Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: U potrazi za “rješenjem”


Autor na večeri s predsjednikom Harvarda Neilom Rudenstineom i profesorom John Kenneth Galbraithom 1994. godine (fotografije iz arhive Kemala Kurspahića)

Autor na večeri s predsjednikom Harvarda Neilom Rudenstineom i profesorom John Kenneth Galbraithom 1994. godine (fotografije iz arhive Kemala Kurspahića)

Čovjek koji je izborom profesije čitavog života na javnoj sceni mora se pomiriti s očekivanjem dijela publike da otpjeva i nešto po narudžbi “samo za društvo u ćošku”. Zato s uvažavanjem pratim i primjedbe i zahtjeve dijela čitalaca ove kolumne da manje kritikujem a više nudim rješenja. Ne ljuti me ni kad poneki od njih posežu i za diskvalifikacijom autorovog opusa i za ličnim opisom kao valjda argumentum u kritici (“vremešni” ili “dobro osjedjeli” kolumnista): Internet je omogućio da se na forumima poput ovoga čuju i sučeljavaju i vrlo različita mišljenja i, kao autor, jedanko uvažavam i pohvale i kritike s razumijevanjem da anonimnost ponekad potiče agresivnost i zato veoma rijetko odgovaram i najupornijim kritičarima.

Ali, nadam se da će autoru biti dozvoljeno da u ovonedjeljnoj kolumni izuzetno prokomentariše neke od najčešće ponavljanih primjedbi.

Recimo: primjedba da autor samo kritikuje a ne nudi rješenja. Čitalac će, vjerujem, razumjeti da je novinska kolumna relativno kratka forma – najbolje je ako je ograničena na oko 750 riječi – i zato nije ni akademska studija, ni esej, ni članak u naučnom žurnalu nego najčešće autorova lična refleksija na jednu, sasvim određenu pojavu ili događaj i zato ne može pretendovati da u nekom zaključnom pasusu “rješava probleme” od međunarodnih odnosa do ustavnog uređenja. Više čitalaca je, recimo, zamjerilo autoru što je u kolumni povodom novogodišnjih poruka bosanskohercegovačkih političkih vođa (“Smjena izgubljenih godina”) najveći dio prostora posvetio citiranju poruka iz tih novogodišnjih obraćanja. Ti citati su upotrijebljeni kao ilustracija za poentu te kolumne: kako ni u tom uobičajeno svečanom trenutku dobre volje povodom smjene dviju godina vođe vladajućih političkih partija nemaju šta dobro reći ni o svom radu ni o svojim političkim partnerima na vlasti. Zahvalan sam čitaocima koji su – i ako su – od autora očekivali više: to bi značilo da me gledaju s višim standardima i to i godi i obavezuje.

Kad sam prije koju nedjelju pisao o tome kako je Hrvatska proslavila prijem u Evropsku Uniju a Srbija proslavlja otvaranje pregovora dok Bosna i Hercegovina uporno zaostaje, opet se jednom čitaocu nije dopalo što autor ne nudi rješenje. U okviru nužno ograničenog prostora kolumne autor se jeste založio za “rješenje”: saglasnost o eurointegracijama kao najvišem nacionalnom interesu i vrednovanje svakog političkog prvaka i njegovog učinka prvenstveno po tome koliko i kako doprinosi ostvarenju tog cilja.

Nekoliko čitalaca mi je, u raznim povodima, zamjeralo što nerijetko pišem i o vlastitim iskustvima u vezi s temama kojima se bavim. Jedan mi se svojevremno pokušao narugati zbog spominjanja novinarske specijalizacije na Harvardu ironišući o mom “druženju s Džonom Harvardom” (1607-1638), koji je pola svoje ostavštine namijenio tom univerzitetu osnovanom 1636. godine i imenovanom po njemu. Moj odgovor na tu rugalicu mogao bi biti da se ipak jesam družio s najznamenitijim ljudima na Harvardu tokom mog boravka uključujući svečanu večeru s predsjednikom Univerziteta (Neil L. Rudenstine) i najuvaženijim profesorom tog vremena, ekonomistom i državnikom, Johnom Kennethom Galbraithom (na slici iz 1995. godine).

Kolumna jeste sasvim lična novinska forma, najčešće pisana u prvom licu, i uvjerljivija je ako počiva na autentičnom iskustvu autora iako može biti zasnovana i na praćenju aktuelnih događaja, istraživanju ili refleksijama na događaje, ličnosti, studije, knjige i uopšte svijet oko nas.
Autor na polju opijuma u Afganistanu 2003. godine

Autor na polju opijuma u Afganistanu 2003. godine


U vezi s ličnim iskustvima: Jedan čitalac mi je nedavno, povodom zalaganja za bosanskohercegovačko okretanje euroatlantskim integracijama, u priličnom antizapadnom raspoloženju ponudio bogatu literaturu o tome kako su Talibani gotovo potpuno onemogućili gajenje opijuma u Afganistanu a nakon intervencije NATO-a u toj zemlji u njoj se ponovo proizvode rekordne količine opijuma – više od 90 odsto svjetske proizvodnje. Na tu temu sam, kao tadašnji predstavnik za štampu agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminal sa sjedištem u Beču, dao stotine intervjua i za najveće svjetske medijske kuće i bio sam u Afganistanu (na slici iz 2003. – na polju opijuma u pokrajini Badakhshan): Talibani jesu nakon dvije do tada najrodnije godine zabranili gajenje opijuma 2000. i na taj način su, bez nove proizvodnje, u 2000. godini podigli cijene uskladištenog opijuma sa 30 na rekordnih 700 dolara po kilogramu ostvarujući enorman profit.

Pa, ima li autor i za ovu priliku “neko rješenje” koje očekuje uvaženi kritičar. Možda da se u dijalogu malo više uvažavamo, da se osvrćemo na iznesene činjenice i argumente, i da se u raspravi češće bavimo temom o kojoj je riječ, bez ličnih omalovažavanja i diskvalifikacija iako je i takvo šta u Internet demokratiji neizbježno.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG