Šašava sezona krenula je u Briselu početkom ove godine kada je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel (Charles Mischel) 7. januara najavio da će se kandidovati na izborima za Evropski parlament u junu. Mada je EU uvijek zaokupirana visokim institucionalnim pozicijama u izbornoj godini, ta objava će podstaći trku za pozicije među kandidatima i državama članicama i vjerovatno će narednih mjeseci dominirati vijestima u Briselu.
A prijetnja, ma koliko malo vjerovatna, da će mađarski premijer Viktor Orban tu imati ključnu ulogu, dodatno je začinila čorbu. Tako da u narednih šest mjeseci zaboravite na EU koja pokušava da ima veliki uticaj u ratovima u Ukrajini ili na Bliskom istoku – evropski blok će se sada rvati sa mnogo drugačijim izazovima.
Prije svega, najveća briga svih njih na samom startu je da će Viktor Orban predsjedavati Evropskim savjetom od 1. jula. To se može dogoditi jer, prema pravilima EU, ukoliko nema stalnog predsjednika Evropskog savjeta, što je Mišelov trenutni posao, država koja ima rotirajuće šestomjesečno predsjedništvo preuzima njegove funkcije. Upravo je Mađarska država kojoj će to rotirajuće predsjedništvo pripasti u drugoj polovini godine.
Mnogima je zastrašujuća sama pomisao da tu bude mađarski premijer, uključen u nekoliko sporova oko vladavine prava sa evropskim blokom, kojem je zamrznut veliki dio novca iz EU fondova zbog tih zabrinutosti i koji je u mnogo navrata bio smetnja u bloku, posebno u pogledu sankcija Rusiji i svih vrsta podrške Ukrajini. To bi ipak mogla biti dobra stvar jer još ima vremena da se sve pomenuto riješi do druge polovine godine. A kada se pogledaju kalendar i pravilnik EU, čini se sasvim mogućim. U stvari, izvori s kojima sam razgovarao su mirni i "mađarskom scenariju" daju nula odsto šanse da se dogodi.
Pogled na datume
Izbori za Evropski parliament održaće se od 6. do 9. juna širom 27 država članica bloka. Ako Mišel bude izabran u parlament, što je vjerovatno s obzirom na njegov položaj u Belgiji gdje je bio premijer prije svoje karijere u EU, položiće zakletvu kao europarlamentarac na prvoj plenarnoj sjednici od 16. do 19. jula.
Međutim, prije toga prvo će predsjedavati na dva ključna postizborna samita EU u Briselu: 17. juna a zatim ponovo 27. i 28. juna. Upravo na ta dva sastanka okupiće se premijeri i predsjednici država članica Evropske unije i odlučiće ne samo o Mišelovom nasljedniku nego i o predsjedniku Evropske komisije, kao i visokom predstavniku EU za spoljnu politiku.
Za taj trio pozicija u obzir se uzimaju sve vrste parametara. Moraju postojati rodna ravnoteža i ravnoteža političkih pripadnosti (obično desnog centra, lijevog centra i liberala), pri čemu partija koja završi prva na izborima za Evropski parlament obično dobija priliku za imenovanju predsjednika Komisije.
Onda takođe treba da postoji dobra geografska raspodjela, što znači da će položaji biti podijeljeni ljudima iz sjevernih, južnih, zapadnih i istočnih dijelova EU. To posljednje balansiranje je najteže postići. Prošlog puta, 2019. godine, kada je Mišel uz Njemicu Ursulu fon der Lajen (Von Der Leyen) izabran na čelnu poziciju Komisije, a Španac Žozep Borel (Josep Borell) za najvišu spoljnopolitičku dužnost, nijedan "istočnjak" nije dobio ništa.
Ipak, ovog puta još jedna pozicija biće dostupna. Naime, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg u oktobru napušta tu funkciju nakon decenije na čelu Sjevernoatlantske alijanse.
Njegov nasljednik trebalo bi da bude poznat najkasnije do samita NATO-a u Vašingtonu 9. i 11. jula. Dakle, iako najviši poslovi u EU-u i NATO-u nisu službeno povezani, oni su dio iste političke slagalice u smislu da postoji ogromno preklapanje članstva u obije organizacije i stoga neki kandidati razmatraju sve pozicije.
Ono što to sigurno znači jeste da nećete vidjeti nijednu državu koja će dobiti najviše pozicije i u EU i u NATO-u, kao i da će možda lakše doći do dogovora o uravnoteženoj geografskoj distribuciji.
Šta kažu pravila?
Odabir prva tri mjesta u EU vrši se glasanjem kvalifikovanom većinom, što znači 55 odsto država članica EU koje čine 65 odsto cjelokupnog stanovništva Unije. To znači da Orban ne može da upotrijebi veto u tom procesu kao što je nedavno učinio da blokira finansijsku pomoć EU Ukrajini. Protivio se i da Fon der Lajen dobije posao u Komisiji prije pet godina, ali bezuspješno.
Obično, novi predsjednik Savjeta preuzima funkciju krajem godine – Mišelov mandat, na primjer, trajaće do 30. novembra. Dakle, da li bi taj potencijalni vakum između njegovog eventualnog izbora u junu i početka vršenja funkcije u kasnu jesen omogućio Orbanu da u međuvremenu napravi štetu? Opet, ne. Novi predsjednik može da počne svoj mandat već na ljeto ako dođe do promjene pravilnika. A to se može promijeniti običnom većinom. Dakle, ni ovdje nema mogućnosti veta.
Sve to znači da će pregovaranja početi već sada, a da će zvanični i nezvanični kandidati ući u ring ranije nego što se očekuje. Vjerovatno će to natjerati Ursulu fon der Lajen da se uskoro izjasni hoće li se kandidovati za reizbor ili da li možda razmišlja o poziciji u NATO-u, s obzirom na to da joj se dive s druge strane Atlantika i da ta organizacija navodno želi da ima prvu ženu na svom čelu.
Profilišući se kao glavni kandidat liberalnog bloka, Šarl Mišel se vjerovatno neće samo zadovoljiti time da bude europarlamentarac. Da li bi eventualno mogao da naslijedi Borela i da postane spoljnopolitičko lice Brisela? Ili ćemo na ljeto vidjeti potpuno drugačiji sastav? Rijetki su se početkom 2019. kladili da će Fon der Lajen, u to vrijeme njemačka ministarka odbrane, biti na glavnoj poziciji u Komisiji.
Tako da će čelnici bloka morati da rešavaju tu slagalicom ranije nego što se očekivalo i biće puno ranjenih ega u tom procesu, ali još imaju dovoljno vremena da rade ono u čemu su najbolji: pronalaženje kompromisa pod vremenskim pritiskom. Jedino je šteta što će imati malo vremena da se usredsrede na druga, geopolitički gledano, goruća pitanja oko sebe.
Facebook Forum