Kako živjeti na granici? Kako granicu pretvoriti u kreativan prostor? Kako preći iz zone konflikta u prostor dijaloga i diskusije? Ovo su pitanja na koja pokušavaju odgovoriti mladi umjetnici iz Berlina, Bejruta, Kosovske Mitrovice i Mostara kroz različite kulturne događaje, instalacije, izložbe, predavanja, na simbolično nazvanom Festivalu umjetnosti u podijeljenim gradovima, koji se održava u Mostaru.
Husein Oručević, voditelj Omladinskog kulturnog centra Abrašević:
„Najčešće su to umjetnosti koje su same po sebi mrtve. One nisu akcione, one su duboka reakcija. To je reakcioni proces koji je ustvari daleko iza nas, ili su eventualno eha nekih prošlih vremena.“
Mostar je savršen primjer kako umjetnost funkcionira u podijeljenim gradovima – od kulture do arhitekture, u dva dijela grada, kaže mlada produkt-dizajnerica iz Mostara, Mela Žuljević:
„Javni prostor je apsolutno podijeljen – taj zapadni, kapitalistički model, i ovaj istočni model, koji stoji u vremenu. Međutim, kroz ovih par izložbi koje smo mi uspjeli do sada da organizujemo, nekako smo shvatili da uspijevamo ljude okupiti, da je umjetnost, ono oko čega se oni na neki način povezuju.“
Umjetnost ne dopire do niže klase
Most između albanskog i srpskog dijela MitroviceStari grad Kosovska Mitrovica svojevremeno je bio trgovački centar, kasnije poznat po fabričko-rudarskom kompleksu. Ratno i posljeratno vrijeme u potpunosti je uništilo kulturni život po kojem je Mitrovica također bila poznata. Danica Milinković, Centar za razvoj zajednica:
„Postoji ta međunarodna blazirana kultura. Poticaj je iz međunarodne zajednice da se stvara lažna multietnička kultura – to je recimo jug i sever u podeljenom gradu Kosovskoj Mitrovici, i u nekom zajedničkom kulturnom događaju je cveće koje negde cveta, mi koji se volimo, svet je lep, svet je divan, mi nemamo problema, a zapravo bude pet posetilaca, neki lažni aplauz, neki plakat, neko pranje novca. Sećam se, kao u Gori vatra, to je bosanski film.“
U kontekstu umjetnosti, Bejrut sa osamnaest religijskih zajednica nije podijeljen grad. Glumac Rani al Rađi (Rani al Rajji) pojašnjava: kultura je u Bejrutu isključivo u rukama bogatih ljudi:
„Ti ljudi nemaju predrasuda, nacionalnih ili religijskih. Umjetnost ne dopire do pripadnika niže klase, koji su zapravo pripadnici podijeljenih zajednica. Ne dopire, jer u Libanonu država ne ohrabruje umjetnost. Ne postoje nacionalni instituti. Sve je na privatnim inicijativama bogatih pojedinaca kojih ne zanima umjetnost bazirana na zajednici i na promicanju zajednice.“
Berlin više nema željeznu zavjesu. Neočekivane granice koje su se pojavile su centar i predgrađe. Mlada rediteljka Sonja Šonberger (Sonya Schonberger) ipak poručuje da je Berlin grad od kojeg cijeli svijet može mnogo toga naučiti:
„U Zapadnom Berlinu uvijek je postojala jaka kulturna scena. U istočnom dijelu, umjetnost je diktirala država. Nakon pada Zida, kapitalizam je preuzeo umjetnost. Mnogi su napustili istočni dio, ali umjetnici su se vratili, a stigli su i neki novi, iz svih dijelova Evrope. Danas je Berlin jedna velika umjetnička scena dovoljno široka za sve.“
Festival umjetnosti podijeljenih gradova – osim Mostara, biće održan i u Kosovskoj Mitrovici, Bejrutu i Berlinu.
Husein Oručević, voditelj Omladinskog kulturnog centra Abrašević:
„Najčešće su to umjetnosti koje su same po sebi mrtve. One nisu akcione, one su duboka reakcija. To je reakcioni proces koji je ustvari daleko iza nas, ili su eventualno eha nekih prošlih vremena.“
Mostar je savršen primjer kako umjetnost funkcionira u podijeljenim gradovima – od kulture do arhitekture, u dva dijela grada, kaže mlada produkt-dizajnerica iz Mostara, Mela Žuljević:
„Javni prostor je apsolutno podijeljen – taj zapadni, kapitalistički model, i ovaj istočni model, koji stoji u vremenu. Međutim, kroz ovih par izložbi koje smo mi uspjeli do sada da organizujemo, nekako smo shvatili da uspijevamo ljude okupiti, da je umjetnost, ono oko čega se oni na neki način povezuju.“
Umjetnost ne dopire do niže klase
„Postoji ta međunarodna blazirana kultura. Poticaj je iz međunarodne zajednice da se stvara lažna multietnička kultura – to je recimo jug i sever u podeljenom gradu Kosovskoj Mitrovici, i u nekom zajedničkom kulturnom događaju je cveće koje negde cveta, mi koji se volimo, svet je lep, svet je divan, mi nemamo problema, a zapravo bude pet posetilaca, neki lažni aplauz, neki plakat, neko pranje novca. Sećam se, kao u Gori vatra, to je bosanski film.“
U kontekstu umjetnosti, Bejrut sa osamnaest religijskih zajednica nije podijeljen grad. Glumac Rani al Rađi (Rani al Rajji) pojašnjava: kultura je u Bejrutu isključivo u rukama bogatih ljudi:
„Ti ljudi nemaju predrasuda, nacionalnih ili religijskih. Umjetnost ne dopire do pripadnika niže klase, koji su zapravo pripadnici podijeljenih zajednica. Ne dopire, jer u Libanonu država ne ohrabruje umjetnost. Ne postoje nacionalni instituti. Sve je na privatnim inicijativama bogatih pojedinaca kojih ne zanima umjetnost bazirana na zajednici i na promicanju zajednice.“
Berlin više nema željeznu zavjesu. Neočekivane granice koje su se pojavile su centar i predgrađe. Mlada rediteljka Sonja Šonberger (Sonya Schonberger) ipak poručuje da je Berlin grad od kojeg cijeli svijet može mnogo toga naučiti:
„U Zapadnom Berlinu uvijek je postojala jaka kulturna scena. U istočnom dijelu, umjetnost je diktirala država. Nakon pada Zida, kapitalizam je preuzeo umjetnost. Mnogi su napustili istočni dio, ali umjetnici su se vratili, a stigli su i neki novi, iz svih dijelova Evrope. Danas je Berlin jedna velika umjetnička scena dovoljno široka za sve.“
Festival umjetnosti podijeljenih gradova – osim Mostara, biće održan i u Kosovskoj Mitrovici, Bejrutu i Berlinu.
