svega, u monumentalnom zločinu opsade, ali i u iznevjeravanju vrijednosti zajedničkog života od onih kojima je multietničost bila tek prigodna priča za međunarodnu podršku a pred njihovim očima ili čak pod njihovim pokroviteljstvom gradski kriminalci su provodili nasilje nad gradskim Srbima; stranački su ideolozi propovijedali "krijeposnu muslimansku državu" a novonastali muslimanski mediji jurišali na "miješane brakove" i djecu rođenu u njima. Čak i iz ovih dana aktuelne perspektive "dvadeset godina poslije" multietničnost predratnog Sarajeva ostaje vrijednost, tradicija i kultura koju su - izdali.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG