Dostupni linkovi

logo-print

Afganistan: Nedovršena misija


Afganistan, napadi bombaša samoubojica postali su svakodnevni, Kandahar, 14. ožujak 2012.

Afganistan, napadi bombaša samoubojica postali su svakodnevni, Kandahar, 14. ožujak 2012.

Pišu: Bruce Riedel i Michael O'Hanlon (Foreign Policy), priredila: Mirjana Rakela.

Politika prema Afganistanu je u krizi, barem u Sjedinjenim Državama. S obzirom da je Osama bin Laden mrtav, sada se pojedinci pitaju da li je vrijeme da se objavi da je misija završena - ili bi, s obzirom na probleme u Afganistanu, možda bilo bolje reći da je to nemoguća misija?

U stvari, to je nedovršena, nepotpuna misija jer prilike jesu gore nego što smo se svi nadali, ali bolje nego to mnogi razumiju. Uz strpljenje i upornost, možemo se nadati, kakvom, takvom, pozitivnom ishodu.

Nema razloga negirati da su protekli tjedni bili loši za misiju NATO-a. Afganistanci koje je razbjesnilo oskvrnuće Kur'ana u američkoj vojnoj bazi odgovorili su nasiljem prema međunarodnim snagama, a masakr 16 afganistanskih civila, koji je počinio očito poremećeni američki vojnik, dodatno će povećati neprijateljstva prema stranim vojnicima. Ona su dodatno podgrijavana tvrdnjama Irana i Pakistana da međunarodne snage zapravo nemaju dovoljnu potporu u samom Afganistanu za dovršetak misije.

No, međunarodne snage zapravo bilježe značajne rezultate, posebno na jugu Afganistana gdje se provodi strategija generala Stanleya McChrysatala iz 2009., koji je jasno rekao da su pokrajine Kandahar i Helmand srce talibanskog pokreta, te da treba garantirati sigurnost većini stanovnika, kao i držati pod kontrolom glavne transportne pravce kako bi se onemogućilo talibanima veza s bazama za opskrbu.

Ovaj dio plana, barem u vojnom smislu, je relativno dobro odrađen. Veći dio juga „očišćen“ je od pobunjeničkih skloništa, oružja i minskih polja. Nasilje je u 2011. opalo za oko trećinu u odnosu na 2010.

Lokalne snaga sigurnosti spremnije

Situacija na zapadu i sjeveru Afganistana se u međuvremenu pogoršala.

Unatoč nedavnom nizu tragedija koje uključuju napade Afganistanaca na vojnike NATO-a, važno je istaknuti da su lokalne snage sigurnosti sve sposobnije, ne da u cjelosti uguše pobunu, ali dovoljno da spriječe talibane da ponovno osvoje velike gradove i prometne pravce, čak i nakon 2014, za kada je američki predsjednik Barack Obama najavio povlačenje.

Vojnici novoformirane afganistanske nacionalne armije, Kandahar, 13. svibanj 2012.

Vojnici novoformirane afganistanske nacionalne armije, Kandahar, 13. svibanj 2012.

Postoje razlozi zbog kojih analitičari imaju dvojbe oko budućnosti misije u Afganistanu, ali to je daleko od toga da se apsolutno nije ništa postiglo.

Čak i bez daljnjih ubrzanja povlačenja vojnika SAD-a, plan za smanjenje uloge Sjedinjenih Država i prisutnost tijekom sljedećih 30 mjeseci je na djelu i nitko se ne bi trebao plašiti da će vojni angažman u Afganistanu biti beskonačan.

Plan za 2012. i 2013. se fokusira na nekoliko ključnih prioriteta. Prvo, međunarodne snage će raditi kako bi osigurali područja južno od Kabula, kao i cestovne pravce i u tome se treba surađivati s afganistanskim snagama sigurnosti.

Drugo, ISAF će pojačati djelovanje na jugu, ali će postepeno afganistanske snage preuzeti svoj dio odgovornosti. U toku 2012., broj vojnika SAD i drugih članica NATO saveza će se smanjiti u provincijama Helmand i Kandahar.

Treće, međunarodne snage će nastaviti jačati lokalne snage sigurnosti sve dok u njihovom sastavu ne bude najmanje 350.000 osposobljenh i opremljenih afganistanskih vojnika i policajaca koji će barem godinu dana, rame uz rame, s NATO vojnicima surađivati u osiguranju reda i mira.

Profućkana prilika

No, čak i nakon 2014, afganistanskoj vladi će biti potrebna međunarodna pomoć. Možda 10.000 do 15.000 stranih vojnika treba ostaviti radi obuke afganistanskih snaga, podrške, specijalnih operacija i logistike. Ako Sjedinjene Države ne mogu oko ovoga postići dogovor s Kabulom, treba nastaviti raditi na ovome i iduće godine, nakon novembarskih predsjedničkih izbora.

Što se tiče mirovnih pregovora s talibanima, valja znati da su oni tek na početku i ne treba mnogo od njih očekivati, ali ih ne treba zanemariti i ograničiti, posebno zbog sve izraženijih napetosti između talibana i njihovih pakistanskih zaštitnika.

Hamid Karzai

Hamid Karzai

I američki odnos s afganistanskim predsjednikom Hamidom Karzaijem nije toliko loš kako to često izgleda. Reklo bi se da je daleko skladniji od partnerstva između talibana i glavne pakistanske špijunske agencije. Prijevremeno povlačenje će sabotirati svaki proces pomirenja pri čemu bi vrijeme bilo na strani talibana.

Tu je i pitanje Karzaijevih nasljednika. Po Ustavu, manadat mu završava 2014., a Sjedinjene Države moraju inzistirati na tome da se to i dogodi. To je od presudne važnosti za razvoj afganistanske demokracije.

Usprkos nekim izveštajima, Karzai bi mogao biti sretan što će otići u zasluženu mirovinu, ali mnogi od njegovih pristaša vjerojatno će ga nastojati uvjeriti u suprotno, plašeći se neizvjesnosti koju donosi novi čovjek.

Možda bi bilo korisno Karzaija imenovati posebnim UN-ovim izaslanikom za odnose između islamskog svijeta i Zapada.

Međunarodna zajednica je davno profućkala priliku za čistu pobjedu u Afganistanu. Katastrofalni poraz, vjerojatno, je moguće izbjeći, strpljivo ostvarujući ciljeve američke administracije u idućih dvije i pol godine

*****

Bruce Riedel je autor knjige „Smrtonosni zagrljaj: Pakistan, Amerika, i budućnost globalnog džihada“

Michael O'Hanlon je zajedno s Martinom Indykom i Kennethom Lieberthalalom, koautor knjige „Iskrivljenje povijesti: Vanjska politika Baracka Obame“

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG