Dostupni linkovi

logo-print

Ahmed Burić je književnik i novinar iz Sarajeva. Još je i prevodilac, urednik, ali oni koji ga najbolje poznaju kažu da su njegovi motivi - antropološki. Član je "Kablova", sarajevske grupe u kojoj sviraju dva urednika, dizajner i fotograf. U njegova najvažnija autorska djela ubrajaju se "Bog tranzicije" (2004.), "Posljednje suze krvi i nafte" (2010.), i "Maternji jezik" (2013.) Voli humor, pogotovo onaj koji je izrastao iz društvene psihopatologije, a na vlastiti račun. Ima nekoliko privatnih religija, a jedna od njih je FK Velež iz Mostara.

Subota, 14. mart

Nemam srca odbiti pisanje dnevnika za Radio Free Europe (Radio Slobodna Evropa), iako se zadnjih petnaestak godina trudim slijediti princip da nema besplatnog pisanja, osim kad ja odlučim drugačije. Prijatelj koji drži moj omiljeni kafić u sarajevskoj ulici Kulovića me pita:

"Zašto vikendom Radio Sarajevo ne prenosi Radio Free Europe? Ja sam se navikao na taj termin od 18.00 do 18.30 sati. To mi savršeno odgovara i odatle dobijam glavninu informacija, tako da se vikendom osjećam uskraćen. Ako možeš išta učiniti po tom planu, molim te da nekako urgiraš, da ima i vikendom."

Ne pitam se druže moj, a ni pozicija mi nije baš idealna: sad bi ja svojoj raji i tamo i ovamo trebao "raditi o glavi", odnosno o slobodnom vikendu. Istina, svog druga mogu uputiti na, recimo, Radio Stari Grad, pa da vikendom sluša na njihovom program od 15.00 sati, emisiju za BiH, ali on je sarajevski "ters".

Hoće od šest do pola sedam. I to na Radio Sarajevu. Pa ti gledaj. Odnosno slušaj: na svijetu je malo toliko dirljivih stvari kao što je radio. Prvi zvuk koji nije bio glas ukućana stigao je upravo s njega, neke od najvažnijih stvari u životu saznao sam s radija, srce me je boljelo kad su ukidali jednu po jednu redakciju na našem jeziku - kome smeta formulacija, neka molim odmah prestane čitati - BBC, pa RFI, pa...

Teško mi je dakle odbiti radio, iako se onaj bivši veliki "državni" Radio kojem smo dali godine života i rada, nekako nije majčinski odnosio prema većini nas.

Ali, preživjeli smo: čudni su putevi radijski. Danas, eto, kao i moja majka, i kao i prije rata, opet radim za Radio Sarajevo. U drugom ruhu, čak i u drugom mediju, ali, ipak: "Smrt Fašizmu, ovdje Radio Sarajevo."

Lijepo je to čuti svaki dan. Nisam religiozan, ali, u tom smislu jesam neka vrsta svećenika: svaki je radio moja kuća.

Nedjelja, 15. mart

Nedjelja. Često mislim o toj pjesmi. Bijela nedjelja. Gloomy Sunday. Szomoru vasarnap (Tužna nedjelja) je njezin originalni naziv, a poznata je kao "Mađarska pjesma samoubica". Napisao ju je u Parizu pijanist i kompozitor Reszo Seress, a pjesnik Laszlo Javor je napisao tekst u kojem glavni junak želi počiniti samoubojstvo zbog smrti svoje drage. Prvi put je na mađarskom snimljena 1935., a onda doživjela je veliki broj izvedbi i prijevoda: Sam M. Lewis je napisao englesku verziju, a postala je slavna kad je 1941. snimila besmrtna Billie Holliday.

Postoji urbana legenda da je uz ovu pjesmu počinjen najveći broj samoubojstava, iako je to nemoguće dokazati. Nastala je u vremenu Velike Depresije, i narastanja fašističkih ideja u Mađarskoj, iako se izvori oslanjaju na to se pjesma više bavi ličnom melanholijom, nego što je zabrinuta za budućnost svijeta. Na početku je bilo teško naći izdavača, zahvaljujući općoj mračnoj atmosferi. Baš kao što je rekao jedan potencijalni izdavač:

"Ne radi se o tome da je pjesma tužna, nego se radi o uvjerljivom očaju koji je svud oko nje i u njoj."

Ipak, to je ljubavna pjesma, koja na kraju pogađa u srž (i političkih) emocija velikog broja ljudi.

Plakat predstave Divlje meso

Plakat predstave Divlje meso

U sarajevskom Narodnom pozorištu uprizoren je tekst "Divlje meso", makedonskog pisca Gorana Stefanovskog, u režiji Dine Mustafića. Tog, nekada iznimno popularnog, teksta relativno dugo nije u našim pozorištima, a Mustafić je neke od glumaca koji su igrali u ovoj predstavi - Vesnu Mašić, Branka Ličena, pa i Josipa Pejakovića doslovno, "vratio" u (glumački) život. A Zijah Sokolović je u ovoj predstavi - razigran do razine najvišeg majstorstva.

Muzika igra "uživo" na bini: svira je i pjeva Raisa Bužimkić, a koncept je djelo Damira Imamovića, gitariste, pjevača i kompozitora, koji je dramu o osipanju društva obojio Bijelom nedjeljom.

Pjesma je, inače, doživjela veliki broj inkarnacija, od kojih su najpoznatije one Billie Holliday i Elvisa Costella. Pjevali su je i Ray Charles, Sarah Vaughan.

Ja, osobno, lično & personalno volim dvije verzije. Jednu pjeva Mile Bogdanović, pjevač iz onoga vakta, gospodin crooner balkanskih standarda: taj prijevod teksta vjerno slijedi original.

Drugu sjajnu verziju pjeva moj drug Vlado Kreslin. Zove se Bela nedelja. Sam je napisao tekst. Ima u toj pjesmi nešto što jedva čeka da prođe uvjerljivi očaj nedjelje.

Ponedjeljak, 16. mart

Bogat si onoliko koliko prijatelja imaš, a ja se sve češće prisjećam koliko zaista blaga ima u ljudima koji me okružuju i s kojima sam provodio neko vrijeme u životu. Nekih, istina, više nema ovo je vrijeme prema našoj generaciji bilo nemilosrdno, ali od nekih koji su ostali tu i tamo stigne neki aber, nešto lijepo i dobro, kao recimo pitanje Jovice Ivanovskog, makedonskog pjesnika - "Bure, legendo, kad dolaziš u Skopje?"

"Uskoro, legendo, nadam se."

Skoro su tri sata ujutro i čitam poruku Vinka Radovanija iz Splita. On, skupa s ocem, u Splitu drži konobu "Kod Hvaranina", okupljalište raznolikog svijeta: kao viđeniji redikul, kad sam tamo, gostujem utorkom u ekipi sličnog svjetonazora, u kojoj "nastupaju" književne zvijezde, znani kolumnisti, gastro-velemajstori i oni koji pišu o tome, mladi doktori nauka, prevodioci, fotografi… Divan jedan svijet u kojem se, na neki način, izdvaja Ivica Ivanišević.

Puno je onih kojima ću priznati majstorstvo, čak i javno, ali nema previše onih o kojima, zaista, mislim tako. S druge strane, on ni na koji način nije trebao biti moj favorit: iz Splita je, a ne zna voziti bicikl, niti je ikada naučio dobro plivati.

Politički ga je teško svrstati bilo gdje, ali čini mi se da je jedina njegova ideja - da podjebava. Doduše, naivan sam ja, naivniji od njega, ali na neke ljude moraš biti slab. Kako i ne bih? Nedavno je objavio knjigu "Ulaz za djecu i vojnike". Vinkić šalje dijelove objavljene u Slobodnoj Dalmaciji. Ne možeš mrziti ponedjeljak koji tako počne: kliberim se Ivičinim zapisima. Njegov je humor britak, "češki", pitak, splitski, "fakinski". On kao da je "dijete" Škvoreckog, Smoje i Duška Radovića.

Pa kaže Ivica, u svojim draguljima/aforizmima:

Dan Republike

Tko je držao prasce, 29. je novembra klao. Da smo se na vrijeme zamislili nad tom činjenicom, ništa nas ne bi iznenadilo.

Ili:

Na čvoru crne smrče

Negdje sam pročitao da cvrčak cvrči jer tako doziva ženku. Noć je odavno pala, kasna je ura, pospan sam, razdražljiv... Malo mi fali da izađem na prozor i zaurlam: "Pa dobro, nevista, nije ti valjda od zlata! Daj malome, pa da svi lipo moremo poć leć!"

Intenzivna njega

Prije se stvari nisu bacale kao danas. Krpili smo, prekrajali, lijepili, lemili, varili, zakucavali, brusili, blanjali, ravnali, bojali, dodavali, oduzimali…

Svijet se tada mogao popraviti.

Tako piše Ivica.

Kad tako počinje dan, ne možete ga mrziti. Pa, makar bio i ponedjeljak.

Bogat sam, dakle. Imam prijatelje.

Utorak, 17. mart

Još jedan prođe dan, uzburkan k’o more/ duž pustih ulica/svetiljke već gore. Tako je, u odjavnoj špici serije Pozorište u kući pjevao Vlastimir Đuza Stojiljković, koji je u seriji igrao glavni lik - glavu porodice Rodoljuba Petrovića, pripadnika jugoslovenske srednje klase koji ima posao u nekoj firmi, a u kući živi sa sinom, suprugom, taštom (kakva riječ, dugo nisam čuo da je neko upotrebljava, a ovdje ne stoji nijedna druga) i ima, odnosno imao je sasvim određene probleme.

Doista, kako danas izgleda pripadnik srednje klase u ovom društvu? Ima li posao? S kim živi? Šta su njegove stvarne potrebe?

Tranzicija, osim što je odnijela temeljno dostojanstvo većine stanovništva, odnijela je i temeljnu mogućnost postavljanja pitanja zašto je to tako. U emisiji televizije TV1 "Ja biram goste", dobio sam ulogu domaćina, a tema je zapošljavanje. Odnosno sporazum za rast i zapošljavanje, za koji bi se moglo reći da je ekonomska pritoka Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju: fokusiran je na šest tačaka, a najviše se bavi zakonskim i poreskim olakšicama.

Pokretanje biznisa u Bosni sizifovski je posao: u tom smislu se bojim da će i moj nastup na televiziji biti isti takav, ali sve polako ide. S gostima, Samrom Lučkin iz Markenting Agencije BORAM, firme koja se, pored ostalog, bavi socijalnim i ekonomskim osvještavanjem ljudi u BiH, Benjaminom Kadićem iz Posao.ba, najvećeg poslovnog posrednika i oglašivača, Majom Todorović, iz Inovacionog centra Banja Luka, pokušavamo doći do odgovora na neka pitanja.

Renzo Daviddi

Renzo Daviddi

Tu je i Renzo Daviddi, otpravnik poslova Kancelarije EU u BiH, gospodin koji je u dobroj mjeri i pokrenuo ovaj dio priče o zapošljavanju. Bavio se ruskom ekonomijom, živio na Kosovu, svašta zna, što bi se reklo, pa sam ga na kraju morao "naivno" pitati:

- Gospodine Daviddi, šta će uopće biti s nama u Bosni i Hercegovini?

Osmijehnuo se i rekao: "Bosna i Hercegovina će ući u Evropsku uniju. Ne sutra i ne prekosutra."

Nisam imao snage da kažem:

"Vala, to sam znao i bez tebe."

A to sam mislio. S jedne strane znam da bi bilo nužno da nas prime u EU. Jer, to bi ukinulo mogućnost da dobar dio ovih koji su dobili prošle izbore i "formiraju" vlast, amnestiraju svoj kriminal.

Što bi se reklo, vodite nas bilo gdje. "Nauči letjeti", da opet citiramo velikog Gorana Stefanovskog, kad je već pri ruci. "Ako letiš u mjestu, nikud nećeš poletjeti. Ali ako imaš malo sreće i strasti mjesto će poletjeti sa tobom."

Stvarno, predugo "letimo" u mjestu.

Ako ikada budemo trebali negdje poletjeti, hoćemo li znati?

Srijeda, 18. mart

Životna bijeda se vidi na ulici, a bijeda naše profesije u medijima. Svake vijesti tri sata dosta: tu i tamo se spominje "Veliki Gatsby", gostovanje predstave Mestnog gledališča Ljubljana. Taj događaj kao da je apsolutno sondirao sav provincijski i lažni duh u kojem trenutno živimo.

Čuveni tekst F.S. Fitzgeralda, kanonski monument i veličanstvena kritika novobogataškog i skorojevićkog mentaliteta na scenu je postavio Ivica Buljan, kojeg se po medijima svako malo zove "kraljem provokacije u hrvatskom teatru."

To može značiti svašta, ali u ovom slučaju znači da su osnovni elementi kojim operira ovaj rođeni Sinjanin - eksplicitne scene seksa u predstavama. Glumci u njima su najčešće goli, a budući da se u posljednje vrijeme, pogotovo u mađarskom teatru gaji taj kult "oslobođenja" tijela kroz reality show, tako je, čini se, i Buljan pribjegao tome. Zašto da ne, reklo bi se, čitanje Gatsbyja u današnjem vremenu može biti i takvo.

No, problem je iskrsao kad je jedan užasno loše napisan tekst, objavljen na portalu jedne nove televizije - koja baš nema neke značajne programske sadržaje, ali očigledno ima visoko mišljenje o sebi - pokrenuo lavinu.

Tekst, naime, tvrdi da je "sarajevska publika napuštala predstavu zbog erotskih scena". Istina je, da je dobar dio publike uredno pobjegao iz pozorišta, ali kako tvrde ovdašnji kazalištarci, ne zbog erotike, nego zbog javašluka.

Predstava koja se igra na slovenačkom nije imala titlove, niti afišu, niti je sadržaj najavljen sinopsisom, veli Dino Mustafić, najagilnija i najznačajnija teatarska ličnost u Sarajevu u posljednjih 20-ak godina. I treba mu vjerovati.

Infinity, plakat 31. Sarajevske zime

Infinity, plakat 31. Sarajevske zime

Dokle se može: "Sarajevska zima" je festival koji je, očigledno, potrošio i sebe i svoje resurse, on se odvija pukom inercijom, što mi je, osobno, žao jer su neki od najljepših događaja koje sam vidio u Sarajevu gostovali u okviru ove manifestacije koja ove godine ima svoje 31. izdanje.

Kao festival svih umjetnosti, "Zima" se nije uspjela profilirati u formu u kojoj je program najvažniji i najrespektabilniji faktor, kao što je, recimo, slučaj sa teatarskim festivalom MESS, Jazz Festom ili u jednu ruku i Filmskim festivalom.

"Zima" je, jednostavno, došla u svoju zimu, svaštarenjem, nedostatkom sredstava za kulturu, amaterizmom. U tom smislu ljubljanskom Gatsbyju se, izgleda, nije moglo ni dogoditi ništa drugo, nego da ga, nakon pauze, napuste one Sarajlije koja su ga došle vidjeti. Dakle, umjesto glamura i skandala, sablazan i bježanija s predstave.

U cijeloj toj stvari najgrotesknije je gledati one koji pokušavaju publiku proglasiti modernom, a svoje poslovne akcije i predstave - ultimativno bitnim.

Dvadeset godina nakon rata, Sarajevo kao da živi u nekoj vrsti informacijske blokade. Ili je posrijedi to da ratna historija i epopeja kod nekih ljudi po svijetu, još izazivaju poštovanje i nekakav osjećaj krivice?

Iz toga se ne rađa ništa dobro: bilo bi sjajno kad bi se jednom svemu pogledalo u oči. Kad već nema snage da se pogledamo u ogledalo.

Tranzicija je izrodila "idealan" kulturni model ponašanja unutar granica relativno nedavno nastalih država. To je model Mutanta Kulturne Politike. Budžetski potrošač koji figurira kao opozicija, ali vješto stoji uz vlast. Križanac između Naci Kapitala i globalizacijskih ideja.

Tranzicija je izrodila "idealan" kulturni model ponašanja unutar granica relativno nedavno nastalih država. To je model Mutanta Kulturne Politike. Budžetski potrošač koji figurira kao opozicija, ali vješto stoji uz vlast. Križanac između Naci Kapitala i globalizacijskih ideja. Izvan Sarajeva, u vlastitoj percepciji sebe taj se "duh" predstavlja kao apsolutno otvoren, intelektualno liberan. I tako biva dočekani prepoznat. Taj Mutant ovdje rijetko podržava nešto alternativno i pametno se drži uz vlast. Svoj opstanak isključivo veže za strukture koje trebaju obezbijediti dovoljno novaca da svoje - uglavnom nerazumljive i često besmislene "projekte" vozi po svijetu, od Malezije do Venecije, predstavljajući tako "našu" kulturu. I hvaleći pritom našu publiku. I nikad se ne zaboravlja usporediti s nekim velikim, iz neke druge kulture - zaboravljajući da takvi nemaju vremena sjediti po kabinetima ministara i ambasadama, nego do perfekcije moraju dovoditi to što rade. Mutant Kulturne Politike je, uglavnom, na budžetu, ali hvali tržište i zaklinje se u njega.

Muka je sve to skupa gledati, a znati što se krije iza takvog prenemaganja: naša "kultura" su zatvoreni Zemaljski muzej, rasprodate dvorane s petparačkim populističkim predstavama, lijeni pozorišni repertoar, i nekakav konsenzus bulevarskih medija i lažnih korifeja (predstavljačkih) umjetnosti.

Naša kultura u ovom trenutku, zapravo, Gatsby u selu Mrduša Donja. Velika praznina između Istoka i Zapada.

Četvrtak, 19. mart

Odlazim kod uličnog prodavača: to je jedna od navika koja mi je ostala iz prošlog života, da na ulici, kupim tjednik Slobodna Bosna. Imam mogućnost čitanja na internetu, kao saradnik imam pravo na besplatan primjerak, ali još uvijek zadržavam građanski običaj da dam tri marke za novine.

Domaće dnevne već odavno ne kupujem - besmisleno je - a kad sam na putu, volim prelistati neke od novina, uglavnom one koje me na nešto podsjećaju: Dnevnik u Ljubljani, Slobodnu Dalmaciju u Splitu, Pobjedu u Podgorici, Standard u Beču... U skorijoj budućnosti će čitaoci novina, čini se, biti kao danas fanovi stripa ili jazza, mala skupina vjernika neke, opet, duboko privatne religije.

Urednik mi šalje sms da mi je tekst o premijeri "Divljeg mesa" dobar. Priznajem, godi mi, ali nalazim i grešku u njemu dok ga ponovo čitam: još uvijek nisam dovoljno uvjeren u vlastito znanje.

Petak, 20. mart

Okrugli sto "Ko otima likovnu umjetnost umjetnicima?"

Okrugli sto "Ko otima likovnu umjetnost umjetnicima?"

Čitam saopštenje s jučerašnjeg okruglog stola "Ko otima umjetnost umjetnicima", koji su organizirali Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH, Udruženje likovnih umjetnika BiH, Grupa Zvono, Charlama Depot i neki od profesora Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Bio sam pozvan za uvodničara na taj skup, i počastvovan sam time, ali prosto, nije bilo vremena da pripremim išta suvislo što bih mogao reći. Pisao sam, između ostalog i ovaj Dnevnik.

Načelno, slažem se sa većinom zaključaka, ali imam i duboku sumnju. I dosad su nekompetentni ljudi bivali postavljani na ministarska i ostala odgovorna mjesta, ili se o tome ko će reprezentirati našu kulturu ili umjetnost, odlučivalo u internim (političkim) krugovima, ali nije bilo nikakvih sistemskih prigovora ili akcija.

Znači li to da je dosad bilo dobro, pa se, eto sad odlučilo da se krene u drugom smjeru, ili je nekolicini zasmetalo ono što je već odavno očigledno!?

A što se otimanja tiče, otimaju svi oni koji mogu. U takvim je stvarima najbolje poći od sebe. Što rekao Isus: "Ko je bez grijeha, neka prvi baci kamen."

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG