Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Hrvatska je sapeta boleščinama


Stjepo Martinović

Stjepo Martinović

Stjepo Martinović dugogodišnji je novinar, nekoć reporter, urednik i komentator u izdanjima Vjesnikove kuće, koji se nakon umirovljenja „oteo s lanca“ i u četiri godine objavio četiri romana, četiri zbirke pripovjedaka, jedan sociološko-politološki esej od stotinjak stranica i prijevode triju kapitalnih djela Nikosa Kazantzakisa (Grk Zorba, Isusovo zadnje iskušenje, Sveti Franjo, siromah u Boga).

Subota, 4. siječnja 2014. godine

Detoksikacija: Nije riječ dana u Hrvatskoj ni lex (Perković), ni Grace (Kelly – iz retoričke dijareje diletanta koji posljednjih mjeseci verbalnim nebulozama sablažnjava narod od Špičkovine do Vukojebine), a ni lustracija (za izostankom koje žale naivčine svježe suočene s udbaško-ustaškom pomirbom u danima tzv. stvaranja hrvatske Države)... nego detoksikacija.

Ali, pritom na očišćenje organizma od otrova nataloženih prekomjernom blagdanskom žderačinom i ispijanjem hektolitara alkohola misle samo trgovci magluštinom fitnessa, wellnessa i life coachinga – dok je trezvenoj manjini na umu skidanje nacije s mitologije (upravo) Države začete incestuoznim snošajem povijesnoga šljama. Jedna za drugom urušavaju se grandiozne himere, a iritantna se prašina diže i s najsvježije: članstva u Europskoj uniji, kao barem placeba, ako li već ne panaceje za patologiju što hrvatskim prostorom kulja od kraja osamdesetih. Država se prokazuje kao pokisla kartonska kulisa u provincijskom teatru... a(li) katarzična detoksikacija izostaje!

Nimalo čudno: najtvrdokornije se (pr)očišćenju opire onaj koji odbija i razgovor, a nekmoli priznanje (o) zatrovanosti. A Hrvatska je, nažalost, teško bolesna. Sapeta boleštinama začetim još u godinama prije 2. svjetskog rata, neodbolovanim kad je vrijeme za terapiju bilo, prihvaćenim (što je najgore od svega) kao prirodno stanje raspolućene pseudo-nacije.

Nedjelja, 5. siječnja 2014. godine

Odlazak zombija:
Papa napirio u mirovinu četvoricu kaptolskih jahača povampirene kljusine klerofašizma, po „vodećim medijima“, patrijarhā ultrakonzervativne struje među žrecima Bratstva Ravne Ploče. Koješta! Prvo, po čemu se taj katotalibanski kvartet izdvaja iz mantijaškoga zdruga ogrezlog u kleronacionalističko desnilo, koje „crkvu u Hrvata“ trese već stoljećima?

Drugo, može li odlazak četvorice kriptoustaša u biskupskom ornatu na pričuvne položaje za grudobranima od oniksa uroditi esencijalnim promjenama u doktrini i strategiji onih koji redovito održavaju mise zadušnice najvećem izrodu hrvatskoga roda?

U „Stepinčevoj crkvi“, kojoj ni za Wojtylina papinstva svjež vjetar iz Vatikana nije uzdrmao status rigidno nabrijane kleronacionalističke utvrde, ne čine proljeća ni četiri lastavice, a kamoli bi odlijetanje četiriju zombija.

Treće, zar nije duhom i slovom sramotnih Vatikanskih ugovora – a ne njihovim „ekstenzivnim zaživljavanjem“ – pogažen laički karakter Republike Hrvatske, a širom otvorena vrata proračunskom parazitizmu privilegirane sekte i njezinoj razornoj svenazočnosti u javnom životu... od škola i bolnica do Ustava i škripca u kojem se suše mošnje kvazi-socijaldemokratske družbe na vlasti? U „Stepinčevoj crkvi“, kojoj ni za Wojtylina papinstva svjež vjetar iz Vatikana nije uzdrmao status rigidno nabrijane kleronacionalističke utvrde, ne čine proljeća ni četiri lastavice, a kamoli bi odlijetanje četiriju zombija.

Ponedjeljak, 6. siječnja 2014. godine

Welcome office:
U sklopu prve ovogodišnje diobe „radnih mjesta“ u parazitsko-klijentelističkoj piramidi hrvatske državne vlasti – zinula nasušna potreba za zamjenikom premijerova savjetnika. Ergo osobom koja će tomu vrlom profesionalcu – sudeći po efektima na ponašanje predsjednika Vlade: neshvaćenom geniju! – suflirati doskočice za popunjavanje provalija u šefovom znanju, nadahnuću, sposobnosti pravodobne reakcije (što se inače definira kao inteligencija)... i biti gromobran za gnjev savjetovanoga, kad se ponovo oklizne na isprdku svoga consiglierea.

Ali, nije to sve: notorno jalov činovnički će se mastodont obogatiti i uredom za prihvat Hrvata-povratnika u Lijepu li nam našu! Da nije bizarno, bilo bi apsurdno: država iz koje se odlijeva neprekidna rijeka bjegunaca pred nezaposlenošću, razornom socijalno-ekonomskom krizom, vrijednosnim slomom, dramatičnim gubitkom perspektive... pored Državnog ureda za Hrvate u inozemstvu (čijih 59 zaposlenih godišnje popase 14 milijuna kuna), uspostavlja i special welcome office za srdačno-zemljački prihvat onih koji se (po)vraćaju u suprotnom smjeru.

Razumnu se čeljadetu nameću (najmanje) tri glupa pitanja: temeljem kojih je istraživanja otkrivena potreba za takvom ustanovom? što će, osim ganutljiva 'Dobro se povratili!', taj ured moći kazati/učiniti onima koji mu nekim čudom pokucaju na vrata? ima li, s obzirom na najvjerojatniju anamnezu klijenata, u zemlji psihijatra dovoljno kapacitiranog za takav posao?

Utorak, 7. siječnja 2014. godine

Hristose, raus: Pokislo slavlje pravoslavnog Božića po mjeri hrvatskoga održavotvorenog licemjerja! Naime, mjesto da se svi zvaničnici, od predsjednika Republike, Sabora, Vlade... do partijskih odličnika, gradonačelnika vascele Hrvatske i bojovnika kaptolskoga počasnog voda, oslade koljivom i promrse „Hristos se rodi“ na ćiriličnom jeziku protjeranom s ozemljā od osobitog pijeteta – naprasno te iznebuha, iste prominencije tihim bojkotom iskeziše zube Srbima of the opposite religion, poručujući da im je mjesto u getu za paradnu upotrebu.

U namjenskom rezervatu, kojim će hrvatska Država pred svijetom potvrđivati vjernost europskim standardima ljudskih prava, te svjedočiti slovo Ustava i Zakona o zaštiti manjina... osim kada desničarski vigilanti čekićem re-dizajniraju natpise na pismu okupatora, ili upriličuju državni udar re-koreografijom vukovarske Povorke sjećanja.

Ostalih dana u godini, prava populacije na državnoj razini svedene na podnošljiv broj uvjetovat će se manjinskom gustoćom od barem 50 posto u memorijalnom gradu ili općini, a mandat pravne države s neopisivim će se olakšanjem i dalje prepuštati smutljivcima koji su etničko-kulturnu pripadnost pretvorili u lukrativnu profesionalnu djelatnost. Nekoć Josipu i Mariji ne bješe mjesta u betlehemskom svratištu – njihovu ga pravoslavnom sinu danas nema u hrvatskoj krčmi...

Srijeda 8. siječnja 2014. godine

Bezbojnjaci:
Dizajner Boris Ljubičić izrekao je najpregnantniji komentar vijesti da će desničarska kvazi-opozicijska naplavina za predstojeće predsjedničke izbore, kao svoga kandidata, isturiti Kolindu Grabar-Kitarović... i to jer je žena.

Pa kaže Boro: „Sjajno! Njoj i aktualnomu (koji tako silno želi još jedan mandat da se ne zamjera ni zadnjim šovinistima!) jedan plakat dosta!“ Bezbojne koliko je samo moguće, blaženo nevine od ijednoga kategoričkog određenja o bilo čemu, obilježene beskrajnom ambicijom bez pokrića... zaista ih samo taština može natjerati na izdatke za zasebne postere.

Pantovčak

Pantovčak

Ali, što reći o naciji koja svojim glasovima na Pantovčak jednom izvodi operetnog generalissimusa, manekena udbaško-ustaškog podzemlja, potom neznalicu opće prakse i krnje memorije (taj ne zna što je pjevao ni gdje, tko mu dade torbe s novcem i kamo nestadoše, koji mu je prijatelj posudio milijune za gradnju viletine...), te čarobnjaka mimikrije s DNK svete vodice, mrzovoljna i spram upražnjavanja ostatka ostataka ustavnih ovlasti, što preostadoše pošto ih je prethodnik mu otrijebio – da bi imao vremena za laprdanje birtaških pošalica i svečana otvaranja benzinskih postaja sponzorima u drugoj državi?

O balkanski seksističkom argumentu predvodnika dezorijentirane sljedbe: šteta riječi.

Četvrtak, 9. siječnja 2014. godine

Ali, Srbija?! Taman kad iole upućen promatrač pomisli da je hrvatsko televizijsko novinarstvo ogreblo sav emajl na dnu lonca svoga tendencioznog diletantizma – eto nama Tatjane Munižabe u groznici konsternacije... da kako to Srbija ('alo, ljudi – Srbija?!) bilježi pozitivne brojke ekonomskog rasta, ulaganja, izvoza, zapošljavanja! I taman iole upućen promatrač počinje vjerovati svojim ušima (i očima! – dotična se uopće nije trudila skriti uzrujanost iskrene domoljupke užasnute vijestima s istoka), a voditeljica tv-dnevnika državne kuće ispali utjehu nedostojnu i seoskog radija u Mrduši Donjoj: prizove na ekran Bosnu i Hercegovinu... kao dežurni primjer zemlje zgažene gorim pokazateljima od hrvatskih.

Zloduh onog Matana koji je devedesetih HRT iznakazio u „katedralu duha“ itekako živi na Prisavlju: Srbija – ali, Srbija?! – ostaje trajna mjera svih hrvatskih (ne)uspjeha, jer što nam vrijedi ijedan pozitivan pomak, ako se njime ne nabijaju kompleksi Beogradu; ima li pasivne bilance koja žešće peče, nego ako je istorodna srbijanska po nesreći aktivna. Nema ushita većeg nego nad crknutom srbijanskom kravom, ni grđega jeda i jada ako srbijanska živa daje više mlijeka od „kockaste“.

Od mentalitetske pogube gladomrči iz pasivnih krajeva poraznija je samo činjenica da današnje hrvatsko novinarstvo niti joj se može etički oteti, niti ima u primisli ikakvu edukacijsku ulogu!

Petak, 10. siječnja 2014. godine

Hatz rocks! Nad malformiranim čedom „mlade hrvatske demokracije“ definitivno lebdi duh Pavla Hatza, zagrebačkog gradonačelnika 1872./1873., velemajstora spašavanja posrnulih poslova... ulaskom u politiku. Elem, kad je propao kao građevinski poduzetnik, dao se izabrati za prvog čovjeka „tijesne varoši“ – i više nego iskoristio novostečenu moć da se uzdigne iz gliba bankrota: o „volumenu“ korupcijskog zahvata u gradski proračun najbolje govori činjenica da ga je ban Vakanović napirio nakon svega godine i pol mandata!

Današnji njegovi šegrti premošćuju krivične prijave i zatvorske kazne, pa čak i prezir dijela javnosti, jer su maštovitiji i ustrajniji, a nadasve vještiji u eksploataciji „kulture jamljenja“. Godinama se održavaju u sedlu, vode stranke daljinskim iz apsane u drugoj državi, za come back treniraju na golferskim pustopoljinama.

Zašto i ne bi, kad im nema tko ni opepeliti! Jalova mještovita klapa na Markovu trgu nema dirigenta, partiture ni intonacije, sluganski mediji odavno su izgubili profesionalni kompas... pa im je vrijednosno neutralna i vijest da se lažnjaci s Iblerova trga ne libe čerupanja Ustava u suradnji sa sljedbom ratnog zločinca. Zagrebački gradonačelnik sâm je bog Šiva – jer, po novinama, ON gradi ovo, zida ono... a sve što dnevnici svedeni na reklamne biltene trgovačkih centara imaju reći o dvostrukomu cestovnom ubojici jest da je – elegantno smršavio!

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG